gustirna

U ritmu cirkusa, valcera, tai chija...

Gle mene?!
Sad kad su se već svi preorijentirali sa novogodišnjeg slavlja na kampanju ova dva predsjednička kandidata, mene baš puklo da napišem nešto o mom finom uklizavanju u ovu novu godinu.
Eto, kad svi bacaju "špade", ja ću baš u "dinare" (špade, dinare - karte u kartaškoj igri briškuli i trešeti)...E, pa šta!

A šta mi je bilo lipo za doček! Kod moje drage prve suside smo lipo malkice povečerali sarmice, pa smo se rasporedili pred ekranima i programima.
Mi stariji od 45 godina smo zauzeli pozicije na susjedinom kauču i uživali u novogodišnjem programu na HTV1 kojeg su nazvali "Novogodišnji cirkus". Dok se moj Mlađi zahvalio na večeri i vratio u naš stan preko puta, te zauzeo poziciju ispred svog kompjuterskog programa.
I svima bilo dobro!
Ma šta dobro?! Savršeno!
Iako bi od cirkusa tribalo očekivat samo "cirkusarije", ugodno smo bili iznenadjeni, pa čak i začudjeni (!?!) zabavom koju nam je priredila Hrvatska televizija. Fino, ugodno, duhovito,zabavno, ...bar po skromnom sudu nas vremešnijih građana (starijih od 45).
Na trenutak me vratilo u "zlatno doba" novogodišnjih programa a'la Anton Marti......s tek malom naznakom, ali zaista malom, mrvušnom naznakom nečega što bi moglo sličiti na Cirque du Solei....ma, ne, ne...kad malo bolje promislim nema tu ni mrvice nečega kao što je taj fantastični Cirkus Sunca!
Ipak, redatelj Dolenčić je dao sve od sebe.
U ponoć je susjed otvorio pjenušac (ne smijemo izgovarati ime "šampanjac" uzalud!), bez prevelike buke i pompe, nazdravili, izljubili se - čak je i moj kompjuteraš došao čestitati i kucnuti se.
Onda smo svi izašli na balkon i smrzavali se nekih 5 minuta dok je trajao veličanstveni vatromet, ali smo uredno uzvikivali Aaaaaa. Ooooooo, Uuuuuuu.. i tako sve samoglasnike redom.
Onda smo još malo ugodno čavrljali, prepisali neke recepte, uredno pogledali kako su novu godinu dočekali u Poljskoj (moja susjeda je Poljakinja) i zaključili da im je baš bilo bezveze...i na kraju blaženi san.
Sivo i kišno novogodišnje jutro pretvorilo se u rasplesani valcer pjenušavih balerina i vitkih baletana koji su klizili raskošnim bečkim dvoranama
u ritmu najljepših valcera svih vremena.

"The Blue Danube Waltz"
nježno me teleportirao u našu staru kužinu, posjeo za kuhinjski stol kraj tate i uskoro smo se ljuljali u taktovima valcera koji su dopirali sa starog radija "Iskra"...mama je upravo spravljala knedlice od griza za novogodišnju juhicu, dok se iz špahera širio miris pečenja, a brat je u sobi sa televizijom čekao da počnu skijaški skokovi kako bi mogli pogađati koliko je koji skakač daleko skočio.....bilo je...bilo je.... tako nestvarno stvarno.....
dok se u mojoj kužini u 2010. godini nije prolomio pljesak oduševljenja za Radetzky March
I tako sam u ugodnom ritmu valcera uklizila u ovu novu godinu....prateći taj isti plesni ritam sa plavog Dunava doplesala sam do naše zelene solinske Rike (Solinjani svoju rijeku Jadro od davnina zovu Rika), na moje staro "mjesto zločina".



Dom Zvonimir, ex stari Omladinski dom u mojoj mladosti i još starija Sokolana u mladosti mog oca (kako sam se samo nasmijala-pomalo gorko, pročitavši na solinskoj web stranici kako je Dom kulture Zvonimir osnovan 1991.g. - i ni riječi o njegovoj još starijoj prošlosti, građenom još prije onog 2.svitskog rata...)
U Solin me sada nisu odvela nostalgična sjećanja, ni pozivi nekih starih prijatelja...ovog puta u moj Solin su me vratili putevi Tai chija.
Neka nova učenja, neki novi učitelji...no uvijek iz istog ishodišta
Učili smo nove pokrete na nekim mojim starim mjestima, štoviše antičkim



Učili smo disati duboko , u kući pored Rike gdje sam nekada gubila dah smijući se s mojim prijateljima, ili pak išćekujući dolazak onog nekog "posebnog",


U ovom sadašnjem trenutku, A.D. 2010. (ko zna kako bi pisalo rimskim brojevima nek priračuna, meni se ne da), skupilo se malo jato od desetak domaćih pataka,


pod dirigentskom palicom jednog stranjskog patka.


Kako prenijeti tu impresiju pokreta, emocija, disanja, zvukova...?
Možda jednim nizom nesavršenih slika, kao što smo i mi sami...









Osjećaj kad su tvoja stopala ukorijenjena u tlo pod tvojim nogama, a tvoje tijelo lebdi i u istom trenutku okreće smjer kao i ostatak tvog jata...osjećaj je koji se i ne može tako lako opisati nekome tko nije imao priliku nešto takvo osjetiti. Dok onome tko je imao takvu priliku, ne treba ništa opisivati.



I kad je sve završilo, kad je opet sve došlo na svoje mjesto, u prvobitno stanje...utihneš, a u tebi neki mir... s primjesama sreće i tuge...



Cijela ta priča, nekako je dobila svoj vrhunac kada sam danas popodne odgledala jedan film, jedan od mnogih koji su se prikazivali ovih prazničkih dana...slučajno je snimljen i srećom sam ga odgledala.
Film se zvao "Veće od neba" i na neki način zaključio je moje impresije ovih zadnjih dana.
Izdvojila bi jedan citat kojeg su glumci izrekli na samom kraju opraštajući se od svog prijatelja:

"Pjevati, sanjati, smijati se,
biti sam i slobodan.
Pogled neka ti je oštar, a glas muževan.
Kad god ti se svidi, stavi šešir nakrivo.
Spremaj se, ne za slavu i dobitak neki,
već za put što nas čeka na Mjesec daleki!
Piši ono što iskreno je, tvoje zbilja.
Ali reci sebi skromno:
Cijeni cvijeće, voće, čak korov mali,
ako su ga ruke u svom vrtu ubrale."

A za kraj ću reći samo:

C'est la Vie