Sve moje priče, uvijek, baš uvijek imaju svoj početak, sadržaj i svoj kraj.
Baš kako treba, onako po školski.
Kad nekom prepričavam film, knjigu...ne znam ispričati tek dio, sažetak, bit. Moram početi od početka i voditi radnju do kraja. I to traje i traje....
A baš mi se priča jedna priča, ali onako, samo s kraja.
Jedna kratka, kojom ću ispričati tek bit
Na kraju ljeta, plutam nad dubokim plavetnilom, onako uz kraj, pratim pogledom lijene ribe na ispaši koje se sinhronizirano odmaknu čim osjete moju sjenu iznad ...
I tako, prateći taj skladni skup....naletim na nju, jednu jedinu
Cotyloriza nije pobjegla od mene, lebdjela je u tom plavetnilu, sama...jedinstvena...
i zamolih je za jedan ples.
Ja, koja tako trapavo plešem.
No, u tom morskom plavetnilu, moji pokreti bili su skladni,
upravo kao kod neke balerine.
Otplesale smo naš oproštajni ples, lelujajući u tom plavetnilu...
na kraju još jednog toplog ljeta...
Hoću li je sresti opet?
Neznam.
Možda, nikada više?
Ipak, možda ću jednom ispričati i početak ove priče?
Post je objavljen 23.01.2010. u 00:44 sati.