gustirna

BILO, PA PROŠLO

Prid Uskrs nabasan u Slobodnoj na prilog Mali odmor i u njemu kolumna "male Berte" (link je na neki stariji naslov), a u najfriškijoj kolumni mala Berta piše kako nema više onih Uskrsa kad su u kući mirisale nonine sirnice. Sića se Berta zidnog ormara punog noninih sirnica i pletenica koje je njena none misila i pekla u po mrkle noći. I na kraju Berta zaključuje: "E, none, none...opet je Uskrs, none...."
Vrlo nostalgično i dirljivo. Baš me takla u žicu, ali me nije potakla da se i sama uhvatim misit sirnice u po mrkle noći.
Doduše sitila san se i ja sirnica moje none. Bile su toliko popularne da su suside tražile ricetu, a kad su je dobile i same se okušale u spravljanju noninih sirnica,bile bi razočarane jer in ne bi ispale ka nonine. Onda su postale sumnjičave i proglasile su kako in je dala krivu ricetu. Nije in palo na pamet da njihove ruke i nonine ruke nisu iste ruke.
A možda nisu dobro pročitale ono šta piše u zagradama: " Tisto se mora misit toliko dugo dok ti se gornja usnica ne orosi kapljicama znoja."
To oće reć da se moraš dobro potrudit da ti tisto za sirnice uspije kako valja.
Da ne govorimo kako je sirnice radit vrlo delikatna rabota. Kužina triba bit zagrijana, toplina sastojaka za sirnice triba bit ujednačena sa toplinom prostorije. I toliko tih delikatnih sitnica zbog kojih je meni ka ditetu cila ta rabota ostala u sjećanju ka nešto puno teško i komplicirano. Posebno san upamtila rečenicu koju moja mama i dandanas naglašava: "Sirnice su puno delikatne za radit".
Istina, nakon none i moja mama ih je znala učinit baš kako i njena svekrva. Znala je pravu miru, pravu toplinu, imala je pravu ruku...i šta je najbitinije - imala je volju i ljubav za učinit ih.
Ima već dosta godina kako ni mama više ne radi te "delikatne sirnice". Umorila se, izgubila je volju. A pekare i dućani su puni gotovih sirnica - čemu se mučit i znojit? Prije se moralo, jer nije moglo bit drugačije, a danas ...zašto ne prihvatit šta je lakše?
Istina, više se ne ćuti miris sirnica u kući, prid Uskrs. Nestalo je čarolije.
Svi volimo te mirise iz prošlosti, mirise ditinjstva. Volili bi ih opet čutit, volili bi se vratit u to bezbrižno vrime kad su none i mama spremale sirnice, a uz njih obavezno i pletenice sa jajen koje su mi uvik ličile na dite u paketini. Te pletenice su se baš i radile za dicu, a moja mama ih je zvala "guske" (neman pojma zašto?).
Kad bi otišli na čestitanje kod babe i dide u Gomilicu, tamo bi još bilo i babinih kaštelanskih kolača koji su se odlično slagali sa didovin prošekom.
Lipa su to sićanja, najlipša. Ma ne možemo ih vratit, jer...
nema više ni noninih sirnica, ni babinih kolača, ni didova prošeka.
Nema više puno toga šta je nekad bilo.
I neka u našim sjećanjima ostane sve onako kako je i bilo, skupa sa mirisima, dragim ljudima, starim kužinama, zavidnim susidama, sa svin onin našin šušurom šta je pratija te blagdanske dane. Neka ostane tamo di spada.... a za neka nova vrimena stvaraju se i neka drugačija sjećanja, sjećanja koja će pamtit naša dica u nekoj njihovoj budućnosti.
U mojoj obitelji, ja sam započela neke drugačije običaje, prilagodila sam ih željama moje dice. Znala sam što ih veseli, a kako mi je oduvik bilo najvažnije vidit osmijehe na dječjim licima, tako sam i te običaje prilagodila stvaranju dječjih osmijeha. Dok su bili manji, bilo je lakše. Danima bi sakupljala ispuhana jaja, a onda bi ih oni bojali, ukrašavali, pretvarali u svoje junake - gusare, Betmene, Pagungere, svemirce...tako se tokom godina sakupila zavidna kolekcija jajolikih junaka. Jaja iznenađenja također su mogla izmamiti osmijehe na njihova lica, šaroliko društvo čokoladnih pilića, zečića, bubamara ubrzo bi nestajali dok si reko "keks"! Ostajale bi zgodne igračkice s kojima bi se danima igrali.
U tinejđerskoj dobi postalo je sve teže izrežirati nekakva iznenađenja koja bi izmamila osmijehe na njihova lica. Bojanje i ukrašavanje jajolikih junaka završilo je u nekom škafetinu njihovih sjećanja.
Dok bi djevojčicama u istoj dobi bojanje još uvijek bilo zabavno, dječacima je to čisto gubljenje vrimena.
Naš ovogodišnji proljetni blagdan sveo se na elementarnu potrebu hranjenja ili bolje reći blagovanja da bi djelovalo blagdanskije.
Što ukusnije, što slađe - to bolje!

Počelo je s punom košaricom šareno-slatke menažerije
(Fala Bobisu, iako je i moj kolač "kojeg svi vole" bio primjećen)



Malo, po malo


Mic po mic


Mljac po mljac


I na kraju mljackave priče - ostade tek jedno jaje, za sime....ali


Ne zadugo


I "čiča mića-gotova je priča".
Ostaju nam sjećanja.
Nekome mirisna i zaključana u misaonim sjećanjima, nekome okusna i fotografski ovjekovjećena za sva vremena.
Ali u svakom slučaju - bilo, pa prošlo.

P.S. Ako ste slučajno osjetili dozu sjete i žala za nečim što je prošlo, bilo u mom djetinjstvu ili djetinjstvu moje djece - dobro ste osjetili.
Možda da ipak potražin onu ricetu od noninih sirnica?
Nek se nađe - za neku buduću dičicu i neka nova,stara sjećanja.