gustirna

SABIRANJE DETALJA

Vratila se ja! Sa Azuuuuurne obale!
Još u subotu na noć.
Gle koliko mi je vrimena tribalo da upalim laptop?
Šta mislite, zašto?
Puna sam dojmova, ko šipak pun špica .
Dojmova svih vrsta: vizualnih, glasovnih, mirisnih, osjetilnih....
puno pozitivnih, a ponešto i negativnih.
Znam da nestrpljivo očekujete postove sa putovanja po Azurnoj , ali kao što znate moja temeljitost i dosljednost mi ne dozvoljavaju da to napravim zbrda-zdola, navrat-nanos, iliti, kako se kod nas u Dalmaciji najlipše reče ŠTRC-BRC.
Samo kao usputna informacija - fotki ima oko 1200 komada.
Ima nešto za bacit, ali većina ih je upotrebljiva.
Iz te mase triba pažljivo odabrat one koje će najbolje prikazat naše doživljaje, osjećaje, sve one male detalje koje nikako nisam mogla preskočit, iako je tempo bio takav da su se detalji najčešće preskakali.
Zbog te svoje svojeglavosti u uočavanju detalja, opet sam držala moje sigurno mjesto na začelju. Mornar mi je čvrsto držao stranu i video kameru u rukama. Naoružali smo se "do zub"!
Hahaha - to je tribalo vidit!! Nažalost, neće moći, jer nas nitko nije uslikao.

Dok strpljivo čekate moje izvještaje i slike, pročitajte ovu priču koju sam dobila putem maila.



ULIČNI SVIRAČ

Jedne hladne, sječanjske subote, na stanici metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu.
Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će
tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega,
tek lagano usporio korak slušajući muziku, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar-neka žena je samo pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu.
Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 $.
Nitko nije primjetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.
Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan
od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu,
svako sjedalo u prosjeku 100 $.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Da li ćemo uočiti ljepotu? Da li smo u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu
ikad napisanu, koliko drugih stvari propuštamo?

Vrlo je značajna, zar ne?
Sve što vam želim je da zastanete ponekad dok žurite stazama života, uočite detalje...osjetite miris koji lebdi s povjetarcem,
okusite voće sa tržnice, poslušajte glasove...one bliske i one udaljene...
uočite ljude u prolazu, koji samo stoje ili nešto rade...

Kao naprimjer na ovoj slici, pješačka zona u centru Antibesa
Ljudi stalno prolaze, mala košarica je prazna...
Dobila sam osmijeh i naklon


Iz autobusa se svega može vidit, pa i ovu mladu familiju na šetalištu u Cannesu, pored azurnog i uzburkanog mora.
Brižne mame su svugdje iste, čak i u centru glamura, kao što je Cannes


Šteta što ne mogu prenijeti zvukove, jer ova prodavačica voća na tržnici u Nici pjevušila je neku francusku pjesmicu dok je slagala klementine


Usprkos gustom prometu na ulicama Nice, ovaj par šetača primjetio je naš "azurni" autobus


Možda da je harmonika svirala...možda bi bila primjećena u ovoj sjeni,
u prolazu poslovnog centra u Genovi...a možda i ne bi?


Zato je kvartet Genovežana u uglancanim talijanskim cipelama, uredno zakočio i čita najnovije novosti ispred trafike...mukte


Ovo je bio tek kratak osvrt na male, životne detalje po nekim gradovima koje smo posjetili.
Nastavci slijede....

I NARAVNO!!!
Svima hvala što ste me ispratili s lijepim željama i još ljepše dočekali.