gustirna

četvrtak, 26.02.2009.

NA MALOM BRDAŠCU...

EZE - VILLAGE

Kako opisati gradić na malom brdašcu koji se usadio u moje srdašce, tiho i nenametljivo?
Usprkos kratkom vremenu koje nam je preostalo za upoznavanje s njim.
Pa i meni treba puno više informacija od onog što sam saznala dok sam bila tamo!
Pošla sam na Google i našla savršen način kako vam približiti to mjesto. Kliknite na gornji link, otvorit će vam se početna stranica i zatim kliknite sličicu gdje piše Virtual tour 360° - otvara vam se panoramski prikaz mjesta Eze na brežuljku i kliknite na zeleni kvadrat u gornjem desnom uglu-pomičite mišem i osjećat ćete se kao ptica na nebu koja promatra krajolik ispod sebe. Fantastično!
Igrajte se s mišem i kliknite na crvene balončiće koji će vas odvesti u samo mjesto, a tada se prepustite istraživanju i otkrivanju.
Eze je svakako mjesto za koje smo odlučili kako ga treba ponovo pohoditi i bolje upoznati. I zaista, uz pomoć Googla sam dobila priliku da to ostvarim puno prije nego sam mogla zamišljati.

U stvarnosti, uspjeli smo tek djelomično prošetati njegovim uličicama,

tek poviriti u njegovu dušu

i bar pokušati shvatiti zašto je Nietzsche odabrao baš ovo mjesto za svoje dubokoumne kontemplacije.

Današnji gosti ne zadovoljavaju se samo skromnim šetnjama, pa se za njih posebno uređuju parkovi privatnih hotela (za pravo reć-svi su privatni)

u kojima možeš kontemplirati koliko hoćeš, ali samo pod uvjetom da parkiraš "autić" sličan ovome

Napuštajući Eze, za leđima nam je ostao jedan veeeeliki,
zločesti kišni oblak ,lijepo smo ga zamolili da ode svojim putem i prepusti suncu da nas grije dok šetamo Azurnom obalom. I pustio nas je,bar onoliko koliko je mogao izdržati.

Pa,pa, vraćamo se u naš hotelčić u Andori, pozdravljajući malu tvornicu mirisa koja se smjestila u podnožju brežuljka .

Aaaaaa , tvornica parfema Fragonard?!?!?!

Dragi moji, opis proizvodnje parfema bi predugo trajao, a sam doživljaj mirisa koji tamo nastaju je jedinstveno iskustvo. Pomalo i zagušujuće zbog prevelike koncentracije mirisa u proizvodnom procesu, ali ...
gušti se plaćaju!
I tu sam našla savršen poklon za moju dragu mamu.

Jednom ću ispričati priču o mirisima i parfemima, ipak to je tema koja zaslužuje puno više prostora, zar ne?

- 21:35 - Komentari (44) - Isprintaj - #

srijeda, 25.02.2009.

UDRUŽENI SLIKOPOST

Kad neko nešto dobro radi, onda se obično reče da daš dite materi.
Tako kad neko dobro piše priče daš mu da piše priče, kad neko dobro slikaje daš mu da slikaje i tako to ide.
A kad se udruže onaj koji piše i onaj koji slikaje onda se to zove udruženi slikopost. Tu svak napravi ono šta mu dobro ide.
Tako kad udružite Marčelinin maškarani post i moj post dobijete rezultat udruženog rada.
Nekad smo svi znali šta to znači, pa smo ujedanput zaboravili i sad se svi prave ludi, svak se privatizira i misli da može sve sam učinit i ono za šta nije nadaren.
I šta se događa? Sve ide šoto, nizbrdo, uprdec, na kvasinu...i da dalje ne nabrajan - sve znate.

I tako reče meni Marčelina: "Aj dođi nas uslikat?"
Koga?
Nas! Marjanke, maskirat ćemo se u Marjan!
Kako to u Marjan?
Neman pojma. Dođi pa ćeš vidit.

Iskreno, nije mi se išlo na ovogodišnji spliski krnjeval, već par godina mi se ne ide, jer spliski krnjeval je izgubija ono nešto šta je ima na samom početku, prije 15-tak godina.
Izgubija je onu ludu žicu, izgubija je kuražu za reč "Bobu bob, a popu pop!" Posta je ka mlako pivo.
Čitan u Slobodnu kako je prije dvi godine jedan umitnik ima ideju za krnju napravit velikoga Sanadera opasanog zlatnim satom, ali Grad je to odbija i krnje je bija kontejner pun smeća. Sićan se tog kontejnera - žalosno.
Gledan povorke po Kaštelima, Mašogradu, i vidin da tamo nisu izgubili tu žicu. Jeli štos u tome šta su to manje sredine ili imaju više kuraže, ili su kreativniji, originalniji...neman pojma, ali u Splitu toga već odavno nema.
Ne virujen da nema ljudi koji bi znali smislit nešto originalno, ludo i odvažno, sigurno ih ima, ali ih srežu odma u korjenima.
Eto, sad kad san malo ogadila ovi moj "najluđi grad na svitu", sad ću van pokazat šta je sinoć bilo najbolje na maškarama.
Možda nije ludo i odvažno, ali je bar originalna ideja, nije copy-paste i na kraju krajeva naša Marčelina je u tome i mora bit odlično!

Drugu nagradu su dobile samo zato šta je prva nagrada išla priko doturske veze

Iza poluzatvorenih vrata odvijali su se razgovori od životne važnosti za sudbinu našeg Marjana

Kako i priliči., cabla nisu pala, ali je pala pisma uz pratnju uličnog svirača u Marmontovoj

Mala Marčelinina digresija na tekst pisme.
"Marjane, naš Marjane
ti uvik ćeš tit
sačuvat sva stabla
i pokoji cvit
Marjane, naš Marjane
sve dušmane znaš,
ispilat će sve ako in daš."

Nisan baš najzadovoljnija kvalitetom mojih noćnih fotografija, ali ipak nekoliko, reda radi - da ne ispadne da protežiran samo Marjanke

Lipa mladosti udri u smij!

Krnjavi krnje bija je neki mutant pauk sa mrižon problema (koje neću nabrajat) , a nasadili su ga isprid pozornice

....tako da nisi moga pošteno uslikat nagrađene maske

...osim profesionalne snimateljke koja se nasadila isprid bine i to nemaskirana

Kako se ova glava zalipila na Marjanskim cablima , neman pojma, al je ispa dobar štos

I prije ponoći neke maske su pale

Za kraj - možda nisam profesionalka, al bar imam masku

- 18:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.02.2009.

TRKA I ZEN U MONTE CARLU

Očekivali ste malo odmora? Predaha?
U miru popiti kavicu dok Gustirna objavi nastavak priče iz Monaka?
Pa ljudi moji jel vama jasno da smo mi još u prvom danu Azurne obale, a čeka nas još Monte Carlo, Eze i tvornica parfema.... kad bi ja bila turistički vodič , sve agencije bi me se odrekle i još bi im morala platit.
Ne, ne....ne može ....nema odmora , autobus spremno čeka i vozi nas dole, u Monte Carlo.
I mi se vozimo, i mi se vozimo, zzzzuuuuum,zzzzuuuum,zzzzuuuum....
dionicama staze Formule 1.
Ohoho, kako li je tek muški dio busa uzbuđen zbog te činjenice!
Čujem iza sebe glas koji ushićeno govori nekome u mobitel:
"Evo me! Vozimo se po stazi Formule u Monte Carlu!"
Mornar do mene je šutke uživa u toj činjenici, i prisjeća se koju dionicu trke bi obično prespavao na dvosjedu. Valjda onu najdosadniju.
Mene se baš nije dojmilo. Cesta ko cesta.
Prelazimo tu cestu ko stado izgubljenih ovčica, prateći našu Ovcu predvodnicu koja je zaprišila penjat se uzbrdo prema starom dijelu Monte Carla gdje se nalazi stari i slavni Monte Carlo Casino.

Svašta lipo smo saznali, a posebno smo upamtili da triba imat 10000 Eurića da bi se uopće kročilo nogom unutra.
Pa prema tome: Došli, vidili i otišli.

Mornar i ja smo "picali " (markirali) posjet jednom običnom kazinu, di ne moraš imat pokriće za ulaz i pošli malo u samo svoje istraživanje.
Plan je bio pronaći idealan kafić i popit kavicu na osunčanom štekatu.
Bilo je tako ugrijalo sunce da sam se skinula do kratkih rukava. Dobro da sam se obukla slojevito kako su me učili u planinarskoj školi.
Na šarenoj mozaičnoj terasi Auditorijuma Rainer III sunčali su se galebovi,

Tražeći lipo misto na rivi, optimistično vjerujući da je obala Monte Carla puna štekata kao splitska riva, neočekivano smo se našli usred japanskog vrta, idilične oaze usred betonske đungle

Trčeći po Monte Carlu uletili smo u zonu zena

Zen pijesak

Zen ribe

Zen pad
...
Nažalost nemam tu sliku, ali bila bi urnebesna, jer nastojeći pohvatati sve te zen momente u japanskom vrtu, prosula sam se koliko sam duga i široka (a ima me, nije da me nema)...pala, tresla, razbila se....srećom bez većih posljedica. Malo sam se ugruvala, štono bi se fino reklo.
Ipak zapisano je na video kameri koju sam držala u ruci, upaljenu. Dobro smo se nasmijali kad smo to gledali doma.

Zen poučak: Ostavi sve aparate, zaboravi na dokumentiranje i zaustavljanje trenutaka objektivom...prošetaj s mirom i uživaj u toj šetnji bez opterećenja . Netko je uredio ovaj vrt upravo zato - da putnik namjernik uđe, preuzme mir u svoju dušu i izađe iz njega bez žurbe.

Nakon toga vratili smo se odakle smo došli i u miru popili kapučino u jednom malo većem bistrou. Bistro - bistroque (orig.franc,) je inače naziv za mali restoran u kojima se služe jednostavna kuhana jela, ali ne i brza hrana. To bi bilo svetogrđe.

Još uvijek smo u istom danu, poslijepodne napuštamo malu kneževinu i penjemo se (busom, naravno) prema slikovitom mjestašcu u brdima - village Eze i tvornici parfema Fragonard.
A to je opet posebna priča....malo ćemo odmorit.

- 22:22 - Komentari (41) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.02.2009.

KNEŽEVINA "TIP-TOP"

O maloj bogatoj kneževini Monaco znamo dosta toga.
Bar mislimo da znamo.
Šta zapravo znamo? Da nas upita netko, onako iznebuha, šta bi odgovorili?
Mala samostalna državica-kneževina, kojom vlada plemićka obitelj Grimaldi na čelu s princem od Monaca (zašto nije knez?),... država gdje je prijavljen da živi Ivanišević i mnogi poznati sportaši, manekenke,...zašto? Plaćaju manje poreze državi. Monaco je još odavno (u 13-st.-čak?!) uveo nisku stopu državnog poreza da bi privukao što više svjetske bogataške svite....
tu se nalazi Monte Carlo - grad casina, kocke, glamura, luksuza...teniskih turnira, grad čijom glavnom ulicom se vozi utrka Formule 1...
Šta još znamo? Mislim da svaka djevojčica i cura zna da je lijepa glumica Grace Kelly postala princeza od Monaca jer se princ Ranier III zagledao u nju kad je s delegacijom glumaca posjetila kneževinu. Dotrčao je za njom u Hollywood i zaprosio je.( nije poznato da li je izgubila cipelicu za vrijeme kneževskog bala). Naravno, ona je rekla sudbonosno: DA, 1952.g.-a sve ostalo pripada povijesti koju su vrijedno zapisivali mnogi novinari, fotoreporteri, paparazzi.... znamo da je rodila troje djece Karolinu, Stefani i Alberta... o njima također znamo sve njihove nepodopštine, gdje se kreću, kako su obućeni, hoće li se princ oženiti i dati zakonitog nasljednika Kneževini.... Stefani je poznata kao crna ovčica koja voli cirkusante, ali i kao suputnica u automobilu kojeg je vozila njena mama Grace kada je poginula u prometnoj nesreći vozeći se strmim serpentinama iznad Monaca.... Karolina je dobra princeza koja se sretno udala, ima djecu i ponekad sa svojom jahtom svrati na Kut u viškoj luci, na riblju gozbu kod Luce....Albert je preuzeo očevo prijestolje nakon njegove smrti i sad je glavni šef u svojoj maloj državici. Živi kako mu se sviđa, bira seksualne partnere kako mu se sviđa, ima nekoliko vanbračne djece koja ne mogu naslijediti prijestolje ....na čelu je državice u kojoj je sve sređeno TIP-TOP.
I boli ga briga za nasljednike. Cijela Prinčevska palača je samo za njega i njegove poslužnike.

I čuvan je ko nacionalno blago, ili ko zatvorenik vrlo važnog značaja.

Bogatstvo i raskoš u palači nismo mogli razgledati, jer je u ovo doba godine zatvorena za znatiželjne turiste.
Vodička nam je ispričala neke važne povijesne činjenice o Monacu,
pročitajte nešto o tome ovdje
Baš je zanimljivo kako je Francois Grimaldi svojom lukavošću (nadimak Malizia znači Lukav), ali i hrabrošću, osvojio Đenovešku tvrđavu na brdu Monaco i stvorio državicu koja egzistira samostalno već 712 godina.

I koju smo mi razgledali na brzaka.
Bacili smo pogled istočno od Monegaškog brda na dio Monaca koji se zove Fontvieille i koji je nastao 70-tih godina,nasipanjem morske obale, a zahvaljujući princu Raineru III. Tu se nalazi poznati ružičnjak princeze Grace, pa ZOO vrt , pa stadion i....svašta još...

Zbog nedostatka zemljišta grade se višekatnice, a na njihovim terasama niču pravi vrtovi i šume, i bazeni, naravno - zar je itko sumnjao u to?

Požurili smo još baciti pogled istočno od Monegaškog brda na kojem je smještena palača. Tamo je zlatna košnica zvana Monte Carlo

Uskoro nam je naša mlada "vodička" dala slobodno i raštrkali smo se ulicama Monaco-villa

Mornar i ja smo požurili prema zgradi Oceanografskog muzeja.
Naime, ono što nismo znali o Monacu, a saznali smo tokom ovog posjeta je to da se u Monacu nalazi poznati Oceanografski muzej i institut za istraživanja mora kojeg je osnovao Princ Albert I, 1910. godine.
A poznati istraživač i otkrivač "Tajni mora" , kapetan Jacques-Yves Cousteau bio je tu direktor pune 32 godine (1957 - 1988)

Impozantna građevina sagrađena na stijeni tik iznad mora

Osnivač i pomorac istraživač Princ Albert I

Dragi moji, ne mogu vam opisat uzbuđenje kada smo na samom početku, sa grupom došli pred ovu zgradu i kada je "vodička" rekla što se u njoj nalazi, opisala neke izložbene eksponate i na kraju naglasila: "Ali mi nećemo poći unutra! Posjetit ćemo katedralu sv. Nikole." - kao da me polila hladnom vodom.
Sjetila sam se davnih nedjeljnjih jutara kada sam nestrpljivo iščekivala nove epizode "Tajni mora", i ronila modrim dubinama zajedno sa Cousteauom
Gledala sam grupu dječice koja je čekala na ulazu i žarko željela biti među njima. Osjećala sam se ko dijete kojemu su stavili pod nos najdraži kolač, opisali mu kako je ukusan i rekli - Ne možeš ga dobiti!

Ipak smo otišli, kasnije. Detalje i slike o tome kako je i šta unutra opisat ću vam u posebnom postu. Bar onaj dio koji smo uspili pogledat.
Budite stpljivi, baš kao šta sam i ja bila.
A sada pogledajte kako izgleda katedrala Svetog Nikole u Monacu.
Impozantna romanička građevina, iz 13 st. sagrađena od bijelog kamena iz La Turbia (malo misto u blizini-vidili smo ga iz busa)

Unutar katedrale, iza oltara nalaze se posljednja počivališta Grimaldijevih, pa tako i princa Ranirea III i slavne Grace Kelly, ili Gracie Patrizie

Nažalost nismo stigli prošetati najpoznatijim egzotičnim vrtom Monaca - vrt s najbrojnijim vrstama kaktusa koji je smješten na strmim liticama iznad Fontvieilla.
Evo linka sa slikama - Exotic Cactus Garden

Prije nego se strmoglavimo u Monte Carlo, uživajte malo u šetnji ovim prekrasnim parkom smještenom pored Oceanografskog muzeja, koji je kao i svi parkovi u Monacu posvećen princezi Grace.

Skulptura Hectora i Andomede - jedna od nekoliko skulptura u parku

Raskošna crvena kamelija

Mogu samo sanjati da će jednom i moja Aloe vera procvasti ovakvim cvatom

Idem malo sanjati.....

- 17:14 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 21.02.2009.

KREĆEMO NA PUT

Dok su mi se po glavi rojile misli i slike sa nedavnog putovanja po Azurnoj obali, Mornar se spremao za novo putovanje na Filipine.
Nažalost, bez mene. Posao zove.
Ja sad vraćam film unatrag i prebirem po mnoštvu detalja i nastojim složiti priču tako da vas što manje davim nekim povijesnim podacima, a što više mojim zapažanjima i slikama.
Da puno ne duljim sa uvodom, krenimo...najbolje od početka.

Noćno putovanje busom nas i nije previše izmorilo, veći dio noći smo ipak odspavali, makar isprekidano. Cijeli 1. dan prošao je na cesti.
Volim promatrati krajeve kojima prolazimo i nikad mi nije dosadno kad putujem autom. Vožnja i razgledavanje krajolika djeluju smirujuće na mene. Svako par sati bilo je obavezno zaustavljanje na stajalištima po auto putu.
Negdje u nekoj od talijanskih pokrajina , sa jednog stajališta ugledali smo zanimljiv toranj. Odmah povezuješ nekakve dvorce, utvrde, ali ovaj toranj nije bio dio nikakvog dvorca već dio seoskog imanja.
Nama je bio vrlo zanimljiv. Izgleda ko toranj čarobnjaka Merlina.
Pogledajte i sami.

Kroz Italiju prošli smo pokrajine Furlaniju, Veneto, Lombardiju, Piemont i na kraju smo ušli u Liguriju gdje se nalazio grad u kojem smo odsjeli - Andora.
Andora je kao što čete vidjeti ako kliknete na link - primorsko mjesto na Ligurskoj obali, a smještena je između Genove i Monaca.
Mnogi pomisle da se radi o državici Andori koja se nalazi na Pirinejskom poluotoku, pa smo tako i mi mislili dok nismo na netu pronašli Andoru u Italiji. Tada je sve bilo mnogo jasnije.
U Andori nas je dočekala večera u hotelu Galeano, smještaj u depadansi istog, te ...pun Mjesec

Umorni od puta, brzo smo usnuli uz uspavanku sa plaže.
Izvođača "male noćne muzike" smo ugledali u jutarnje svitanje.
Iako je prvo jutro na fotografiji oblačno...

..sva ostala jutra budilo nas je izlazeće sunce na ravnoj crti horizonta. Neobično je pogledati na more i ne ugledati baš ni najmanji otočić.

Rano buđenje u 6.30h, unaprijed određeni doručak bez mogućnosti izbora, spremanje potrebitih stvari za cjelodnevnu turu i polazak-točno u 8.00 h prema gradovima na francuskoj Azurnoj obali - bio nam je svakodnevni ritual u slijedeća 4 dana.
Prije polaska mali osunčani pogled na zgradu depadanse

Krenuli smo na auto stradu del Fiori (auto cesta cvijeća) koja je s punim pravom dobila to lijepo ime. Auto put prolazi mnogobrojne tunele i vijadukte, jer teren je brdovit, pun rijeka i potoka koji se slijevaju sa viših planina. Na tom terenu nikli su gradovi na ušćima rijeka kao što su Imperia, San Remo, a koji su poznati po proizvodnji cvijeća. Uzgoj cvijeća i turizam su okosnica egzistencije za stanovnike ovog kraja. Staklenici i plastenici pokrivaju velike površine na terasastom terenu.
Mimoze u cvatu zažutile su okolna brda. Nikad nisam vidjela toliko mimoza. Šumice mimoza oko kuća, u brdima, rastu kao divlje....činilo mi se kao da gledam rascvalu brnistru na padinama mog Kozjaka.

Ove fotografije snimljene su iz jurećeg autobusa, pa nisu baš najbistrije.

Naše prvo odredište na francuskoj rivijeri je svjetski poznata
KNEŽEVINA MONACO

A o njoj čemo nešto više u slijedećem postu (proučite malo link).
Umorilo me ovo vozikanje po mapama sa slikama i traženje koje odabrati kako bi vam približila moje doživljaje sa putovanja.
A kako san počela - natenane, nećemo raskrstit s ovim našim putovanjem u slijedećih misec dana. Više će trajat moje postiranje o putovanju nego samo putovanje.
Zato vas sad ostavljam ispod žutih slapova mimoze u jednom od monegaških parkova.

Lezite na travu,zatvorite oči i pustite da vas okupa njen miris koji se tiho uvlači u vaše nosnice i nježno prodire u cijelo vaše biće.
Pratit će nas cijelim putem.

- 18:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 18.02.2009.

SABIRANJE DETALJA

Vratila se ja! Sa Azuuuuurne obale!
Još u subotu na noć.
Gle koliko mi je vrimena tribalo da upalim laptop?
Šta mislite, zašto?
Puna sam dojmova, ko šipak pun špica .
Dojmova svih vrsta: vizualnih, glasovnih, mirisnih, osjetilnih....
puno pozitivnih, a ponešto i negativnih.
Znam da nestrpljivo očekujete postove sa putovanja po Azurnoj , ali kao što znate moja temeljitost i dosljednost mi ne dozvoljavaju da to napravim zbrda-zdola, navrat-nanos, iliti, kako se kod nas u Dalmaciji najlipše reče ŠTRC-BRC.
Samo kao usputna informacija - fotki ima oko 1200 komada.
Ima nešto za bacit, ali većina ih je upotrebljiva.
Iz te mase triba pažljivo odabrat one koje će najbolje prikazat naše doživljaje, osjećaje, sve one male detalje koje nikako nisam mogla preskočit, iako je tempo bio takav da su se detalji najčešće preskakali.
Zbog te svoje svojeglavosti u uočavanju detalja, opet sam držala moje sigurno mjesto na začelju. Mornar mi je čvrsto držao stranu i video kameru u rukama. Naoružali smo se "do zub"!
Hahaha - to je tribalo vidit!! Nažalost, neće moći, jer nas nitko nije uslikao.

Dok strpljivo čekate moje izvještaje i slike, pročitajte ovu priču koju sam dobila putem maila.

ULIČNI SVIRAČ

Jedne hladne, sječanjske subote, na stanici metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu.
Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će
tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega,
tek lagano usporio korak slušajući muziku, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar-neka žena je samo pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu.
Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 $.
Nitko nije primjetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.
Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan
od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu,
svako sjedalo u prosjeku 100 $.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Da li ćemo uočiti ljepotu? Da li smo u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu
ikad napisanu, koliko drugih stvari propuštamo?

Vrlo je značajna, zar ne?
Sve što vam želim je da zastanete ponekad dok žurite stazama života, uočite detalje...osjetite miris koji lebdi s povjetarcem,
okusite voće sa tržnice, poslušajte glasove...one bliske i one udaljene...
uočite ljude u prolazu, koji samo stoje ili nešto rade...

Kao naprimjer na ovoj slici, pješačka zona u centru Antibesa
Ljudi stalno prolaze, mala košarica je prazna...
Dobila sam osmijeh i naklon

Iz autobusa se svega može vidit, pa i ovu mladu familiju na šetalištu u Cannesu, pored azurnog i uzburkanog mora.
Brižne mame su svugdje iste, čak i u centru glamura, kao što je Cannes

Šteta što ne mogu prenijeti zvukove, jer ova prodavačica voća na tržnici u Nici pjevušila je neku francusku pjesmicu dok je slagala klementine

Usprkos gustom prometu na ulicama Nice, ovaj par šetača primjetio je naš "azurni" autobus

Možda da je harmonika svirala...možda bi bila primjećena u ovoj sjeni,
u prolazu poslovnog centra u Genovi...a možda i ne bi?

Zato je kvartet Genovežana u uglancanim talijanskim cipelama, uredno zakočio i čita najnovije novosti ispred trafike...mukte

Ovo je bio tek kratak osvrt na male, životne detalje po nekim gradovima koje smo posjetili.
Nastavci slijede....

I NARAVNO!!!
Svima hvala što ste me ispratili s lijepim željama i još ljepše dočekali.

- 00:20 - Komentari (50) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

PUTNA NERVOZA

Jeste li ikada dobili telefonski poziv , te vas je ljubazan glas ženske osobe s druge strane žice, uz razdragan ton, obavijestio kako ste upravo VI sretan dobitnik nečega?
Sigurna sam da jeste.
Jednom su me tako nazvali i nakon vesele objave kako sam baš JA sretna dobitnica servisa za jelo za 6 osoba i kako samo trebam doći na neku prezentaciju gdje će mi uručiti nagradu. Tada sam razdragano odgovorila:
"OH, hvala na nagradi! Baš lijepo od vas!"
Na rečenu prezentaciju nisam otišla.Pa što će mi još jedan servis za jelo. Neznam ni di ću s ovima po ormarima, a koji mi se uopće ne sviđaju. I sad da opet dobijem neki koji mi se ne sviđa i spremim ga u ormar. Ne, hvala.
Prošlo je nekoliko godina, bilo je još takvih poziva koje nisam obadavala, a onda je došao ONAJ poziv. Onaj kojem ne možeš olako reći - NE, hvala!
Zazvoni telefon i ja se javim. Čim sam čula ljubazan glas s druge strane žice, već sam se počela pripremat kako ću je isto tako ljubazno odbit, ali...
ljubazan glas mi reče: "Vi ste dobitnica nagradnog 6-dnevnog putovanja na Azurnu obalu! Čestitam!"
Mrtvo ladno je odslušam do kraja i mislim - A šta sad? Odbiti ili prihvatitit?
Postavljam pitanje za dobit na vrimenu: "Hvala lijepa na nagradi, a sad mi recite koji su uvjeti da ja to stvarno dobijem?"
"A ne, ne! Nema nikakvih uvjeta. Vi ste jedan od dobitnica nagradnog putovanja i ako prihvatite poslat ćemo vam pozivnicu za večeru u restoranu gdje će vam se uručiti nagrada. Na čije ime da pošaljemo pozivnicu?" - objasni mi vrlo ljubazan i uvjerljiv ženski glas.
Kažem svoje ime i prezime, i prihvatim pozivnicu. Spustim slušalicu.
Mislim, a što da ne probam? Nemam šta izgubit.
Kad ću dobit priliku vidit Azurnu obalu? U ovih 20 godina braka, još nismo sebi priuštili nikakvo putovanje, pa ćak ni ono "medeno".
Ajmo se iznenadit, pa sad nakon 20 godina poć na to putovanje, pa neka bude Azurno, a ne Medeno, kad ga već nude mukte.
I tako da vas puno ne davim ko što su mene izdavili na toj prezentaciji super vunenih deka , na što sam vrlo kategorično rekla da ja baš ništa ne želim kupiti od ponuđenog asortimana, jer ne želim i ne treba mi.
Došla sam da mi se uruči nagradno putovanje i ostalo me ne zanima, ali pristojno sam povela mamu i tetu sa mnom i mi smo strpljivo odslušale dvosatnu torturu koju nazivaju prezentacija.
Usput sam od poznatih osoba dobila informacije kako su ta putovanja vrlo stvarna i kako su ljudi koji su bili jako zadovoljni.
Aj'd dobro, vidit ćemo. Vjerujemo u dobar ishod.
Itako mi, Mornar i ja, sutra putujemo. Autobus kreće u 2 sata iza ponoći i tek kad se udobno smjestim sa svom potrebnom prtljagom, bit ću mirna.
Ovih dana me drma ta predputna nervoza, a uz to triba se rastrčat po dućanima.
Ispalo je da nam svega fali. Posebno odjeće i obuće koja nema veze sa planinarenjem - tu sam se nagnjavila ko nikad.
Kad se opustiš i život ti se svodi na jednostavno i ležerno i praktično, tada se teže odjednom ufilmat u kupovinu finijih komada. Ali i to smo uspješno rješili.
I sad sa svega treba poskidat etikete, sve potrpat u putne kufere i torbe, s posebnom pažnjom na aparaturu kojom ćemo pohvatat sve te prizore, panorame, spomenike, detalje. Uffffff - šta je meni ovo trebalo?!
A lipo san mogla reč da meni ne triba nikakvo putovanje mukte, i da mi je puno jeftinije ostat doma.
Nemojte me obadavat - ovo iz mene govori putna nervoza.
A počela sam se nervirat još prošlog vikenda kad smo bili na planinarskom izletu u dubrovačkoj županiji.
Prevlaka, Konavli, vrh Sniježnice.

Prevlaka, najjužnija točka Hrvatske,

Austro-ugarska tvrđava sagrađena na punti Oštro, 1850-tih godina u svrhu zaštite i obrane Boko kotorskog zaljeva.

Pogled s tvrđave na otočić Mamula i crnogorsko kopno. Bijeli vrhovi u daljini pripadaju plan.masivu Lovćen. Bila san i tamo ,nekad davno putevima ekskurzija , ali malo niže, tamo di je poznati Njegošev mauzolej.

Jedna gustirna.

Tko se u lijepom narcisu skrio?
Planina u pozadini zove se Orjen, a Orjenskom planinskom masivu pripada i Sniježnica koju ćemo pohoditi.

Divan izlet, odlično organiziran. Hvala Sonji, Dragani, Marini.
Nažalost, nisam bila u formi i propustila sam neke lijepe trenutke koje osjetiš samo kad dođeš do cilja.
Kad ti je glava puna opterećujućih misli i loše energije, onda ni noge baš ne slušaju. Do vrha nisam došla, ali doživjela sam snijeg na Sniježnici, i ne osjećam se nimalo uskraćeno.
Čak, vidjela sam i osjetila i više od toga.

Kona Konavoska, ovdje smo prespavali

Većina nas u zgradi stare škole koja će, nadam se, biti uređena za udobnije prihvtilište planinara.

Pogled na malo i uredno polje vrijednih mještana Kune Konavoske

Povratak u Donje Konavle gdje nas je čekao bus koji nas je odveo u Gornje Konavle

Kiša nam je prijetila s juga, ali pustila nas je na miru...

... da uživamo u pogledu sa vidilice na Gornje Konavle i čudesne čemprese

U Zavičajnom muzeju Konavala u Čilipima

Gustirna u kojoj se skrilo Konavosko narodno blago za vrime domovinskog rata - nažalost, ipak otkriveno, ali usprkos svemu dosta toga je i spašeno.

Možda nisam bacila pogled sa Sniježnice, njenog vrha Sv.Ilije ,1234 mnv, ali ovi pogledi ispunili su moju dušu.

IDEMO DALJE!

- 14:22 - Komentari (59) - Isprintaj - #

utorak, 03.02.2009.

RAZBACANE MISLI

Imala sam baš zgodan koncept kako ću sročiti ovaj post, al mi se sve srušilo.
Znate, ono kad se slaže kula od karata? To je odličan test za mirnu ruku, strpljenje, upornost, i tako to.
I slažeš tako kartu po kartu, prizemlje, pa prvi kat, pa drugi i tako do vrha dok se ne složi kula u obliku piramide. Hm? Zašto smo to onda zvali kula kad je zapravo piramida?
Ma nema veze, šta san ja ono tila reč?
Eto, opet san izgubila konce. Zapravo, sve šta san bila smišljala u glavi, dok san došla do tipkovnice, mi se rasplinilo.
U stvari zamislila sam ovaj post kao nekakav zbirni odgovor na sve vaše komentare vezane za prošli post.
Iskreno, tila sam i uključiti opciju nekomentiranja na prošli post, ali ipak nisam. Valjda ipak imam potrebu za povratnom informacijom. Vjerujem da je većina nas ima, tu potrebu. To je otprilike kao gorivo za naš motor kako bi mogao i dalje voziti.
Ipak, ponekad napišeš nešto i osjetiš da ti to gorivo i nije toliko potrebno.
Tako sam se i ja premišljala, ali sad mi je drago da nisam klikla na tu opciju nekomentiranja.
Vaši komentari su me osnažili i zapravo podigli, pomogli da se izvučem.
Otprilike kao onaj saug koji povučeš u hladnijim danima da se motor pokrene. Zgodna usporedba, ha?To san izvukla iz vozačkog iskustva.

Nekima sam odgovorila na njihovim blogovima, nekima nisam.
Zato pišem ovaj post u kojem želim naglasiti koliko sam zahvalna na svakoj toploj riči, na razumijevanju, podršci, utjesi, tapšanju po ramenu, zagrljajima koje sam zaista i osjetila.
Ipak, osjetila sam potrebu da napišem i nešto više, osjetila sam da je nešto neizrečeno, nešto što je važno. Nisam baš sigurna šta, ali već će se skužit kroz moje pisanje.

Na onoj crno-bijeloj slici stojimo na pergulu naše kuće u Sv.Kaji. Na toj slici vidi se sve ono čega više nema. Stojim uz tatu kojeg više nema na pergulu naše kuće koje više nema, iza nas je stablo trišnje koje više nema, zaškurene grilje bratove i moje sobe koje više nema, odrine koja je rađala najslađe bilo stolno grožđe koje više nema...Jedino mene još ima, samo šta sam odrasla, ali još ime one djevojčice u meni. I još ima i Kozjaka-planine koja se nazire u pozadini.
Na toj slici smo oboje nasmijani i sritni. I taj osjećaj sriće i sigurnosti dok je moj tata kraj mene - toga nema, to mi fali....znam da je uvik u mom srcu, duši, mislima, ričima, pismi... još osjećam toplinu njegove ruke na ramenu mom i pogled koji bi kaziva više od riči. Razumili smo se bez puno riči.

Uskoro će biti 16 godina kako ga nema. Ovo je vrijeme kada smo proživljavali agoniju njegovog odlaska i svake godine od tada u ovo doba zapadam u neka teža stanja duha.
Moje riči na početku prošlog posta napisane su prije 5 godina, a to što su osvanile i sada u postu, samo potvrđuje kako se ta stanja ponavljaju s vremena na vrijeme.
Kad sam ih prvi put napisala ostale su samo zapisane na papiru i znala sam ih samo ja i još par bliskih ljudi. Sad sam imala potebu podijeliti to s vama. Nisam se pokajala.

Njegove riči: "Bit će bolje." - bile su zadnje riči koje mi je uputio dok je još bio pri svijesti. Odgovorila sam mu smješkom i nadala se skupa s njim.
Te riči su s vremenom postale dio mene. Zajedno sa ričima pisme "Sutra je novi dan" grade svojevrstan moto mog života.
Mogli ste to skužiti po mojim postovima. Uglavnom su prožeti optimizmom, pogledima na lipšu stranu života,lipin slikama, isticanje pozitivnih aspekata života, a ne negativnih, sumornih, pesimističnih.
Da se zaključiti da kod mene sve cvate, ali naravno da nije uvik tako.
Poznajem ja i onu drugu stranu, ružniju. Ne zatvaram oči pred ružnim slikama, vidim ih, osjećam ih, ne poričem ih, događaju mi se, ali ...ne želim dozvoliti da zavladaju mojim životom, mojim načinom razmišljanja. Ako dozvolim...mogla bi potonuti u tamne dubine neke gustirne iz koje me niko živ ne bi moga izvuć.
Kad gledamo Mjesec vidimo njegovu svijetlu stranu.Tamnu stranu zapravo i ne želimo vidjeti, zar ne?
Mjesec nam zapravo i pokazuje samo svoju svijetlu stranu,onu koju mi želimo i volimo gledati, a to uspijeva uz pomoć Sunca.
Tamna strana je još uvijek tu, neodvojivi dio Mjeseca.
Mjesec je moj planet i često utječe na moja raspoloženja, na moje plime i oseke. Kad je pun i ja se osjećam dobro. Kad je prazan i meni je nekako sve prazno i otužno. Prošlog tjedna Mjesec je bio prazan, ali već se počeo puniti. Sunčeva svjetlost će ga svakim danom sve više pokrivati dok ne zablista u punom sjaju. A onda....opet nanovo. Sutra je novi dan....i opet, i opet.... i svakog tog dana pokušajmo se kretati sunčanom stranom, pa i kad je ne vidimo, kad je s one druge strane, bar pokušajmo osjetiti to svjetlo koje je uvijek tu negdje samo ga trebamo vidjeti, osjetiti...prihvatiti

Nadrobila sam svašta, a opet nisam rekla ono što mi se danas vrtilo po glavi. Ili ipak jesam, ali na drugi način?
Sve san ispremišala, razbacala, razbucala.
Ako ste ubrali bit koju sam tila reč, onda je dobro.
Ako niste....opet dobro, ubrat ćete je nekom drugom prilikom.

P.S. - Opet se premišljam da li da isključim opciju za komentiranje ili ne? Nekako mi se čini kao da znam sve što ćete napisati, jer tema se samo nadovezuje, a opet ...ne bi škodilo ni malo sauga.
Pa, idemo onda u novi krug, ali molim...odaberite sunčanu stranu.

- 00:26 - Komentari (52) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3