gustirna

MOJ ZATVOR ŽELJA

Danas se osjećam ...nekako kao u pjesmi T.C. Elliota koja leži u mom boksu od samog početka.
Već dugo otvaram moju bilježnicu na jednom mjestu i odustajem....
Sad mi se neda odustati, zapravo čekam taj film "Mandolina kapetana Corellija", i usput nešto sređujem po boksu i pomislim....
Zašto ne sad? Možda je vrijeme da napokon shvatim kako se nešto ipak pokrenulo od onda. A najbolje shvaćaš kad čitaš neke svoje misli iz prošlosti i postaviš ih uz bok sadašnjosti.
Znači, tamo jedne zime 2005. godine, u noći Svetog Nikole, kad su moji dječaci objesili čizmice na prozore i usnuli svoje snove pune želja, ja sam razmišljala o mojim željama. Imam li ih?
Pa gdje su nestale? I misleći o tome, odjednom shvatim gdje su nestale moje želje. Zapravo nisu nestale, one su stalno tu, prisutne u

MOM ZATVORU ŽELJA
I živim ovaj svoj život kao policajac, kao sudac i kao zatvorski čuvar.
Kako to?
Pa, kad imam neku želju, želju za sebe....i normalno bi bilo da je njegujem, čuvam, razvijam i dam joj slobodu.
Ali, ne!
Ja je uhvatim, proanaliziram sve dokaze Za i Protiv, presudim joj i....
strpam je iza rešetaka, duboko u podrum....u podrum, iza rešetaka moje duše.
I mislim kako je čuvam....i mislim....dati ću joj slobodu, jednog dana....kada dođe vrijeme....
A vrijeme prolazi, a bačena želja u podrumu čami...u svom zatvoru,
i stari, prolazi joj vrijednost, gasi se žar, polako se hladi...
I kad jednom dođe to vrijeme, ta želja i mnoge joj supatnice, gube iskru i sjaj.
Postale su obične, nevažne, svakodnevne, potrošene i umorne....
Umorne za neki novi početak. Početak koji je trebao doći u nekom drugom, boljem vremenu....
Pa kažem sebi:
Mogla sam biti pjesnik, teta u vrtiću, učiteljica, arheolog, biolog, psiholog, profesor, meteorolog, ronilac, istraživač, oceanograf, planinar, fotograf, bibliotekar...
Mogla sam biti nešto i netko od svega toga....
Da sam znala, da sam htjela, da sam zaista htjela pustiti te uplašene ptičice iz krletke moje duše...
Ja bih to zaista i bila!
Ali,...nisam...
I eto me, tu sam...tko sam?
Ja sam žena, majka,izabranica nečijeg srca, kćerka, sestra, teta, rodica, prijateljica, drugar, kolegica,knjigovođa, vozačica, pomagačica, aromaterapeut, taichistica, dobrovoljka, kućanica, susjeda, kronolog obiteljskih zbivanja, arhivar, sakupljačica knjiga, fotografija, filmova, časopisa, stvarčica što nešto znače, čuvarica igračaka, netko koga voli jedan mali kunić,
neko tko voli ......sve!
I opet sam sve ono što sam htjela i mogla biti!
I opet sam netko...
I opet.... to sam ja!

Od nastanka ovog mog zapisa prošlo je skoro 3 godine. Što se događalo u međuvremenu? Da li se oslobodila poneka ptičica iz krletke?



27.09.2006. - vraćam se sa pazara, ruke otežale od kesica punih spize, prolazim pokraj izloga Planinarskog društva "Mosor", pogledam kao i uvijek misleći kako ću samo baciti pogled i produžiti svojim putem, ali stala sam pred plakatom na kojem je pisalo: POSTANITE I VI DIO OVOG KRAJOLIKA!
Kao da me hipnotizirala slika prostranstva, spustila sam kesice, izvadila papir i olovku i zapisala brojeve mobitela sa plakata. I tek nakon toga pošla kući spremat ručak. Ipak, prije kuvetanja, nazvala sam par brojeva i sve je bilo dogovoreno.
30.09.2006. - Prvi planinarski izlet sa Jesenskom planinarskom školom na Mosor. Detalji sad nisu bitni. Naredalo se mnogo izleta.

na Mosoru, pogled na Lugarnicu s Debelog brda


na Mosoru, vrh Ljubljan


na Velebitu, Bačić kuk


pogled sa vrha Veliki Risnjak


Ljeto 2007. - još jedna ptičica se oslobodila i poletjela na daleki nepoznati otok gdje je otkrila neki novi svijet, svijet unutarnjih puteva, i neke čudnovate valove što još struje mojom dušom.
Jesen 2007. - još jedna ptičica se ohrabrila i pošla na tečaj kreativne fotografije.

"Utjeha kose" - odabrana fotografija


22.11.2007.- najplahija od svih, jedna ptičica napisala je svoj prvi post.

Šta je slijedeće? Nije bitno. Nema planova.
Sve dolazi baš kad treba doći.

I opet nisam pogledala tu "Corellijevu mandolinu", ali nije mi žao.
Ovaj pogled preko ramena ispunio je sve praznine.

na Velebitu, Kiza