gustirna

srijeda, 29.10.2008.

JA TO MOGU!

Bila jednom jedna Mala lokomotiva. Živjela je na željezničkom kolodvoru u visokim planinama. Na tom kolodvoru bilo je još mnogo lokomotiva, velikih, moćnih, u punoj snazi i kondiciji. Sve te lokomotive čekale su dan kada su stizale šarene pošiljke poklona koje je trebalo prevesti u Dolinu gdje je živjelo mnogo sirote dječice, dječice bez roditelja. Dan kada su lokomotive dovozile njihove dugo očekivane poklone, bio je njihov najsretniji dan.
U planinama napadalo je snijega, približio se Dan poklanjanja i lokomotive su se pripremale za dug i naporan put do Doline. Čistile su se, podmazivale, punile zalihe ugljena, obavljale zadnje preglede pred put.
Mala lokomotiva stajala je u svom kutu i zadivljeno gledala Velike lokomotive, nestrpljivo je očekivala svoj dan kada će ponijeti šarene kutije u Dolinu.
Svi su joj govorili da je još mala i da se treba strpiti dok još naraste.
Došao je i taj dugo očekivani dan polaska. Posebnim tračnicama stizali su vagoni nakrcani poklonima i prikapčali se za lokomotive.
Svi su se vagoni prikopčali, ali jedan je ostao bez svoje lokomotive.
Pa gdje je ta Stara lokomotiva koja je trebala preuzeti ovaj vagon? - pitali su se svi na kolodvoru
Iz tamne dubine kolodvora začulo se šmrcanje. Upalile su se svjetiljke i obasjale Staru lokomotivu koja se zažarila od vrućice i neprestano kihala u veliki bijeli rubac. Stara lokomotiva bila je bolesna.
"Žao mi je, imam temperaturu, boli me grlo i groooozno kišem po cijeli dan!"
Brzo se trebalo odlučiti tko će prevesti vagon pun darova za dječicu.
Mala lokomotiva se ušuljala i viknula:
"Ja ću! Ja ću prikačiti vagon i prevesti ga u Dolinu! Dječica moraju dobiti svoje darove!" - veselo je poskakivala Malena
"Ne možeš ti! Ti si još mala, nejaka, ti neznaš kako je težak put do Doline. Treba priječi sedam planina, a jedna je posebno visoka i strma i opasna! Ne, ne, ti to nikako ne možeš." - vikale su Velike lokomotive
"Ja to mogu, vidjet ćete da mogu! Nisam više tako mala, porasla sam!" - i podigne se na svojim kotačima što je više mogla i napuše svoju karoseriju tako da izgleda veća i jača.

Velike lokomotive su se namrštile, pogledale vagon koji je čekao, nešto se tiho došaptavale i napokon obznanile:
"Dobro je Malena. Prikači ovaj vagon i kreni za nama. Nemamo više vremena za odugovlačenje, jer će darovi zakasniti i djeca će biti nesretna."
Presretna Mala lokomotiva brzo se prikačila na vagon, upalila svoju blistavu mašineriju i ponosno krenula za Velikim lokomotivama.
Željezničke tračnice vodile su preko prekrasnih livada, brežuljaka, šuma...i u početku nije bilo puno teško, ali tračnice su se počele penjati, brežuljci su narasli i postajali planine, Maloj lokomotivi bilo je sve teže.
Vukla je svoj vagon i stalno pogledavala na put ispred sebe.
"Jaoooo! Kako je to visoko, kako je to teško, naporno! Pa kako ću ja to popeti? Ovi darovi postaju sve teži i teži." - klocala je Malena i žalila što je tako navaljivala ponijeti darove za djecu u Dolini.
I dok je tako žalila samu sebe, doletjela joj ptičica i ispjevala pjesmicu o dječici koja se vesele darovima.
Malena je zamislila nasmiješena dječja lica kako otvaraju svoje šarene kutije i vesele se poklonima u njima. Nikoga nisu imali da im donese poklone, roditelja nisu imali, čekali su lokomotive iz Planine da im donesu darove. Malena se namrštila, ljutito pogledala tu planinu ispred sebe, zahuktala je para iz njenog dimnjaka, krenuli su kotači...malo po malo, korak po korak.....Malena je stalno ponavljala, hrabreći se:
"JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU.....kotačiči su se okretali u ritmu Maleninog odlučnog glasa i počelo je penjanje uz planinu.

Kad bi zastala, premorena, pa bi lagano počela kliziti natrag, Malena je još jače upirala: JA-TO-MO-GU....JA-TO-MO-GU....JA-TO-MO-GU...

I što mislite? Da li je Malena dovezla darove djeci u Dolini?
Naravno da je! Zviždeći presretno uletila je na željezničku stanicu gdje su je dočekala presretna nasmiješena dječja lica!

Upravo sam vam prepričala jedan crtić kojeg sam davnih 90-tih snimila na video kazetu i kojeg su moji dečki vrlo često i rado gledali. A i ja skupa s njima! Poanta te priče bila je najljepša i najbolja odgojna lekcija za djecu,a i za odrasle.

Ove nedjelje, stariji Mosoraši i mlađi polaznici jesenske planinarske škole na čelu sa vodičima Sonjom Nikolin, Denisom Vranješom i Antom Bigavom, krenuli su u osvajanje vrha Veliki Šibenik (1467 m.n.v.)
Polazna točka uspona bilo je Veliko brdo iznad Makarske (280 m.n.v.).
Detalje samog uspona i do vrha veliki Šibenik možete pročitatii pogledati na službenoj stranici HPD Mosor u prilogu Denisa Vranješa "Crtice sa Biokova"
Početak obeshrabrujući, prolazimo opožarenim područjem dok nas u nosu golica neugodni vonj paljevine.

Kad si na začelju još gutaš i pepeo s prašinom koju dižu gojzerice vrlih prethodnika. Polako gazimo, neki od nas na zečelju gledaju sivi kameni masiv ispred sebe, kao visoki zid , polako se obeshrabruju.
S visine gleda nas kameno oko, BiOKOvo:

Iskusni vodiči ubacuju sumnje kako bi nas mogao uhvatiti mrak ako se zadržimo na ovom tempu. Puno nas je, dosta ih zaostaje, past će mrak, a nemaju svi lampadine, ....
"Imam čeonku (čeona lampadina) i ne bojim se mraka. Ali, zar stvarno misliš da će nas uhvatit mrak prije dolaska u Bast?" - pitam u nevjerici, jer meni izgleda da imamo dosta vrimena ispred sebe. Ali,prvi put sam ovdje na ovoj dionici, nisam svjesna ni dužine, ni težine i priklonim se mišljenju iskusnijih. Ako oni tako kažu, onda valjda je.
"Hoće, hoće! Ovo je presporo. Začelje će se morat odvojit i odustat od uspona na sam vrh." - stiže direktiva od iskusnih vodiča.
A, dobro! Gledam gore poviše sebe i povjerujem. Čujem tihe izraze sumnje oko sebe: "Hoću li ja ovo moći? Naporno je?"

Naravno da ćeš moći! Idemo svojim tempom i stići ćemo. Vrh nije bitan. Idemo! Mi to možemo! Kaži sebi: JA TO MOGU!"
Mladi dečko ispred mene se okrene na taj moj uzvik i kaže:
"Predobar mi je taj crtić bio!" - i odrecitira jednu pjesmicu iz crtića Mala lokomotiva
Ajme ljudi, tila san ga izljubit i izgrlit! To je to! To je taj dječak koji je kao i moji dečki sjedio pred televizorom i gutao prizore, tekstove, pjesmice, pouku Male lokomotive, i sjetio se čim je čuo poznati uzvik...
Bravo momče! I iz kamena procvjetaše prekrasni plavi cvjetići!

Gazili smo po siparu, kamenim stazama, utabanim šumskim puteljcima, kroz vrleti moćnog Biokova, družeći se s uznemirenim pticama koje su tjerale alpiniste od svojih gnijezda u stijenama.
Test za oštrooke: Pronađite alpiniste na ovoj stijeni! Pomoć-dvojica su.

Odmarajući se na skalinama put vrha, polako nas prekriva sjena iz visina iznad nas

Poštivajuči stavove iskusnih vodiča, naša mala, ali odabrana grupica (u kojoj se našlo čak 4 blogerice, i pokoja komentatorica), na čelu sa Sonjom, utaborila se na zgodnom mjestu s pogledom na najviši biokovski vrh Sv.Jure. Kasnije smo doznali da su i osvajači vrha Veliki Šibenik uživali u baš istovjetnom pogledu. Reklo bi se da nismo bili daleko jedni od drugih

Nahranivši se sendvičima,čokoladom, mandarinama i šipkom...napojivši se zdravim napicima i pokojim gutljajem okrepljujućeg piva , opušteno smo se prepustili ugodnim razgovorima, upoznajući onaj najbogatiji dio naše Sonje, njenu divnu planinarsku dušu.

Većina ekipe je razdužila svoj boravak na vrhu Veliki Šibenik. Zaključujem da više nije bilo bojazni kako će nas uhvatit mrkli mrak prije Basta.
Svi zaključujemo da smo već previše na jednom mjestu i da bi mogli krenit put drugog vrha Motika, tamo prema zapadu.

Prolazeći pored ograđenih vrtlova gdje su nekad biokovski gorštaci sadili krompir . Kad promislite koliko su trebali hodati, penjati se iz svojih podbiokovskih sela (Bast, Gornja Brela, Makar, G.Podgora, i dr.) da bi uzeli od planine komadić zemlje i zasadili u njemu neophodnu hranu.
Odmah mi padaju napamet priče moga svekra: "E, kad smo mi po mraku i mrazu išli gori u Bijakovo kopat kumpir, spremat ga u trapove, eeeeee...a onda još gori,kod dide u tor di je drža ovce, po sir i mliko, eeeeeee"
Sad svjedočimo da još samo veprovi ruju po zapuštenim biokovskim vrtlima.

Na Motiku dolazimo prije glavnine koja je bila na Velikom Šibeniku i odlučimo preuzet vodstvo i Sonja nas vodi stazom prema najtežem dijelu silaska, stazom preko sipara (lomljeno kamenje u planini)
"Tko bi doli sad je gori, i obratno." - ili već kako glase ti poznati stihovi vladike Njegoša.

I opet...malo po malo, korak po korak, lakše dišući, ali teže se održavajući na klimavim koljenima (spasenje su planinarski štapovi), ugodno čavrljajući u ugodnom društvu, diveći se bujnoj travi,ugazim loše i.....tres! Padnem, usprkos štapovima i svoj sili dobre volje da se održim na nogama. Srećom padnem na meko, skupim se, skuliram se, otresem prašinu i ...ajmo Mare dalje, nije to ništa, mala modrica.

U Bastu....

......kamene kućice sa friško okrečenim krovom nas pozdravljaju

...sunce zapada za bajamom i Bračem, prvim

......pakujemo se sa zadnjim pogledima na planinu koju smo danas pregazili od Velikog brda iznad Makarske sve do Basta iznad Baške Vode

... I....mi se vozimo! I mi se vozimo....U...autobusu... Prometovom,...
I ....veselimo se povratku kući, TE ... stajanju na zasluženoj krigli piva koje prija kao nikada do tada!

Ž-I-V-I-L-I-!

- 16:15 - Komentari (60) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2008.

SVI GNJURCI MOG ŽIVOTA

Gnjurac je ptica. Jedna čudna ptica.
Ptica koja leti i koja roni.

Ima više vrsta gnjuraca. Ima mali, ima veliki, ima morski, ima riječni.
neki se zovu kormorani, neki vranci.
Na otoku ih zovu norci. Gnjurac = norac.
Kroz cili moj život prolaze mi neki gnjurci.

U staroj kužini moje kuće, na visećoj kredenci, šepurija se jedan crni, dugog vrata, staklenih očiju. Sidila san za stolon, mirno veslala žlicon po pijatu juhe, a on me odozgar gleda....a ja san gledala njega...veliku crnu balzamiranu pticu na kamenu, koju je tata donija sa Visa i slavodobitno postavija na počasno misto u kužini. Donija je komadić Visa, komadić kulfa (kulaf=morska pučina), u ono naše sivilo usrid cimentne prašine.
Zavolila san tu veliku pticu. I mene je podsjećala na Vis, more, kupanje....mnogo godina kasnije i na tatu.

Na početku potrage za samom sobom, na pragu četrdesetih,krenula sam u školu aromaterapije. Bila je to vikend-škola za ljude koji su u tom polju mogli naći nadopunu svog zanimanja (farmaceuti, fizioterapeuti, biolozi, psiholozi, i sl.), i za one slične meni koji su se tražili, tražili ono nešto što će ih ispuniti, dati im volje za dalje, a usput i da bude korisno obitelji. Tako sam odabrala smjer Obiteljske aromaterapije. Nisam se pokajala, puno dobroga mi je donila u život, više nego sam mogla i sanjati.
Jednom smo imali sat vođene meditacije uz intuitivan odabir eteričnog ulja. Sjeli smo u krug i voditeljica je šetala ispred svakog sa paletom bočica eteričnih ulja i svatko od nas je zatvorenih očiju odabirao jednu bočicu. Bočicu smo otvorili, držali u ruci i dalje zatvorenih očiju pratili što nam govori voditeljica. Spominjala je anđele i da zamislimo svog anđela, da se prepustimo mirisu kojeg smo odabrali i zapamtimo što smo osjetili, vidjeli u tih 15-tak minuta opuštanja uz miris.
Ja sam osjetila strašan otpor. Nikakve anđele nisam htjela vidjeti, u mojoj duši čvrsto sam držala samo jednog anđela kojeg sam željela kraj sebe - mog tatu. Pred očima vidjela sam samo crnilo, te paletu boja koja je pulsirala iz te crnine - crvena, narančasta, zelena, plava, ljubičasta...
Kad smo otvorili oči, svatko je ispričao svoje vizije, uglavnom o anđelčićima koji sjede na ramenu, zlatne kovrđave kosice, smiju se, igraju se, skakuću, ludiraju se i tome slično. Kad je na mene došao red, ja sam se rasplakala, pod pritiskom svojih osjećaja i potrebe da to javno kažem, u tom grču ispričala sam svoju viziju, zapravo jedno veliko ništa u bojama.
Eterično ulje koje sam držala u rukama bilo je Tamjan.
Odmah nakon prve slijedila je druga meditacija, uz glazbu. Voditeljica nam je opet dala da odabiremo naslijepo neko eterično ulje. Ovog puta osjećala sam se nekako oslobođena, kao da sam skinula nekakav teret sa svojih leđa. Slušajući zvuke kineske glazbe, u svojoj viziji vidjela sam zelenu rijeku uz čije obale su se uzdizala visoka zelena brda (kao u onim dokumentarcima o kineskim rijekama), stajala sam uz obalu rijeke i odjednom čula klepetanje krila nad površinom vode. Bila su to dva gnjurca, letjeli su nad samom površinom...već u slijedećem momentu više nisam bila na obali, već sam bila gnjurac koji roni i pokušava dohvatiti onog drugog gnjurca koji je ronio sve dublje u muljevite dubine rijeke, sve dok se nije konačno izgubio. Otišao mi je, pobjegao, nisam ga dohvatila, vratila....
ali nekako sam bila mirna, sretna, zadovoljna, jer otišao je putem kojim je trebao otići....to je bio njegov put, a ja se moram vratiti gore, na površinu, među ljude.

Kad je trebalo otvoriti oči i pogledati bočicu u rukama - u mojoj šaci bio je Sandal. Osupnuta vlastitom vizijom, prva sam se javila za prepričavanje i osjećala sam se jako, jako sretno, nekako produhovljeno.
Želim naglasiti da su i Tamjan i Sandal eterična ulja koja simboliziraju duhovnost, poniranje u dubinu i srž , mističnost, zagrobni život.

Moj slijedeći susret s gnjurcem bio je prije par godina, u rano jutro, na južnim obalama otoka Visa. Prespavali smo kod prijatelja u ribarskoj kućici, probudila sam se prije svih i otišla prošetati po sikama, na puntu uvale, pozdraviti izlazak sunca. Jutro je bilo prekrasno, na moru bonaca, ka uje...tišina....ugledam jato malih ribica kako poskakuju iznad same površine, srebrnkasto svjetlucajući na prvim jutarnjim zrakama. Tišina....mir....odjednom začujem klepetanje krila! Dva gnjurca letjeli su tik iznad površine mora, loveći ribice. Ukipila sam se! To je moja vizija, moji gnjurci! Nije rijeka, nego more, ali nema veze... tu su, meni pred očima!
Ščućurila sam se u sjeni jedne sike i promatrala, razmišljajući da li da uskočim u more i zaronim skupa s njima...dok sam se premišljala opet sam začula klepet krila, ali nisam ga vidila, ...odjednom ga vidim...u moru, tik ispod sike na kojoj sam bila, ronio je veliki crni gnjurac...kao akvanaut, u lovu na svoj plijen, u takvoj brzini da već slijedećeg trenutka nisam vidjela ni njega, ni ribu, ništa...umirila se morska površina.
Pomislih: Sreća što nisam uskočila u more, samo bi ih preplašila i ne bi doživila ovaj veličanstveni trenutak! I zašto sad nisam ponijela fotoaparat?!

Pogledam prema pučini, u daljini prema Biševu,udaljavala su se dva gnjurca, kao dvoje prijatelja koji prepričavaju svoje nedavne dogodovštine .
Nasmiješila sam se, nijemo namignuvši pozdravu sa kulfa.

I na kraju, dogodio mi se i taj čudesni gnjurac sa Silbe. Taman nas je put izveo na žalo uvale Sv. Antuna, kadli uočimo crnu pticu u moru, vide joj se samo leđa, a glava roni. Fotoparat se odmah našao u ruci i ovaj put imala sam i prave slike, a ne samo one u glavi.

Uskoro je gnjurac izišao na mul i izveo pravu predstavu sa pokretima koji su me neodoljivo podsjećali na neke pokrete iz tai chija.

I opet osjetim ono nešto, nešto posebno...iz dubine...čutin onaj osjećaj sigurnosti....znam da je sve u redu, sve je kako treba biti....
Norac je tu, uvik negdi u mojoj blizini.

DODATAK - 25.10.08. - 00.35h

Kod našeg dragog Alkiona
saznajem da je njegovo ime Alkion zapravo mitološki naziv za gnjurca.
Prepisujem iz njegovog boksa:

Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod,ledarica, gnjurac)
- smatra se da proriće sreću
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua

Ipak je gnjurac jedna vrlo posebna ptica.

Zaboravih spomenuti da nedaleko zgrade gdje živim zadnjih 19 godina, na jednoj bovi ispred ACY-eve marine u Splitu, redovito svoja krila suši jedan gnjurac, veliki crni vranac.
Stražar na bovi, prijatelj, kolega i suparnik ribarima.

- 18:29 - Komentari (43) - Isprintaj - #

utorak, 21.10.2008.

Aaaaa, lipoga li dana danas!

Što je danas lijep i sunčan dan,... tralalala - piva Belan....ja se tako dobro osjećam...tralalala......a baš mi nije rođendan!

Jutros me probudija pikamer - ona mašinerija šta razbija kamen i kuće za rušenje. Zahutali su rušilački građevinski radovi na lokaciji hotel Marjan, pa po cili dan pikamerišu i bagerišu...e da je samo dan...i kad padne noć!
A baš neću grintat sada, grintat ću neki drugi put!
Protegnem se, mista ima kol'ko oćeš, napravilo postelju u Slovenijalesa po posebnoj narudžbi za velike ljude, a posebno kad se uvale dica u sredinu. Druga polovica prazna, mista ima, vrimena ima...mogu kako oću i neću.
Po hodniku svekar šeta i grinta- nešto ga vrti po drobu, crivima, nešto mu kiselo, nešto gorko, nije mu baš sve po guštu.
"Iden ja! Spiza u kužini, Slobodna na stolu." - danas mi se baš ne grinta.
Makinja vozi ko grom, sinjan zadnje misto na parkiralištu i uklizim.
Deset minuta prije 11 sati, nacrtam se na zadano misto i prijavim se na šalter.
"Samo vi sjedite, gospođo. Zvat ćemo vas."
Sinjan lipo misto za sist, nije u gužvi, ali neko me potiho zazove.
Pogledan čovika u crno..."A to si ti! Šta ti ovde radiš?"- nasmijen se prijatelju iz srednje škole.
On, mrtav ozbiljan (cool faca bija i osta), čeka neke nalaze za mater.
Započinjemo priču. Uobičajene priče ljudi u srednjim godinama, roditelji uvate poznije godine i sad je potriba trčat po doktorima. A nije ni nama baš sve u valceru.
Vidin da je nevoljan, obuka crno, a i crni oblaci mu nad glavon.
"Šta je, ali je loše gore u Dugopolju?"
Pogleda me ka da san takla u rak-ranu i odma počeja grintat. Šta će bidan, radi u Slobodnu Dalmaciju, a nedavno ih odselilo iz centra Splita u popularnu Podi zonu , tamo di je prije 20 godin bija samo kamen i ništa više, a zadnjih deset ,niču trgovački centri i poslovne zgrade ka gljive posli kiše. Udaljeno 15 minuti vožnje od Splita.
Nema više: Iden ja učinit reportažu, pa učinit đir priko rive i Matejuške, načulit uši , napunit baterije, pa doć u redakciju oko jedne ure i složit priču samo takvu.
Za to učinit iz Dugopolja triba potrošit puno više vrimena, a i benzine , firma plaća samo pola troška i ne zanima ih di ćeš skupit priču.
Je, razumin ga, nije to jednostavno. I skroz glupavo šta su in to napravili.
Bar je redakcija mogla ostat u centru zbivanja, a ne se kiselit ka kiseli kupus gore u onoj vuko.ebini.
Tila bi ga malo raspoložit, pa navlačin priču na neku lakšu temu i spomenen stan u Kaštila. Ajme! Koja greška! Kardinalna!
Kupija je stan "visoki roh bau" i sad ima muke sa meštrima. A posal u Dugopolju, a bolesna mater u Splitu.
"A moj prijatelju ti si skroz razapet, baš ka Isukrst. Liva ruka u Dugopolje, desna ruka u Kaštila, a noge u Splitu!"-. Oni koji znaju raspored sve tri lokacije, skužit će da je to zamalo pa položaj čovika razapetoga na križu.
I baš da ću ga počet tješit, tako neutješnoga, kad me prozovu.
"Moran poć. Aj drž' se, ne daj se!" - ubacin pozdravno ohrabrenje i oden kroz bila vrata, pa u hodnik livo, pa u sobu desno.
"Dobar dan!"
"Dobar dan!" -mladi doktor u bilu monturu mi se ljubazno smiješi.
Mislin u sebi: "A di je nestala ona starija doktorica od prije 2 godine?" - slažen mrtvoladnu facu i gledan di ću se skinit.
"Jeli vam ovo prvi put?"
"Ne, ovo mi je treći put."
"Dobro. Znači da sve znate. Skinite se do pasa i stanite ispred aparata."
"Može. Nema problema." - skinem se i postavim u stav mirno.
"Idemo, sad ćemo prvo lijevu dojku na postolje. Taaako. Pa ćemo malo pritisnut. Malo će bolit. Pomaknite malo ovu desnu.Taaaaako." - mladi doktor s menon priča ka da nisan sva svoja. A ništa, nek gušta.
"E, prošli put je manje bolilo."
"Ma to van može bit o periodu, o hormonima..."
"Je, je, hormoni sad bujaju tuta forca."
Opet on meni nešto priča, objašnjava. Onda ide:
"Ajmo sad desnu dojku. Taaaaako. Sad ćemo pritisnit. Taaaako. Braaaavo."- klik-klak, vadi ploču za snimanje. Stavlja novu.
"Sad ćemo se okrenit bočno. Prvo aparat, pa ćemo se namistit.
Evo ga, malo se namistit, pa ide prvo lijeeeeva dojka. Taaaako. Pritisnit. Gotovo!" - nema šta, doktor je bez greške. Nema šanse da prvo ide desna umisto live, a pauzuh mi je naštelova na misto, samo tako.
"I još zadnji snimak. Sad ćemo se okrenit. Pazuh - taaaako, ruka - taaako, desna dojka - taaako, pridržite livu malo - taaaako....iiii gotovooooo!
Izvolite se obuć. Sjednite na fotelju. Sad ću ja pogledat snimke."
Ne prođe dugo, eto ga opet
"Dobro je, gospođo! Na prvi pogled! Do sutra će biti gotov detaljniji nalaz."
"Do viđenja!"
"Hvala i do viđenja!"
Usluga na visini. Stvarno sam zapanjena. Je malo bolilo ono pritiskanje, ali ništa strašno. Jednom mi se jedna poznanica jadala kako joj je grozno radit mamografiju baš zbog tog pritiskanja.
Neznan zašto, ali meni nije tako grozno, očito nije nam svima isto iskustvo. I uvik se naručim privatno, jer...naravno...ja to zaslužujem.
I tamo su mi lipo objasnili da pregled UZV dojki i mamografiju triba obavljat najkasnije u okviru 10 -11 dana od prvog dana mjesečnice.
Zašto? Zato jer se u vrijeme ovulacije, i pred sam početak mjesečnice, događaju promjene u strukturi dojke i nalaz ne bude sasvim jasan.
Izlazin...ajmeeee lipoga li dana danas!
Na putu do doma svraćan u SuperKonzuma, napunin kolica potrebitin stvarima. Na izlazu uvik pogledan kakvo je cviće u Tonija, njuškajući među pitarima uspila san sorit jednu drvenu gajbu, nije izdržala moju kilažu.
Pa kad san već slomila gajbu i kad je danas tako lipi dan, poklonila san sebi jednu biljku u pitaru, sa lipin narančastim cvitovima. Piše da se zove Candela - Calathea crocata. Hm, crocata? Podsjeća na krokanat.
Doma - stanje redovno, spremat ručak, kome prije, kome kasnije...ali dan je još uvik lip.
Zasvira telefon....čujen poznati glas iz prekooceanske daljine:
" Sritna ti godišnjica!"
"I tebi, mornaru moj!"

Po hodniku dida šeta i nešto mrmlja sebi u bradu...drob,čaj, kiselo, gorko...

A ne, neš! Ništa mi neće ovi dan pokvarit!

CVJETNI DODATAK - 23.10.2008. - 12.45 h

Kalateja, pametna biljka
Calathea crocata - raskošna lisnata biljka. Preporčuje se staviti je u posudu sličnu akvariju, koja je sklonjena od sunca. Ne treba je izlagati neposredno na sunce, bolje joj je u sjenci.
Idealna biljka za moj stambeni prostor.
Kalateja cvjeta samo kad se za to pripremi u kraćim, tmurnijim jesenjim danima.
Treba je staviti na nešto tamnije mjesto od listopada do prosinca.
Ne treba je više izlagati bilo kakvoj svjetlosti, osim prirodne dnevne (čak ni sobnom osvjetljenju).

Osnove za dugotrajan napredak ove pametne biljke su:
pravilno odabrano mjesto i vrlo brižljiva njega.

- 16:33 - Komentari (43) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.10.2008.

OSLOBAĐANJE ? ili PRESUDA ?

Prepisujem iz Slobodne Dalmacije - 19.10.2008.
Ukratko, u okviru

"Nasilje na ulici"

PRIČA PRVA - sin zadarskog pedagoga u Zagrebu je dobio
nožem ravno u srce zbog dalmatinskog naglaska
PRIČA DRUGA - sin zagrebačke odvjetnice jedva je preživio
napad skinheadsa, bio je uboden nožem 16 puta
PRIČA TREĆA - dijete novinarke "cajkaši" su zbog duge kose
udarili šipkom po glavi i cipelom u glavu

NERIJEŠEN SLUČAJ

"Vjerojatno jedna od najtužnijih priča o nesakcioniranom nasilju
nad nedužnim mladićem je ona o zagrebačkom maturantu
Luki Ritzu. Nakon što ga je pretukao, kažu zbog tri kune, nepoznati
počinitelj u noći, 1.lipnja ove godine, nesretni je 18-godišnji mladić
preminuo u bolnici 12 dana kasnije."

Ne trebam posebno naglašavati da sam vrlo potresena ovim pričama.
U sebi osjećam kao da su se i meni dogodile. Kao da bi se i meni, tj. nama mogle dogoditi.
Odgajamo svoje sinove tako da budu ono što jesu, da izraze svoju osobnost i ne robuju izrekama u stilu "Ne ističi se!" ili "Ne talasaj!"
Moram priznati da je meni bilo puno teže prihvatiti taj način odgoja, jer i sama sam odrasla u sistemu "Ne talasaj!" i "Ne strši".
Uvijek poslušna djevojčica, učenica,djevojka, zaposlenica.
Duboko u sebi osjećala sam buntove, ali nisam imala ni snage ni volje ih iskazivati i proturječiti ljudima koje sam voljela i poštivala. Nije bilo razloga.
Vjerovala sam tada. Sada znam da je bilo razloga. Ja sam bila razlog!
No, u ovoj priči ne želim pričati o sebi. Želim pričati o tome da sam od prvih dana vrtića mojih sinova bila svjesna da su drugačiji, da će stršati, možda jednom i talasati. Osobenjaci, na sebi svojstven način.
Nisu se uklapali u model dječaka koji jurca za loptom, koji prati sve utakmice, koji će pjevat pisme "Bili su, bili..." , pa ni u onaj model kojim će se roditelji ponositi jer je odličan plivač, tenisač, veslač, jedriličar i tome slično.
Njihove igračke bila su olovka, bojice, kockice, slagalice, super heroji... bilo je tu i plastičnog oružja, prijevozne i građevinske mehanizacije, brodova, ali nekako su se rijetko vadili iz košare.
Listovi bijelog papira sve su se više trošili i nastajali su izložbeni panoi na zidu. Već od rana bilo je jasno da je tu prisutan talent.
A mi smo željeli poticati i razvijati taj primjećeni talent kod djece.
Pružali smo im slobodu da biraju svoje slobodne aktivnosti po njihovim željama. I tako se išlo u likovnu radionicu, na izviđače, sviranje gitare...
Ponekad bi pokušali utjecati da se bave i nekim sportom, pa bi se i krenulo, ali sve je to bilo kratkog daha, a mi ih nismo željeli forsirati na nešto šta ih ne veseli.
Željeli smo odgojiti sretnu djecu.
Do puberteta uglavnom su bili poslušni po pitanju izgleda, frizure, načina odijevanja. Tu je bilo po sistemu: "Kako mama kaže."
A onda je došlo vrijeme kad je mamin sistem pao, slomio se. Mami je bilo teško, jer bila je svjesna da njeni dječaci biraju teži put.
Put na kojem će stršati, isticati se među masom, biti drugačiji.
Braniti im njihovu volju, braniti im izbor frizure, nametati svoje viđenje idealnog? Ne, željeli smo odgojiti sretnu i slobodnu djecu. Djecu koja misle svojom glavom, djecu koja ne trebaju biti odlikaši da bi bili odlični, djecu koja znaju što hoće. Mi smo tu da im pomognemo, podržimo, ako treba pokažemo puteve, ali im i damo slobodu izbora.
U 15. godini Luka je došao kući zadnjeg dana osmogodišnje škole i odlučno rekao. "Ošišat ću se na irokezu! I nemožete me spriječit, jer san sad završija osmi razred i mogu i hoću to napravit!"
Gledali smo ga u čudu, jer pred nepunu godinu želio je napraviti "dredlokse"(kao Bob Marley), pa smo ga nekako nagovorili da ipak sačeka kraj školske godine. Sve smo mu lipo argumentirali zašto je bolje da još čeka, i on je ka pravi poslušni dječak, prihvatio. Ipak, nevoljko, ali nije htio proturječiti.
Sad nas iznenadio što neće više "dredlokse" nego želi irokezu. Ali ono, obrijat kosu sa lijeve i desne strane i ostavit sredinu. Kako je kosa rasla, tako je rasla i visina irokeze. Jer on je sad panker, po opredjeljenju i izgledu, jer to se treba znati i vidjeti.
Bojala sam se tada, bojala sam se da li će imati problema u školi, da li će imati nevolja kad izađe vani u grad, među vršnjake, i starije na mjestima gdje mladost u Splitu izlazi. Zatomila sam svoj strah, ne želeći opet utjecati na njegovu želju, njegovu osobnost, njegovu potrebu da se ističe.
Upisao je Umjetničku. Srećom tamo su bili tolerarantni, ali da nisu, mislim da bih podržala izbor svog sina.
Kako ne podržati dijete koje ti sa svoje 4 godine kaže: "Mama, ja cu imat onaku kosu!" i pokaže mi momka sa visoko dignutom crvenom irokezom.
Tada sam mu odgovorila: "Kad odrasteš, moći ćeš imati kosu kakvu god hoćeš." - u sebi se smiuljeći kakve sve ideje ima moj 4-godišnjak.
Nije zaboravio, a ja...
Kako su dani prolazili bila sam sve ponosnija na njega, na njegovu odlučnost da ustraje i bude onakav kakav želi biti. Jednom nam prijatelj kaže:
"Ej, vidija san nekidan Lukinu sliku u "24 sata" - negdi na splitskoj rivi ga slikalo,ispod slike je pisalo "Cool frizura". - ajme šta nam je srce naraslo, odma smo pošli tražit te novine, ali već ih nigdi nije bilo, neki stariji broj. Ma nema veze, imamo mi njegovu sliku svaki dan.
Trajalo je oko godinu dana i onda ga je štufalo dizat kosu, tapirat,gelovi, trovremenski Taftovi (frizura uvijek postojana). Više je vrimena on trošija isprid ogledala, nego ja.
Još uvik je panker, ali više nema potrebu da to izgledom dokazuje i pokazuje. Sad se dokazuje glasom na koncertima.
Nekidan, jedna poznanica pita me u koju školu ide naš Luka. Kažem, u Umjetničku. Dotična se prenerazila. "U Umjetničku?! Ja sam kategorično protiv toga da djeca idu u Umjetničku školu!"
Dotična je prosvjetni radnik i upravo smo se sreli u likovnoj radionici akad.slikarice u koju su svojedobno išli moji dečki, a dotična je došla po informacije za svoju kćerku koja će studirati arhitekturu, ali potrebno je da zna crtati kako bi prošla prijemni za srednju Umjetničku koja je opet potrebna za presižni i cijenjeni studij arhitekture. I dotična izjavljuje da se uopće ne srami što ima takvo mišljenje. Zašto bi se i sramila, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Moje je bilo: "Ja nisam protiv toga da djeca idu u Umjetničku. I naš mlađi sin će stopama svog starijeg brata i mi ga u tome podržavamo."
Ipak, nešto mi govori da iz dotične progovaraju samo predrasude i strahovi jedne majke čija je profesija da prati odrastanje raznorazne djece. Ipak...
Pogodilo me. Pogodija me taj kategorični stav osobe za koju sam vjerovala da bi trebala i mogla imati više razumijevanja i tolerancije.

Nedavno, u čekaonici hitnog prijema, Marin (mlađi) i ja čekamo nalaze. Nekoliko sati. Nalazim novinu "24 sata" i listam da ubijem vrime.
Čitam o mladiću Luki Ritzu, mladiću kojeg su zatukli zbog duge kose,mobitela i nekoliko kuna u džepu. Da li bi ga zatukli da je imao kratku kosu, ili obrijanu glavu?
Gledam sliku ubijenog Luke i pogledam Marina do mene. Vidim istu sliku.
Moje dijete, od malena svoj, u vrtiću, školi uvik na meti jer je emotivno preosjetljiv, jer je bio slab zato što su mu bila potrebna oba stupa potpornja, a jedan je često odlazio zbog posla, vraćao se, odlazio...a mali je patio, a nije znao to pokazati, reći osim emotivnim ispadima. Ipak, ojačao je u svojoj volji i nema te sile koja bi ga navela da se ošiša, da se prilagodi poželjnoj razini.
Protrnem, zajecam u sebi tiho dok čitam izjavu Lukine mame kako Lukino srce ipak još kuca u nekom drugom tijelu. Luka Ritz je nedugo prije tragičnog događaja svojevoljno napravio donorsku karticu - odlučio je donirati svoje zdrave organe nakon što ga zadesi smrt. Smrt ga je zadesila prerano.
Gledam mog Marina....zar da mu kažem kako bi bilo bolje za njega da ošiša svoju lijepu dugu crnu kosu? Kako bi bilo bolje da se ne ističe, da ne bude ono što želi?

.... Šutim.... i jecam u sebi....vrištim u sebi!!!!!!

Zar ću sutra plakati i tješiti se jer će ipak srce mog djeteta kucati u nekim tuđim prsima??
Griješimo li što smo im našim odgojem nastojali osloboditi um?
Griješimo li što smo ih našim odgojem postavili kao mete u ovom suludom svijetu?
Griješimo li jer smo dozvolili da ih primjete oni koji režu svaku travku što strši i taru svaki val što se talasa?
Griješimo li jer smo prepoznali i pomogli da se razvije onaj zametak koji je šaputao:

"Ja sa poseban.
Ja sam drugačiji.
Ja sam sretan jer mogu biti to što jesam."

Da li smo im unaprijed presudili time što smo ih oslobodili?

A samo smo željeli da naša djeca budu sretni i slobodni ljudi!

Bojim se, užasno se bojim, ali nemoćna sam i
u toj nemoći govorim samo ovo:

"Dječaci naši,
Jednom, kada dođe vrime,
zaplovit ćete morem života.
Tamo će vas čekat i lipe bonace
i ružne nevere.
I kad vas bude tuklo olujno more,
sitite se, dico
da ćemo uvik bit vaša lanterna
i vaša mirna luka."
(Mama i tata - 31.05.2003.)

- 14:43 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

GLASNA TIŠINA

Ima jedno stanje kad bez ijedne izgovorene riječi kažete sve, čujete sve.
Kada je tišina glasna, toliko glasna da boli glava.

Ima jedno stanje kad vaš pogled sluša priču iz očiju drugih ljudi,
ima jedno stanje kad uho spava, a oko čuje,
ima jedno stanje kad površina miruje, a nutrina vibrira,
ima jedno stanje kad se raspadaš na komadiće, a stojiš kao monolit....
ima jedno stanje tišine...

....koja smiruje...
....koja vrišti...

- 08:22 - Komentari (62) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.10.2008.

"PREPOZNAVANJE"

Vožnja autobusom od Splita do Zadra bila je uobičajeno duga. Neočekivana prometna nezgoda (zar ima ijedne koja je očekivana?) skrenula nas je na zaobilazni put. Kasneći 20-tak minuta stižemo na zadarski autobusni kolodvor.
Na kolodvoru uobičajeni metež.
"Trebate sobu?"
"Ne."
Uzimam kartu za prigradski autobus.
"Na kojem peronu će biti?"
"Peron br. 13."
Vremena imam. Čekam, hranim se, promatram...ljude u prolazu, neki se sastaju, neki rastaju, neki rade, neki pijano tumaraju.
Primjećujem kako se na prigradskim peronima formiraju grupice, uglavnom mladih ljudi. Srednjoškolci se vraćaju kući nakon popodnevne nastave u zadarskim školama.
Čekam na peronu br.13. Oko mene pretežno mladi ljudi, poneka žena,...prepričavaju se zgode, smiju se, dogovaraju, dobacuju, ...svi čekaju da se otvore vrata njihovog autobusa.
Dolazi bus na peron br. 13. Momak brzinski poljubi djevojku..."Idem ja, bog! Vidimo se!" - zadnji okret, pogled...upada brzo u bus i hvata mjesto.
Probijam se i ja sa svojom putnom torbom, ruksakom...dodajem kartu šoferu:
"Možete mi, molim vas, stati kod crkve?" - pojma nemam di je crkva, ali pitam
"Kod crkve? Pa tu i stajemo!" - začuđeno odgovara
"Hvala." - dobro je, neću se izgubit. To je zadnja stanica.
Probijam se do sredine, odlažem torbu...cure preko puta se nešto hihoću.
Jedna se diže sa sjedala i brzo mi dobaci: "Evo, sjedite ovdje."
I prijateljica se diže i odlazi s njom. Sad su dva mjesta prazna.
Zbunjeno ih gledam....ipak prihvaćam mjesto, jer čujem da me čeka još 45 minuta vožnje. Odavno se nisam vozila prigradskim autobusima.
Osjećam se....kao da sam upala u vremeplov, samo su nekako uloge drugačije...mjesto isto - prigradski autobus.
Djevojka je u meni vidjela vršnjakinju svoje mame i pristojno ustupila mjesto starijoj ženi sa torbama.
Ja se čudim što me pušta, pa iste smo?! - Zavrtim film.
U njoj prepoznajem sebe, prije mnogo godina...ista uloga - srednjoškolka na putu kući. Hvatam mjesto u trogirskoj "Triessedmi" ili sućuračkoj "Duji", ako ga uhvatim - obično stojim i putujem kući do Prvoborca, Sv. Kaje (isto je bilo, ma kako vam to sad čudno zvučalo).
Noć je već pala, u busu gužva, žamor, smijeh, naguravanje.
Prenem se, vidim mlade cure sa prekrasnim osmjesima, upućenim dečku preko puta, cerekaju se...oči svjetlucaju....opuštene su, ima vremena do njihove stanice.
Sjedim, gledam u noć, promiču mi žute table: Prigrade, Islam Latinski, Grčki, autobus skreće, okreće, vraća se...pa opet na glavnu cestu...Smilčić, Paljuv...u vjetrobranskom staklu žari se šoferova cigareta.
Vraćam pogled u noć...pred očima prolaze mi autobusne stanice: Brda, Sjeverna luka, Dujmovača, Meterize, Solin-Širina, Šel, Prvoborac-Sv.Kajo...ponekad izađem na Širini, kad imamo sastanke u omladinskom domu u Solinu.
Opet se prenem...Zadnja stanica! Kod crkve u Novigradu. Izlazim. Nema nikoga. Zovem: "Stigla ja."
Noć je, prohladna...ja kao Treći čovjek u bečkoj noći...izmaglica, promakne mačka u neku pustu uličicu. Tamna sjena moje prijateljice silazi širokim kamenim stepeništem. Prihvaća ručku teške torbe i vodi me mračnom ulicom, kamenim stepeništem u mračno predvorje velike stare kuće.
Ulazimo u blagovaonu neobično zaobljenog svoda, a tamo....Svjetlo!

Dvanaestoro nasmijanih lica dočekalo je trinaesto nasmijano lice.
Prepoznajemo se...većinu nisam vidjela od seminara na Unijama, nekolicinu prvi put vidim, ali odmah smo se prepoznali u osmijehu, zagrljaju, svrsi boravka na ovom istom mjestu.

Kasnim dva dana, i oni su se već zahuktali s vježbama...ali ovo je bilo najtoplije uključenje na Unutarnji put taichista koji su se ovog puta susreli u Novigradu Dalmatinskom.

Iz tajanstvene Šume pred mene se dokotrljao kamenčić

Kamen: PREPOZNAVANJE
U sebi možeš vidjeti puno oblika. Baš kao kad pogledaš u kamen.
Otkrit ćeš na njemu stvari koje nisi na prvi pogled uočila.
Tako je i s ljudima. U svima vama čuči svaki čovjek ovoga svijeta,
samo je na vama kojeg ćete svijetu pokazati.
Sve ono što vidite u drugima, imate i u sebi.
I zato ste tako veličanstveni.
Jer ste svijet u malom i jer imate izbor.
Zato gledaj druge kao da gledaš sebe i ne dopusti mislima da osuđuju.
Nego rasti i širi se do granica kada će tvoja djela biti najbolji učitelji.

- 19:45 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2008.

JUKE CVATU

Svi znaju da u lipnju lipe cvatu, pa i pjesmom opjevane.
Znate li da u lipnju cvatu i juke, neopjevane?
Znate li da juke cvatu i u rujnu, i listopadu?
Da li znate što je to juka?
Pretpostavljam da znate, ali možda ima nekih stvari o jukama koje možda niste znali? Sigurna sam da ima.
Naprimjer, ja cijeli svoj život gledam juke s prozora moje spavače sobe,
a tek danas saznajem neke vrijedne podatke o njima o kojima pojma nisam imala.
U djetinjstvu i mladosti, čim bi u lipnju širom otvorila grilje od naše dječje sobe, pozdravila bi prvo crvene trešnjice koje mi se smiješe sa grane, a preko njih bacila bi pogled na bijele slapove jukina cvata u našem cvjetnjaku.

I danas, kad podignem roletne sa balkonskih vrata naše spavače sobe, ugledam opet tu prekrasnu piramidu zvonastih cvjetova, kako se ponosno uzdiže u susjedovom vrtu i svojom ljepotom prkosi sivom betonu. Dok gutam prašinu građevinskih radova na hotelu Marjan, odmorim oči i dušu na jukinom cvatu.

Pa vozeći se glavnim gradskim prometnicama, među splitskim neboderima i šarenilom reklama, opet ugledam njih:

Pa kad sve to ostavim i odem na Vis, sjednem ispred kuće i odmaram pogled na njima. Razmišljajući što posaditi na Visu, prva ideja bila mi je juka. Bodljavih sabljastih listova, neprivlačna skoro cijele godine, ali u lipnju...ili u rujnu....kad procvate....klanjam joj se kao što su joj se i Indijanci klanjali stoljećima prije mene.

Juka ili Yucca, endemski raste u SAD, Meksiku, te na Karipskim otocima.
Podsjeća na palmu, ali nije palma. Jedino zajedničko s palmama je to što se i jukama podrezuju donji listovi i tako raste drvenasta stabljika biljke. Ta stabljika ponekad poprima neobične vijugave oblike pa se slobodno može reći da rastući stvara unikatnu vrtnu skulpturu.
Pripada porodici Liliaceae - ljiljana, a neki je svrstavaju i u porodicu Agavaceae. Mislim da može biti i tamo i amo. Jer cvijet joj je tipični ljiljan, a listovi podsjećaju na agavine listove po svojim šiljcima.

Postoji više vrsta juka, a ova koju vam prikazujem na slikama pripada vrsti
Yucca filamentosa
U engleskom jeziku naziva se Adam's Needle - Adamova igla.

Jadan li je ovaj pužić ako ga dohvati jedna od Adamovih iglica:

Indijanci juku smatraju najljepšom pustinjskom biljkom i već stoljećima je štuju. Zbog njene velike iscjeliteljske moći nazivaju je "drvom života".
Indijanci su stabljiku i gomolje juke sušili, mljeli u brašno i pekli kolače.
Dok je Mornar moj navigava po Venezueli prošle godine, vidija je kako se prodaju gomolji juke na pijaci i od domorodaca saznao da je to njihov važni prehrambeni artikal. A mi se mislimo šta ćemo sa onim pustim gomoljima šta nam izviru iz zemlje podno stabljike juke.

Osim za prehranu, Indijanci su cijedili sok iz jukinog korijena i pripravljali sapun za tijelo. Koristili su je u ljekovite svrhe, za poboljšanje zgrušavanja krvi kod ranjavanja, za reumatske i kožne bolesti, liječenje čireva, bubuljica, za upale, te kao sredstvo za jačanje i poboljšanje imuniteta.
Njeno najbitnije djelovanje je detoksikacija organizma. Njeni pripravci su posebno djelotvorni kod crijevnih bolesti, naročito kod problema s debelim crijevom.
O ljekovitosti juke i pripravcima koji se danas proizvode i u farmaceutskoj industriji možete saznati još više na ovoj stranici

"Ova biljka izuzetnih ljekovitih svojstava poboljšava duhovno-tjelesnu ravnotežu, osigurava bolje opće stanje organizma, s obzirom da pojačava imunitet od raznih infekcija i bolesti.
Nakon tretmana jukom od nekoliko tjedana, organizam se jednostavno preporodi i pomladi."

Imam eliksir života u vrtu, i svugdje gdje se krećem, a pojma nisam imala o tome. U potrazi za šturim podacima na internetu o biljci koju volim cijeli svoj život, pronalazim ljekovito blago. Pronalazim lijek i za neke svoje tegobe, a možda i nekome od vas dobro dođe.
Ako ništa drugo, liječi dušu sam pogled na nježna zvonca Yucce filamentose

U našem sušnom otočkom vrtu, juka odolijeva svim vremenskim prilikama,
Ostavljamo je da se sama snalazi, a ona šuruje sa suncem, sa sušnom zemljom, sakupi jesensku i zimsku vlagu i obdari nas prekrasnim cvjetovima, bilo na proljeće, ili na jesen.
Sadeći ih prije 7 godina nisam bila svjesna njihovog značaja, njihove ljekovitosti, tada je moja jedina emocija bila ljubav, te želja da juke opet cvatu pod mojim prozorom.

- 17:54 - Komentari (57) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.10.2008.

KO JE BOLJI? - U ČEMU?

E, sad san se baš najidila!
Nedija popodne. Mozak na pašu.
Ručali, završija fenomenalan film "Bogovi su pali na tjeme", ...u mojim rukama daljinski,.... vrtin po programima,...ja bi slušala slavonske tamburaše, ali punker do mene se buni - "Ajme, molin te promini!"
minjan i ulovin reklamu za oni kviz "Moj tata je bolji od tvog tate".
Gledam....vidin na ekranu 3 radna stola sa škafetinima, pomislin-
"Aha, sad će lipo sist i rješavat matematičke kobasice na njima....
Ali!?! Tate nemaju olovke u rukama nego ogromne mace (veliki malj)
i udri!!!! Udri, brale po radnim stolovima!!!!
Gledan i nemogu virovat svojin očima, a ni ušima!?! Grintan!

Punker do mene mrtvoladno kaže:" E, a šta si ti mislila? Ovako je zabavnije,gledat budale kako razbijaju."

Ma nemoj molin te! Šta je ovde zabavno?!
Dica su dovela tate kojima je zadatak da u šta kraćem mogućem roku razbiju radni stol u komadiće i onda kad učini Piiiiing!,
tribaju šta više tih komadićaka pribacit u prozirne kutije di će se mirit ko je više zatuka stol.!!!
Da je ova emisija snimana prije 30 godina onda bi tate slagale dijelove i stvorile novi radni stol i mirilo bi se vrime ko će brže složit stol, a ne ko će ga brže i više razbit! I još bi poklonili stolove dici kojima je potriba!

Punker: "Je, imaš prav. Prije 30 godina bi bilo tako."

Nego kako nego iman prav! Ovo je suludo! I još svi guštaju u tome!
A koliko ima dice koja pišu domaće radove po podu? A?
Zar ne bi bilo bolje da su tate lipo dobili alat za složit radni stol i onda neka Nova TV to pokloni dici koji nemaju radne stolove i pišu domaće po podu, u zahodu, na ulici i pitajtiboga di?
Mogli bi se falit da su napravili jedno humano djelo!
Ovako se mogu falit da potiču razbijačinu kod dice u svrhu natjecateljske igre sa sloganom "Ko je bolji!"

Skupila san svoje očale, čašu u kojoj je još ostalo crne bevande i rekla:
"E, sad san se baš najidila!"

Punker: "Poala, sad ideš odma napisat post o tome!"

I baš oću!

P.S. - Gledajući televiziju prije 30 godina bar sam naučila da triba gradit, a ne rušit.

Evo jedne pankerske od prije tri'es godin...
Kad sam bila mlada pankerica jaaa..

- 16:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2008.

JEDNA MALA GUŠTERICA

Guščerica pašćerica izać će ti jaščerica!

Nabrajali smo ka dica. Ili je možda išlo ovako:

Jaščerica paščerica pojist će te guščerica!

U svakom slučaju -paščerica- je postojana kano stina i ne miče sa svoga mista.
Gušćerica je gušterica - to je jasno, a jaščerica? Jel zna iko šta je jaščerica?
Koliko me pamćenje služi, a nadam se da me još dobro služi, jaščerica je kad se ugrizete za zubno meso pa nastane ona ranica koja smeta za popi'dit, a može bit i na nepcu. Di bila da bila smeta do ludila.
Odavno me nije dopala jaščerica. I bolje da nije!

Da biste uvidjeli svu ljepotu ove male guščerice, moran joj zumirat glavu

Ovakvu teksturu na glavi jedne guščerice nisam nikad vidila! Pari mi ka neka vudu maska.
Pogotovo šta je izašla iz kamenog stupa koji podsjeća na nekakav indijanski totem sa čupavon kosmušinom

I nije bila sama. Cila familija živi u unutrašnjosti tog kamenog stupa

Pripadaju vrsti OŠTROGLAVA GUŠTERICA, ili na latinski da ne bi bilo zabune LACERTA OXYCEPHALA

Sve ovo saznala sam od našeg prijatelja iz planinarske ekipe Stjepana, profesora biologije koji nam nesebično objasni sve šta nas zanima a nismo znali o gušćericama, zmijama i ostalim primjercima herpetofaune.
"Herpeton, grčki = puzati, gmizati. Stoga herpetologija označava znanost koja se bavi proučavanjem vodozemaca i gmazova koje nazivamo zajedničkim imenom - herpetofauna." - iz brošure "Herpetofauna Mosora" čiji autor je upravo prof. Stjepan Mekinić
Odslušala sam dva puta njegovo predavanje o herpetofauni Mosora i Biokova koja organizira PD Mosor, naučila puno toga šta nisam znala i počela na malo drugačiji način promatrati primjerke iz svijeta herpetofaune, posebno zmije.
Nisam se nešto stravično bojala zmija, ali postojao je taj neki iskonski strah, osjećaj gadljivosti kad ih vidim na televiziji, a posebno u prirodi.
Nakon tih zaista zanimljivih i poučnih predavanja uz stručno i duhovito izlaganje našeg Stjepana, polako se gubi taj osjećaj gadljivosti i straha.
Naravno, još uvijek se trznem kad ugledam zmiju ili kad mi šušne negdi u bušku dok berem sparoge, aliiiii.... osjećam da je nekako manje stresno.
A ove gušterice su mi posebno zanimljive.

Jeste li znali kako je nastala gušterica?
Dali otočanima (nećemo reć kojima-) krokodila na čuvanje i rekli in
da ga tribaju dobro hranit, i još in dalo zalihe mesa za ishranu.
Otočani, ne budi ludi ,uzeli meso sebi, a krokodila hranili ostacima i mrvicama. I tako se veeeliki konkodrilo smanjija na malu guščericu.

DODATAK, SUBOTA - 04.10.08.- 17.15 H

ISPRAVAK POGREŠNOG NAVODA

Kako ne volin da mi se u tekstu šepuri nešto šta ne odgovara istini, objavljujem ispravku.
Naime, prije nego sam upalila laptop danas,prije ručka navrati braco moj i
ukaže mi na grešku u mojoj dječjoj brojalici na početku posta.
Ne ide onako, nego ovako:

JAŠČERICA PAŠČERICA - MENI PROŠLA TEBI DOŠLA!

Nakon ručka, upalim laptop i čitam vaše komentare i uočim da je blogerica @Tražeći sebe također primjetila to isto i navela kako se brojalo u njenom djetinjstvu. Skoro pa isto.
Još tribamo utvrditi da li je jašćerica afta u ustima ili ono na oku kad se zamiriš trudnici.
Po dalmatinsko-spliskom rječniku čir na oku se naziva jačmir.
A prijevod za jaščericu tu nisam pronašla. Znači ostaju nam samo naša sjećanja.
U svakom slučaju u toj dječjoj brojalici uopće nema moje guščerice!
A kako je baš GUŠTERICA tema ovog mog posta , onda ćemo jaščericu i jačmenac ostavit da se traže po nekim starinskim autohtonim rječnicima.

EKOLA!

OPET DODATAK! - 04.10.08. - 22.25 h

Nije mi vrag da mira, i....
Našla san! Opet u onom našem ričniku, ali nije na slovo J, nego na slovo
A - aščerica (jaščerica) - usna infekcija (čir)

DILEMA RJEŠENA!

- 00:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2008.

MLJET: DAN AVANTURE!

Jeste spremni za avanturu južnom obalom Mljeta?
Zašto baš južnom stranom otoka?
Zato jer su južne obale svakog našeg otoka stvorene za avanturu.
Zamislite snagu juga koje diže valove velike ko planina i sva ta masa
morskih kubika se obruši na otočke vapnenačke stine.
I to se ponavlja, ponavlja...udar po udar....iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, iz milenija u milenij....i danas kad dođemo na južnu stranu otoka zastaje nam dah!
Doslovno, ljudi moji....zastaje dah!

Gle ovu skalinadu! Kao da gledam gledalište grčkog teatra, a pozornica je MORE!

Zastor se diže, glumci igraju svoju predstavu...

Kalipsa, kći Atlantova, kraljevala je na začaranom otoku Ogigiji. Junak Odisej vraćajući se prema svojoj Itaci nakon pustolovnih lutanja, nasukao se na kristalni mljetski žal.
Strašna boginja Kalipsa smrtno se zaljubila u grčkog brodolomca i zatočila ga u svojim odajama na dugih 7 godina.
7 godina ljubovali su i dobili dvoje krasne dječice, a Odisej je junački trpio svoje "zatočeništvo", sve dok Zeus nije naredio Kalipsi da grčkom junaku sagradi splav i pusti ga da otplovi kući na Itaku, svojoj vjernoj Penelopi.

Krenuvši iz mjesta Babino polje koje se nalazi ponad najvećeg polja na otoku Mljetu i najveće je mjesto otoka, gazili smo preko utabane staze i izglancanog kamenja,od mnogobrojnih koraka koji ovom stazom gaze, dole, prema špilji na čije kristalno žalo se nasukao Odisejev brod i koja se po njemu naziva Odisejeva špilja.

Pogled na mjesto Babino polje

Strmo...spuustili smo se nizbrdo

Ukazala se rupa!

Zanimljivo je da mještani Babinog polja zapravo nemaju svoje luke gdje bi vezali ribarske barke i izvlačili ih na žalo, tako da baš ovdje u ovoj pećini seljani zimi sklanjaju barke, tu ih uređuju i boje, te pripremaju vrše i mreže ( iz reportaže u NG/4-2008. "Naša blaga-Babino polje"-napisao Milan Tomljanović)

Nije sve škuro unutra. Nazire se tirkizni odsjaj na mjestu gdje more ulazi u špilju

I još bliže...

Skok u more i neeeema slika!
A ne, ne, nemojte se prerano radovati! To mislim da nema slika iz neposredne blizine, nema slika koje vam mogu predočiti te boje i odsjaje kad gledate iz mora, iz unutrašnjosti špilje prema svjetlu.
To trebate doživjeti sami!
Neki od nas su zanemarili ledenicu u moru i zaronili prema tirkiznom svjetlu u moru. Uključujući i mene. Moja uobičajena zimogroznost ovdje nije došla u prvi plan. Pa, ko zna kad ću opet? A sunce grije!

Pred Odisejevom špiljom skokovi su bili na cijeni

Jel ih vidite?

Moćne su ove stine, zar ne? Čovjek je tako malen.
Među sikama skrila se jedna morska životinja, i to - s osmijehom, čuvarica špilje....sami pogodite koju sam životinju prepoznala u ovoj morskoj siki

Ne bi se nikad odlipili sa ovog veličanstvenog mista, ali triba poć dalje....
Putem se odmaramo u hladovini ogromne stare masline

Nakon hladnog piva u kafiću znakovitog imena "Komarac", mljetska avantura se nastavlja i mi se vozimo, i mi se voooziimo do pješćane uvale
Saplunare. Koja nas baš nije privukla svojom atraktivnošću. Očekivala sam uvalu prekrasne ljepote bez betonske devastacije.

I tako se Danica i ja priključujemo maloj istraživačkoj ekspediciji na čelu s glavnom vodičicom Sonjom, a kojoj je glavni cilj tajanstvena uvala sa turističkog prospekta Mljeta za koju neki kažu da se zove Limuni, a na karti je upisana kao uvala Blaca.

Našli smo je!

U planinarenju najviše volim ovakva istraživanja, kad nemaš pojma jesi li na pravom putu, a onda ti se ukaže ljepota u tisuću prizora

I da bi zapravo imali pravu predodžbu ljepote uvale Blaca trebate vidjeti ovu skeniranu fotografiju uvale Blaca (Limuni). Kad su joj davali ime nisu znali kako izgleda iz ptičje perspektive. Jer ja u obrisima njene pješćane plaže vidim oblik srpa ili kosira kako ga zovu naši težaci. I samo za sebe, a i za vas, krstim je i trećim imenom - Kosir!

Sunce neumoljivo zapada i poziva na pokret, iscrtavajući treperave zvjezdice na površini plitkog mora

...i slaže izdužene sjene po tragovima u pijesku

I ova avantura je gotova.

- 22:51 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3