Umorilo me ovo, pucaju leđa, ramena ... a samo gledan, sniman
i vami reportiran.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
DODATAK - 05.11.08./ sati 23.30
PROŠIRENI POGLED NA BAUŠTEL
Post "Bauštel blues" sam zamislila kao slikoviti prikaz rada na jednom gradilištu, prikaz ljudi-građevinskih radnika, koji su mi privukli pažnju, neki radom, a neki i neradom. U svakom slučaju, rad na ovakvim gradilištima nije lak, pogotovo kad se radi po ljetnim vrućinama, i po svim vremenskim uvjetima. Susjedstvo u kojem živim primorano je na suživot sa ovim gradilištem i niko nema izbora. Radnici rade svoj posao, građani žive svoje živote u svojim kućama, stanovima, guta se prašina, trpi se buka, podnose se promjene kojima se prilagođavamo, sviđalo se to nama ili ne.
Svi prizori na gradilištu svakodnevni su pogled nakon podizanje roletna moje sobe. Fotografsko dokumentiranje nametnulo se samo po sebi.
Pored sve buke, prašine i nereda, postalo je zanimljivo promatrati kako se radi i napreduje na gradilištu hotela "Marjan" u Splitu.
Radi se u dvi smjene, tako da je doživljaj potpun, od jutra do mraka.
Skoro pa u skladu nekadašnje parole: "Nema odmora dok traje obnova!"
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/