OSLOBAĐANJE ? ili PRESUDA ?
Prepisujem iz Slobodne Dalmacije - 19.10.2008.
Ukratko, u okviru
"Nasilje na ulici"
PRIČA PRVA - sin zadarskog pedagoga u Zagrebu je dobio
nožem ravno u srce zbog dalmatinskog naglaska
PRIČA DRUGA - sin zagrebačke odvjetnice jedva je preživio
napad skinheadsa, bio je uboden nožem 16 puta
PRIČA TREĆA - dijete novinarke "cajkaši" su zbog duge kose
udarili šipkom po glavi i cipelom u glavu
NERIJEŠEN SLUČAJ
"Vjerojatno jedna od najtužnijih priča o nesakcioniranom nasilju
nad nedužnim mladićem je ona o zagrebačkom maturantu
Luki Ritzu. Nakon što ga je pretukao, kažu zbog tri kune, nepoznati
počinitelj u noći, 1.lipnja ove godine, nesretni je 18-godišnji mladić
preminuo u bolnici 12 dana kasnije."
Ne trebam posebno naglašavati da sam vrlo potresena ovim pričama.
U sebi osjećam kao da su se i meni dogodile. Kao da bi se i meni, tj. nama mogle dogoditi.
Odgajamo svoje sinove tako da budu ono što jesu, da izraze svoju osobnost i ne robuju izrekama u stilu "Ne ističi se!" ili "Ne talasaj!"
Moram priznati da je meni bilo puno teže prihvatiti taj način odgoja, jer i sama sam odrasla u sistemu "Ne talasaj!" i "Ne strši".
Uvijek poslušna djevojčica, učenica,djevojka, zaposlenica.
Duboko u sebi osjećala sam buntove, ali nisam imala ni snage ni volje ih iskazivati i proturječiti ljudima koje sam voljela i poštivala. Nije bilo razloga.
Vjerovala sam tada. Sada znam da je bilo razloga. Ja sam bila razlog!
No, u ovoj priči ne želim pričati o sebi. Želim pričati o tome da sam od prvih dana vrtića mojih sinova bila svjesna da su drugačiji, da će stršati, možda jednom i talasati. Osobenjaci, na sebi svojstven način.
Nisu se uklapali u model dječaka koji jurca za loptom, koji prati sve utakmice, koji će pjevat pisme "Bili su, bili..." , pa ni u onaj model kojim će se roditelji ponositi jer je odličan plivač, tenisač, veslač, jedriličar i tome slično.
Njihove igračke bila su olovka, bojice, kockice, slagalice, super heroji... bilo je tu i plastičnog oružja, prijevozne i građevinske mehanizacije, brodova, ali nekako su se rijetko vadili iz košare.
Listovi bijelog papira sve su se više trošili i nastajali su izložbeni panoi na zidu. Već od rana bilo je jasno da je tu prisutan talent.
A mi smo željeli poticati i razvijati taj primjećeni talent kod djece.
Pružali smo im slobodu da biraju svoje slobodne aktivnosti po njihovim željama. I tako se išlo u likovnu radionicu, na izviđače, sviranje gitare...
Ponekad bi pokušali utjecati da se bave i nekim sportom, pa bi se i krenulo, ali sve je to bilo kratkog daha, a mi ih nismo željeli forsirati na nešto šta ih ne veseli.
Željeli smo odgojiti sretnu djecu.
Do puberteta uglavnom su bili poslušni po pitanju izgleda, frizure, načina odijevanja. Tu je bilo po sistemu: "Kako mama kaže."
A onda je došlo vrijeme kad je mamin sistem pao, slomio se. Mami je bilo teško, jer bila je svjesna da njeni dječaci biraju teži put.
Put na kojem će stršati, isticati se među masom, biti drugačiji.
Braniti im njihovu volju, braniti im izbor frizure, nametati svoje viđenje idealnog? Ne, željeli smo odgojiti sretnu i slobodnu djecu. Djecu koja misle svojom glavom, djecu koja ne trebaju biti odlikaši da bi bili odlični, djecu koja znaju što hoće. Mi smo tu da im pomognemo, podržimo, ako treba pokažemo puteve, ali im i damo slobodu izbora.
U 15. godini Luka je došao kući zadnjeg dana osmogodišnje škole i odlučno rekao. "Ošišat ću se na irokezu! I nemožete me spriječit, jer san sad završija osmi razred i mogu i hoću to napravit!"
Gledali smo ga u čudu, jer pred nepunu godinu želio je napraviti "dredlokse"(kao Bob Marley), pa smo ga nekako nagovorili da ipak sačeka kraj školske godine. Sve smo mu lipo argumentirali zašto je bolje da još čeka, i on je ka pravi poslušni dječak, prihvatio. Ipak, nevoljko, ali nije htio proturječiti.
Sad nas iznenadio što neće više "dredlokse" nego želi irokezu. Ali ono, obrijat kosu sa lijeve i desne strane i ostavit sredinu. Kako je kosa rasla, tako je rasla i visina irokeze. Jer on je sad panker, po opredjeljenju i izgledu, jer to se treba znati i vidjeti.
Bojala sam se tada, bojala sam se da li će imati problema u školi, da li će imati nevolja kad izađe vani u grad, među vršnjake, i starije na mjestima gdje mladost u Splitu izlazi. Zatomila sam svoj strah, ne želeći opet utjecati na njegovu želju, njegovu osobnost, njegovu potrebu da se ističe.
Upisao je Umjetničku. Srećom tamo su bili tolerarantni, ali da nisu, mislim da bih podržala izbor svog sina.
Kako ne podržati dijete koje ti sa svoje 4 godine kaže: "Mama, ja cu imat onaku kosu!" i pokaže mi momka sa visoko dignutom crvenom irokezom.
Tada sam mu odgovorila: "Kad odrasteš, moći ćeš imati kosu kakvu god hoćeš." - u sebi se smiuljeći kakve sve ideje ima moj 4-godišnjak.
Nije zaboravio, a ja...
Kako su dani prolazili bila sam sve ponosnija na njega, na njegovu odlučnost da ustraje i bude onakav kakav želi biti. Jednom nam prijatelj kaže:
"Ej, vidija san nekidan Lukinu sliku u "24 sata" - negdi na splitskoj rivi ga slikalo,ispod slike je pisalo "Cool frizura". - ajme šta nam je srce naraslo, odma smo pošli tražit te novine, ali već ih nigdi nije bilo, neki stariji broj. Ma nema veze, imamo mi njegovu sliku svaki dan.
Trajalo je oko godinu dana i onda ga je štufalo dizat kosu, tapirat,gelovi, trovremenski Taftovi (frizura uvijek postojana). Više je vrimena on trošija isprid ogledala, nego ja.
Još uvik je panker, ali više nema potrebu da to izgledom dokazuje i pokazuje. Sad se dokazuje glasom na koncertima.
Nekidan, jedna poznanica pita me u koju školu ide naš Luka. Kažem, u Umjetničku. Dotična se prenerazila. "U Umjetničku?! Ja sam kategorično protiv toga da djeca idu u Umjetničku školu!"
Dotična je prosvjetni radnik i upravo smo se sreli u likovnoj radionici akad.slikarice u koju su svojedobno išli moji dečki, a dotična je došla po informacije za svoju kćerku koja će studirati arhitekturu, ali potrebno je da zna crtati kako bi prošla prijemni za srednju Umjetničku koja je opet potrebna za presižni i cijenjeni studij arhitekture. I dotična izjavljuje da se uopće ne srami što ima takvo mišljenje. Zašto bi se i sramila, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Moje je bilo: "Ja nisam protiv toga da djeca idu u Umjetničku. I naš mlađi sin će stopama svog starijeg brata i mi ga u tome podržavamo."
Ipak, nešto mi govori da iz dotične progovaraju samo predrasude i strahovi jedne majke čija je profesija da prati odrastanje raznorazne djece. Ipak...
Pogodilo me. Pogodija me taj kategorični stav osobe za koju sam vjerovala da bi trebala i mogla imati više razumijevanja i tolerancije.
Nedavno, u čekaonici hitnog prijema, Marin (mlađi) i ja čekamo nalaze. Nekoliko sati. Nalazim novinu "24 sata" i listam da ubijem vrime.
Čitam o mladiću Luki Ritzu, mladiću kojeg su zatukli zbog duge kose,mobitela i nekoliko kuna u džepu. Da li bi ga zatukli da je imao kratku kosu, ili obrijanu glavu?
Gledam sliku ubijenog Luke i pogledam Marina do mene. Vidim istu sliku.
Moje dijete, od malena svoj, u vrtiću, školi uvik na meti jer je emotivno preosjetljiv, jer je bio slab zato što su mu bila potrebna oba stupa potpornja, a jedan je često odlazio zbog posla, vraćao se, odlazio...a mali je patio, a nije znao to pokazati, reći osim emotivnim ispadima. Ipak, ojačao je u svojoj volji i nema te sile koja bi ga navela da se ošiša, da se prilagodi poželjnoj razini.
Protrnem, zajecam u sebi tiho dok čitam izjavu Lukine mame kako Lukino srce ipak još kuca u nekom drugom tijelu. Luka Ritz je nedugo prije tragičnog događaja svojevoljno napravio donorsku karticu - odlučio je donirati svoje zdrave organe nakon što ga zadesi smrt. Smrt ga je zadesila prerano.
Gledam mog Marina....zar da mu kažem kako bi bilo bolje za njega da ošiša svoju lijepu dugu crnu kosu? Kako bi bilo bolje da se ne ističe, da ne bude ono što želi?
.... Šutim.... i jecam u sebi....vrištim u sebi!!!!!!
Zar ću sutra plakati i tješiti se jer će ipak srce mog djeteta kucati u nekim tuđim prsima??
Griješimo li što smo im našim odgojem nastojali osloboditi um?
Griješimo li što smo ih našim odgojem postavili kao mete u ovom suludom svijetu?
Griješimo li jer smo dozvolili da ih primjete oni koji režu svaku travku što strši i taru svaki val što se talasa?
Griješimo li jer smo prepoznali i pomogli da se razvije onaj zametak koji je šaputao:
"Ja sa poseban.
Ja sam drugačiji.
Ja sam sretan jer mogu biti to što jesam."
Da li smo im unaprijed presudili time što smo ih oslobodili?
A samo smo željeli da naša djeca budu sretni i slobodni ljudi!
Bojim se, užasno se bojim, ali nemoćna sam i
u toj nemoći govorim samo ovo:
"Dječaci naši,
Jednom, kada dođe vrime,
zaplovit ćete morem života.
Tamo će vas čekat i lipe bonace
i ružne nevere.
I kad vas bude tuklo olujno more,
sitite se, dico
da ćemo uvik bit vaša lanterna
i vaša mirna luka."
(Mama i tata - 31.05.2003.)
|