gustirna

RAZBACANE MISLI

Imala sam baš zgodan koncept kako ću sročiti ovaj post, al mi se sve srušilo.
Znate, ono kad se slaže kula od karata? To je odličan test za mirnu ruku, strpljenje, upornost, i tako to.
I slažeš tako kartu po kartu, prizemlje, pa prvi kat, pa drugi i tako do vrha dok se ne složi kula u obliku piramide. Hm? Zašto smo to onda zvali kula kad je zapravo piramida?
Ma nema veze, šta san ja ono tila reč?
Eto, opet san izgubila konce. Zapravo, sve šta san bila smišljala u glavi, dok san došla do tipkovnice, mi se rasplinilo.
U stvari zamislila sam ovaj post kao nekakav zbirni odgovor na sve vaše komentare vezane za prošli post.
Iskreno, tila sam i uključiti opciju nekomentiranja na prošli post, ali ipak nisam. Valjda ipak imam potrebu za povratnom informacijom. Vjerujem da je većina nas ima, tu potrebu. To je otprilike kao gorivo za naš motor kako bi mogao i dalje voziti.
Ipak, ponekad napišeš nešto i osjetiš da ti to gorivo i nije toliko potrebno.
Tako sam se i ja premišljala, ali sad mi je drago da nisam klikla na tu opciju nekomentiranja.
Vaši komentari su me osnažili i zapravo podigli, pomogli da se izvučem.
Otprilike kao onaj saug koji povučeš u hladnijim danima da se motor pokrene. Zgodna usporedba, ha?To san izvukla iz vozačkog iskustva.

Nekima sam odgovorila na njihovim blogovima, nekima nisam.
Zato pišem ovaj post u kojem želim naglasiti koliko sam zahvalna na svakoj toploj riči, na razumijevanju, podršci, utjesi, tapšanju po ramenu, zagrljajima koje sam zaista i osjetila.
Ipak, osjetila sam potrebu da napišem i nešto više, osjetila sam da je nešto neizrečeno, nešto što je važno. Nisam baš sigurna šta, ali već će se skužit kroz moje pisanje.

Na onoj crno-bijeloj slici stojimo na pergulu naše kuće u Sv.Kaji. Na toj slici vidi se sve ono čega više nema. Stojim uz tatu kojeg više nema na pergulu naše kuće koje više nema, iza nas je stablo trišnje koje više nema, zaškurene grilje bratove i moje sobe koje više nema, odrine koja je rađala najslađe bilo stolno grožđe koje više nema...Jedino mene još ima, samo šta sam odrasla, ali još ime one djevojčice u meni. I još ima i Kozjaka-planine koja se nazire u pozadini.
Na toj slici smo oboje nasmijani i sritni. I taj osjećaj sriće i sigurnosti dok je moj tata kraj mene - toga nema, to mi fali....znam da je uvik u mom srcu, duši, mislima, ričima, pismi... još osjećam toplinu njegove ruke na ramenu mom i pogled koji bi kaziva više od riči. Razumili smo se bez puno riči.

Uskoro će biti 16 godina kako ga nema. Ovo je vrijeme kada smo proživljavali agoniju njegovog odlaska i svake godine od tada u ovo doba zapadam u neka teža stanja duha.
Moje riči na početku prošlog posta napisane su prije 5 godina, a to što su osvanile i sada u postu, samo potvrđuje kako se ta stanja ponavljaju s vremena na vrijeme.
Kad sam ih prvi put napisala ostale su samo zapisane na papiru i znala sam ih samo ja i još par bliskih ljudi. Sad sam imala potebu podijeliti to s vama. Nisam se pokajala.

Njegove riči: "Bit će bolje." - bile su zadnje riči koje mi je uputio dok je još bio pri svijesti. Odgovorila sam mu smješkom i nadala se skupa s njim.
Te riči su s vremenom postale dio mene. Zajedno sa ričima pisme "Sutra je novi dan" grade svojevrstan moto mog života.
Mogli ste to skužiti po mojim postovima. Uglavnom su prožeti optimizmom, pogledima na lipšu stranu života,lipin slikama, isticanje pozitivnih aspekata života, a ne negativnih, sumornih, pesimističnih.
Da se zaključiti da kod mene sve cvate, ali naravno da nije uvik tako.
Poznajem ja i onu drugu stranu, ružniju. Ne zatvaram oči pred ružnim slikama, vidim ih, osjećam ih, ne poričem ih, događaju mi se, ali ...ne želim dozvoliti da zavladaju mojim životom, mojim načinom razmišljanja. Ako dozvolim...mogla bi potonuti u tamne dubine neke gustirne iz koje me niko živ ne bi moga izvuć.
Kad gledamo Mjesec vidimo njegovu svijetlu stranu.Tamnu stranu zapravo i ne želimo vidjeti, zar ne?
Mjesec nam zapravo i pokazuje samo svoju svijetlu stranu,onu koju mi želimo i volimo gledati, a to uspijeva uz pomoć Sunca.
Tamna strana je još uvijek tu, neodvojivi dio Mjeseca.
Mjesec je moj planet i često utječe na moja raspoloženja, na moje plime i oseke. Kad je pun i ja se osjećam dobro. Kad je prazan i meni je nekako sve prazno i otužno. Prošlog tjedna Mjesec je bio prazan, ali već se počeo puniti. Sunčeva svjetlost će ga svakim danom sve više pokrivati dok ne zablista u punom sjaju. A onda....opet nanovo. Sutra je novi dan....i opet, i opet.... i svakog tog dana pokušajmo se kretati sunčanom stranom, pa i kad je ne vidimo, kad je s one druge strane, bar pokušajmo osjetiti to svjetlo koje je uvijek tu negdje samo ga trebamo vidjeti, osjetiti...prihvatiti

Nadrobila sam svašta, a opet nisam rekla ono što mi se danas vrtilo po glavi. Ili ipak jesam, ali na drugi način?
Sve san ispremišala, razbacala, razbucala.
Ako ste ubrali bit koju sam tila reč, onda je dobro.
Ako niste....opet dobro, ubrat ćete je nekom drugom prilikom.

P.S. - Opet se premišljam da li da isključim opciju za komentiranje ili ne? Nekako mi se čini kao da znam sve što ćete napisati, jer tema se samo nadovezuje, a opet ...ne bi škodilo ni malo sauga.
Pa, idemo onda u novi krug, ali molim...odaberite sunčanu stranu.