Danas se osjećam ...nekako kao u pjesmi T.C. Elliota koja leži u mom boksu od samog početka.
Već dugo otvaram moju bilježnicu na jednom mjestu i odustajem....
Sad mi se neda odustati, zapravo čekam taj film "Mandolina kapetana Corellija", i usput nešto sređujem po boksu i pomislim....
Zašto ne sad? Možda je vrijeme da napokon shvatim kako se nešto ipak pokrenulo od onda. A najbolje shvaćaš kad čitaš neke svoje misli iz prošlosti i postaviš ih uz bok sadašnjosti.
Znači, tamo jedne zime 2005. godine, u noći Svetog Nikole, kad su moji dječaci objesili čizmice na prozore i usnuli svoje snove pune želja, ja sam razmišljala o mojim željama. Imam li ih?
Pa gdje su nestale? I misleći o tome, odjednom shvatim gdje su nestale moje želje. Zapravo nisu nestale, one su stalno tu, prisutne u
MOM ZATVORU ŽELJA
I živim ovaj svoj život kao policajac, kao sudac i kao zatvorski čuvar.
Kako to?
Pa, kad imam neku želju, želju za sebe....i normalno bi bilo da je njegujem, čuvam, razvijam i dam joj slobodu.
Ali, ne!
Ja je uhvatim, proanaliziram sve dokaze Za i Protiv, presudim joj i....
strpam je iza rešetaka, duboko u podrum....u podrum, iza rešetaka moje duše.
I mislim kako je čuvam....i mislim....dati ću joj slobodu, jednog dana....kada dođe vrijeme....
A vrijeme prolazi, a bačena želja u podrumu čami...u svom zatvoru,
i stari, prolazi joj vrijednost, gasi se žar, polako se hladi...
I kad jednom dođe to vrijeme, ta želja i mnoge joj supatnice, gube iskru i sjaj.
Postale su obične, nevažne, svakodnevne, potrošene i umorne....
Umorne za neki novi početak. Početak koji je trebao doći u nekom drugom, boljem vremenu....
Pa kažem sebi:
Mogla sam biti pjesnik, teta u vrtiću, učiteljica, arheolog, biolog, psiholog, profesor, meteorolog, ronilac, istraživač, oceanograf, planinar, fotograf, bibliotekar...
Mogla sam biti nešto i netko od svega toga....
Da sam znala, da sam htjela, da sam zaista htjela pustiti te uplašene ptičice iz krletke moje duše...
Ja bih to zaista i bila!
Ali,...nisam...
I eto me, tu sam...tko sam?
Ja sam žena, majka,izabranica nečijeg srca, kćerka, sestra, teta, rodica, prijateljica, drugar, kolegica,knjigovođa, vozačica, pomagačica, aromaterapeut, taichistica, dobrovoljka, kućanica, susjeda, kronolog obiteljskih zbivanja, arhivar, sakupljačica knjiga, fotografija, filmova, časopisa, stvarčica što nešto znače, čuvarica igračaka, netko koga voli jedan mali kunić,
neko tko voli ......sve!
I opet sam sve ono što sam htjela i mogla biti!
I opet sam netko...
I opet.... to sam ja!
Od nastanka ovog mog zapisa prošlo je skoro 3 godine. Što se događalo u međuvremenu? Da li se oslobodila poneka ptičica iz krletke?
27.09.2006. - vraćam se sa pazara, ruke otežale od kesica punih spize, prolazim pokraj izloga Planinarskog društva "Mosor", pogledam kao i uvijek misleći kako ću samo baciti pogled i produžiti svojim putem, ali stala sam pred plakatom na kojem je pisalo: POSTANITE I VI DIO OVOG KRAJOLIKA!
Kao da me hipnotizirala slika prostranstva, spustila sam kesice, izvadila papir i olovku i zapisala brojeve mobitela sa plakata. I tek nakon toga pošla kući spremat ručak. Ipak, prije kuvetanja, nazvala sam par brojeva i sve je bilo dogovoreno.
30.09.2006. - Prvi planinarski izlet sa Jesenskom planinarskom školom na Mosor. Detalji sad nisu bitni. Naredalo se mnogo izleta.
na Mosoru, pogled na Lugarnicu s Debelog brda
na Mosoru, vrh Ljubljan
na Velebitu, Bačić kuk
pogled sa vrha Veliki Risnjak
Ljeto 2007. - još jedna ptičica se oslobodila i poletjela na daleki nepoznati otok gdje je otkrila neki novi svijet, svijet unutarnjih puteva, i neke čudnovate valove što još struje mojom dušom.
Jesen 2007. - još jedna ptičica se ohrabrila i pošla na tečaj kreativne fotografije.
"Utjeha kose" - odabrana fotografija
22.11.2007.- najplahija od svih, jedna ptičica napisala je svoj prvi post.
Šta je slijedeće? Nije bitno. Nema planova.
Sve dolazi baš kad treba doći.
I opet nisam pogledala tu "Corellijevu mandolinu", ali nije mi žao.
Ovaj pogled preko ramena ispunio je sve praznine.
Ovaj post želim pokloniti dvjema dragim osobama i njihovim mladim obiteljima:
Našoj dragoj blogerici Piskaralo Tixi koja danas slavi svoj PRVI MJESEC MAJČINSTVA! A njen mali Lavić puni svoj PRVI MJESEC ŽIVOTA!
I mojoj dragoj prijateljici Lei koja je treći put majkom postala prije točno JEDNU GODINU i njen mališan danas slavi svoj 1.ROĐENDAN!
Sjećate se proljeća? Nije baš tako davno bilo kad nas je ranom zorom budilo cvrkutanje iz šumarka.
Prisjetimo se uz vječne stihove Dobriše Cesarića:
Početak proljeća
...U mladoj travi
Tad se javi
Zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! Od pjesme žutokljunca
Odjednom vrt je prepun sunca.
Tittip... do puta
doskakuta,
I digne krilo, pa se sunča.
A onda se u travu vrati,
Sluša gdje ga hvale vlati.
Kad malo utihne zavodnička pjesma i ples crnih kosova, začuju se malo drugačiji zvukovi. Piskutavo cvrkutanje malih golišavaca koji su se upravo izlegli iz jaja na kojima su mama i tata kos strpljivo ležali i čekali sretan trenutak.
Sretan trenutak je došao! Mali tićo je tu i ...... sad su tek usred svog veselja, mama i tata kos puni posla. Mališana treba hraniti, jer njegov žuti kljun stalno zijeva i traži da ga se napuni. Mama i tata kos su vrijedni i neumorno lete po vrtovima i šumarcima tražeći crviće, gusjenice, bobice , sve što je potrebno da mali Tićo naraste u velikog Tiću.
Kad mali Tićo poodraste i shvati da osim kljuna ima i dvije nogice za skakutanje, odlući se za malu šetnju u okolici.
Ali, avaj! Izgubio se mali Tićo i nezna se vratiti u svoje gnijezdo. Šta mu je raditi? Zvati mamu i tatu! I Tićo počne zijevati i pijukati sve dok ga mama i tata ne otkriju. Ubrzo ga nađu, ali ne mogu ga vratiti natrag u gnijezdo i proglašavaju novo gnijezdo na mjestu gdje su našli svog nestašnog Tiću.
Opet se razlijeću naokolo u potrazi za papicom, ali....putem nailazi jedna teta i kao svaki "slon što gleda u beton", teta ugleda malog Tiću, ščućurenog u kantunu skaline, među lišćem, ukipio se i zabuljio u tog diva što je stao pred njim.
Teta ga gleda i intezivno razmišlja - što joj je raditi? Gleda u borovu krošnju iznad, ali ne ugleda ništa slično gnijezdu, a da i ugleda - Ko bi ga gore vratio? Pomisli na mačke koje danonoćno patroliraju tim putem i brzo odluči spasiti malog Tiću i ponese ga svojoj kući.
Kad je došla kući, svi ukućani su je uglas zapitali:
- "I šta ćemo sad?"
- "Pa, hranit ćemo ga, čuvati i paziti."
- "Prvo mu treba prožvakati hranu, pa tek tada ubaciti u kljun!"-reče mali mudrić
- "Hmmm? Ima li netko još kakav prijedlog?" - pita teta i pokuša Tići dati smekšane zobene pahuljice. Nije baš oduševljen.
Pao je Prijedlog br.1
- "Stavimo ga na balkon, možda će ga čuti mama i tata kos i donositi mu hranu na našem balkonu. Već se čuje kako ga dozivaju i traže." - predloži barba
- "Imaš pravo! Mogli bi probati, ali ćemo ga smjestiti u neku košaru da ne odskakuta i padne sa balkona na beton." - prihvati teta
Rečeno - učinjeno!
Šta se dalje događalo?
Da li su mama i tata kos uspjeli pronaći svog Tiću na našem balkonu?
Da li je Tićo dobio svoju papicu?
Saznajte iz slijedećih slika!
Tićo mora biti u košari, ali to mu nikako nije drago! "Piiiiip, baš sam ljut! I gladan!"
Tata i mama kos traže, osluškuju...čuju ga, ali gdje je ??!!
Mali Tićo se umorio od pipijukanja, pa je malkice zaspao.
Tata kos pažljivo osluškuje i .....gle,gle, tamo se mali skrio!
- "Mamaaaaa, našao sam ga! Idemo naći papicu!"
Brzinom munje, papica je već u kljunu.
Tata kos je odletio punog kljuna, prepao se čovjeka iza kantuna!
Šta sad da radi?! Najbolje da se malkice ohladi!
Mama kos je malo hrabrija, pa je usprkos strahu,svog Tiću ipak nahranila!
Aaaaah! Kamen mi sa srca pade, mama Tići papicu dade!
I više problema nije bilo, kad bi gladan bio Tićo je pipijukao!
A u susjedovu vrtu, roditelji brižni su mušice u letu hvatali
i po zemlji crviće i bobice kljunom tražili.
i svako malo svog malog gladnuša nahranili!
A sva ta čudesa, iz prikrajka promatra grlica Štefica:
"Šta se to zbiva na balkonu mom?
I gdje je zdjelica s hranom mojom?" - s pravom se pita
Dok u vrtu susjedovom, mačak uzalud skita
I prođe prvi uzbudljiv dan i ...noć. Ujutro, ranom zorom zašuška nešto
na balkonu mom! Čirnem , mama kos je na zadatku svom!
Tićo se dobrano udomaćio i balkon propješačio!
Gledam bolje - nije on baš ni tako mali!
Skoro da bi tinejđer već mogao biti!
Gle, kako se na zdjelici šepiri! I skroz se umiri!
Idućeg dana se momčić osokolio i na ogradu poskočio!
Ipak se sjetio pa mi se naklonio prije nego je poletio!
Prepadoh se samo tako
Pašće na beton , zlo i naopako!
Ali!
Prvi let uspješan je bio,
Tićo se u grmlju prizemljio!
Pipijukanje se sad iz grmlja začuše
Roditelji opet uši načuliše,
Hitro su se snašli
i svog Tiću opet pronašli!
Kos i kosovica su i dalje marljivo naokolo letjeli, mušice u letu hvatali,
crviće i bobice po zemlji čeprkali, da bi svog gladnog mališa othranili
i spremnog u veliki svijet pustili.
Po noći su budno stražarili i mačke glasnim kričanjem tjerali.
Čuvši takvo kričanje jednog sumraka, i sama sam na balkon iizjurila
i vikom, mačore iz grmlja tjerala!
Samo ti mirno spi, Tićo mali,
ima tko će nad tobom da bdi!
I kao što to uvijek biva,
Kad čovjek gleda prirodu oko sebe, pa ma kako taj prirodni svijet malen bio,
nauči lekcije i za svoj svijet.
Nisam se makla dalje svog balkona, a spoznala sam opet da je u odgoju djeteta najbitnije upravo POVJERENJE.
Naime, gledajući malog Tiću na balkonskoj ogradi, moje prve reakcije su bile briga i strah. Dva puta sam ga navodno "spašavala" sa ograde da ne bi "pao i razbio se na betonu". Vjerujući kako ga spašavam od sigurnog sloma, raširenim kišobranom sam ga okružila, uhvatila u njedra kišobrana i vratila natrag u "sigurnost" pletene košare koju sam mu uredila za stanovanje.
Treći put kad je poskočio na ogradu, opet sam požurila po kišobran, ali...stala sam i promotrila ga pažljivije - zapazila sam mala krilca, visoke noge, odlučno izbačen kljun - okrenuo se prema meni kao da mi želi reći
"Ne brini, mogu ja to!"
U tom momentu, zazvonio mi je telefon i pošla sam se javiti.
Dok sam se vratila na balkon, njega više nije bilo na ogradi.
Nisam vidjela prvi Tićin let, ali znala sam da je uspio!
Promatrajući događanja u obližnjem grmlju, kos i kosovica su se stalno tu motali i čeprkali. Uspjela sam ga primjetiti među suhim lišćem i zemljom, iako se skoro pa stopio s okolinom.
I zato, drage moje mame, čuvajte i hranite svoje mališane, ali ne bojte se pustiti mu ručicu kad odluči učiniti prvi korak.
Ne učite ih sa strahom, jer vaš strah prelazi na njih i počet će se bojati i tamo gdje ne treba.
Naravno, opreza nikad dosta! Ali, s puno, puno ljubavi i povjerenja!
Volimo ih, čuvajmo i učimo kako bi ih jednog dana mogli s mirom pustiti.
Sa strepnjom u srcu i duši, ali i s povjerenjem da
NAŠA DJEČICA TO ZNAJU I TO MOGU!
A ja ću još jednom zahvaliti Majci prirodi i Tići što su i ovog puta bili moji učitelji.
Da ne bi ispalo kako smo se na Visu samo kupali , smijali , gradelavali , pivali , odmarali u debeloj ladovini odrine svoje (ja ne pušin)....red je spomenit kako smo se i kulturno uzdizali.
E, nisan ja zaludu u "doba mraka" bila prisidnica omladinske Komisije za KaZeŽe (Kulturno-Zabavni Život), a znan i još neke koji su mi bili desna ruka.
Ne biste mi virovali, ali tada sam glumila u predstavi pod režiserskom palicom Roberta Raponje. Ja bila majka partizanka, a Raponja koji je tada tek bio mornar mlad na odsluženju vojnog roka i mladi nadobudni student režije - taj nas je tako izdribla na probama da mi još odzvanja u ušima!
"Nije dobrooooo! Ponavljaj! Opeeeet ne valja niiiiiištaaaaaa! Idemo iznova!"
Al' smo se dobro zabavljali!
Bila prije 2 godine u Puli, prvi put u životu, i u onom kafiću Jamesa Joycea trefin baš na njega, sada poznatog kazališnog režisera.(Jao! Zaboravila san mu pitat autogram!) Baš je ima neki susret za intervju, a ja ga zaskočila i blablabla...pa ovo ti je moj muž, pa kako si, a di si?!,pa prošlo 20 i kusur godina, i tako dalje i bliže...
Mislim da se još uvik pita koja je ono žemska bila šta ga je isprepadala u kafiću. Davno je taj listić otplovio niz bujicu njegovog burnog života.
Nego, pustimo sad Raponju i moje glumačke početke i završetke - vraćajmo se na Vis.
Vis je naravno otok koji ima svoju povijest, ne zvao se on ISSA, a ako ima povijest onda naravno da ima i muzej! Ima čak dva muzeja!
Jedan je muzej u kojem se nalazi Arheološka zbirka "Issa" , smješten u staroj tvrđavi koja se zove Gospina Batarija. Sagrađena za vrijeme Austo-Ugarske vladavine, početkom XIX st. i tada nazvana Levaman, no kad su Talijani zauzeli Vis u II svj.ratu, prikrstili su je u Batteria della Madona i po tom imenu je viški puk zove Gospina batarija.
Batarija je sa svih strana okružena dubokim kanalom - fošom, a sjeverna strana koja je okrenuta moru potpuno je opasana debelim bedemom jer topovske kugle su letile sa brodova na moru tj. od Sjevera.
Drugi je Ribarski muzej u Komiži koji se nalazi na rivi u poznatoj Komuni. (e, baš neman sliku, ali to je ona kula sa satom na komiškoj rivi).
Pošto selo moje malo (sad, a nekad Velo bilo), gravitira Visu, a ne Komiži,
Lile i ja uputismo se jedne subote u Batariju.
Iako sam već obilazila muzej Visa, i svega se dobro sićan, ovaj put tribalo je prosvitlit moju priju, a i učinit koju frišku slikicu bolje kvalitete da i vi, dragi moji vidite malo tog povijesnog viškog blaga.
Dočekao nas šjor Mitar - djelatnik Muzeja i savjetovao da prvo obađemo sjeverni dio tvrđave - tamo gdje su izložene amfore.
"A karte?" - pitamo
"Ma lako ćete uzeti karte kad se vratite. Nećemo nigdje pobjeći!" - simpatično nas utješi Mitar
Amfore! Amfore pronađene 1971. na podmorskom lokalitetu isprid uvale Vela Svitnja - uvale koju sam preronila uzduž i poprijeko, uvale u kojoj je moj braco skačući na glavu u plitko razbio glavu na kamenu koji je još tamo, i zaradio 2-3 punta, uvale iz koje sam kao 9,10-godišnjakinja, znatiželjno pogledavala na istraživački brod i platformu usidrene vanka punte i žudila izbliza vidit te puste amfore o kojima su pričali da su ih ronioci tamo našli.
Pogled na Vela Svitnju iz perspektive mista di smo se uvik kupali. Livo je sika sa koje smo skakali (sad mi se nekako smanjila?), a desno se vidi bokunić punte, i još malo livo i sjeverno od te punte bila istraživačka platforma, i mogla san vidit ronioce u crnim ronil.odijelima kako uskaču u more. (Znate šta upravo sad svira na radiu? "Svako naše malo misto!" - Eee, Roko, Roko....- i to je bilo baš u ovo vrime koje spominjen)
Nije se smilo tamo poći,na puntu, jer gore na brdu, u Fortici, bila je smještena vojska, neki vezisti, štajaznam, ali braco ih je dobro upozna-uvik se mota oko vojske i vojnih položaja. A ja san gutala "Tajne mora" i sanjala kako ću jednom kad odrastem biti istraživač-ronilac na Calypsu Jaquesa Coustoa, ili bar nešto slično.
I daj mi masku i peraje i nema šta ti nisan mogla izronit odozdal, sa dna-periske (onda je bilo dozvoljeno), dubinske velike ježince, svakakva morska čuda, pa i bombu san jednom izronila! Braco ugleda, ja izronila, a onda doša barba Đuka i kad je vidija šta slavodobitno držimo u ruci, brzo nan uzeja i hitija daleko u dubinu. Biži,biži, dobro smo prošli.
I evo ih!!!!
"Tijekom višegodišnjeg istraživanja izronjene su 634 amfore, od kojih su mnoge još uvijek u grlu imale poklopac."
Posložene kao da su još uvik u utrobi broda koji ih je prevozio i koji se potopio pod naletima jakog sjevernog vjetra-bure.
Pronađene amfore bile su tipa "Lamboglia 2" (kraj II st.pr.Kr. i sred. I st.pr.Kr.)-jedan od najrasprostranjenijih tipova na našoj obali.
Zbog pronađenih poklopaca na amforama smatra se da su u trenutku potonuća broda bile pune vina, koje se mahom izvozilo i u to doba antičke Isse.
Oprostite mi šta sam naredala ovoliko slika amfora, ali....
Duboko sam ganuta. Osjećam se opet kao djevojčica, ali koja je ovaj put uspila ući u utrobu antičkog broda, među sve one amfore koje su izvadili vanka punte od Vele Svitnje.
Sjetim se da sam skoro završila na studiju podmorske arheologije, ali....samo skoro....
Posložene u stroju ponosno stoje razni tipovi amfora iz rimskog doba:
Usamljena, pored njih, ali ne i manje ponosna - šepuri se prelijepa grčka amfora:
Tu je i veliki drobasti PITOS - keramička žara koji je pronađen u podmorju viške uvale, 1985.g. Ovakve žare služile su za pohranu žitarica, ali ovaj koji je bio ugrađen u operativnu antičku obalu, bio je prošupljen četvrtastim otvorima u pravilnim razmacima, pa se pretpostavlja da je služio kao spremište (akvarij) za školjke, ribe..
Ljudi moji, mogla bi sad prepričati cijelu antičku povijest Visa - Isse, ali di bi onda stigli. Toliko je tih podataka, nalaza, ...slika...jedan post je premalo za sve prikazati i prepričati. U ovom postu želim vam tek približiti djelić te prošlosti, jer zaista je samo tek djelić. U nekom od budućih postova, kad dođe jesen i zima, posvetit ću se opširnijim i detaljnijim opisima, naravno, ukoliko moji vjerni blogočitatelji budu zainteresirani takvom materijom.
A sad, napustimo kamenu utrobu sa amforama i prošetajmo do dijela muzeja gdje je u prizemlju postavljena arheološko-etnografska i kulturno-povijesna izložba "Ususret zavičajnom muzeju otoka Visa".
Možda bi mogla zamisliti moje viške pretkinje u ovoj monturi, ali ne - ovo je ženska nošnja prikladna za grad, jer mjesto Vis još iz dalje povijesti nosi naslov Grada Visa. Moja none bila je Pojorka - cura iz poja , iz Velog sela,njeni su uvik bili pojori - težaci. I prije nego se u 16-toj,hrabro uputila priko 3 kanala do velog grada Spljeta, vridno je uređivala viške gospojske kuće.
Evo jedne drvene daske za pranje robe! Na istoj, ama baš navlas istoj, i sama sam ribala robu ispod špine iza kuće u Sv. Kaji. Eh, ta vrimena!
Uistinu, prošlo stoljeće!
Došlo je vrime da prođemo kraj sobice šjor Mitra i platimo ulaznicu za obilazak Muzeja.
Popeli smo se na kat gdje je smještena najveća zbirka helenističkih predmeta izloženih na jednom mjestu u Hrvatskoj.
Evo, pogledajte bar jedan dio tog blaga:
U centralnoj vitrini izložena je ONA:
U vitrini je izložena kopija brončane glave i predstavlja jedan od najznačajnijih grčkih brončanih spomenika u Hrvatskoj. "Glava božice Artemide pripadala je brončanom kipu visokom oko 150 cm.
Prikazuje mladu ženu, idealizirana izgleda. Izraz lica je smiren i ne odaje unutarnje raspoloženje. Idealizirani izgled i dijadema u kosi potvrđuju da se radi o božici, a prema sačuvanim sličnim kipovima, primjerice kipu Dijane izloženom u Versillesu, razvidno je da se radi o Artemidi.
Glava Issejske božice originalni je grčki rad s kraja IV st. pr.Kr. ili početka III st.pr.Kr. i bila je dijelom obrednog kipa."
/iz pov.-arheol. vodiča Issa, autor Boris Čargo/
Vrime je da odemo na čistu ariju. Već smo se pomalo počele gušit od sve te antičke starine. Još smo malo zastale kod šjor Mitra i usput kupile par knjižica i suvenira, a šjor Mitar nam je poklonio još pregršt muzejskih razglednica.
Nadahnute i obogaćene prizorima iz viške prošlosti odlazimo među viške kale i dvore.
Iako o tome nisam tada razmišljala, jer meni je i ovaj postav muzeja izvrstan, moj kritički raspoložen brat je primjetio nedostatke i to s punim pravom. Zato ću to sada i ovdje naglasiti.
U muzeju grada Visa nedostaje velik dio viške povijesti.
Nedostaje onaj najslavniji dio viške povijesti.
Nedostaju prikazi, slike, opisi ,prve i druge Viške pomorske bitke.
Prva bijaše 13.ožujka 1811.g. kada su se Francuzi udruženi s Talijanima, sukobili na moru ispred viške luke sa Engleskom flotom koja je na kraju vijorila pobjedničku zastavu.
Druga, pak bijaše od 19.-21.srpnja 1866.godine, kada su se sukobile bojne flote Austo-Ugarske i Italije. Na austougarskim brodovima borili su se mnogi Hrvati i pobijedili Talijane.
O tom dijelu viške povijesti, također ćemo jednom drugom prilikom, jer gdje bi sad stigli da krenemo u priče o Viškom boju.
I da ne mislite kako sam zaboravila:
Nedostaje - VIS - tvrđava Jadrana - II svjetski rat - Slobodni teritorij -
nakon kapitulacije Italije 1943. na Vis se prebacuje Vrhovni štab s maršalom Titom. I partizani, i zbjegovi koji su produžili s mnogim stanovnicima Visa u pustinju El Shatt, i Saveznici, i njihovi avioni. Njemačka čizma nije stupila na tlo Visa.
/oštećenja su učinjena nakon 1991.g./
Kad smo davnih 70-tih posjetili muzej u Batariji, tada se zvao muzej NOB-a,a ispred ulaza , u hladu borova, bio je izložen brod partizanske mornarice Streljko,unutra je bilo sve drugačije nego sada: mnogi modeli ratnih brodova, oružje, natpisi, panoi s fotografijama iz 2.svj.rata. Tada je nedostajalo ono što je sada postavljeno u muzeju. A danas, negdje u katakombama Batarije, pohranjen je u mraku, leži spomenik s natpisom Titovih riječi - TUĐE NEĆEMO - SVOJE NE DAMO!
Možda bi se trebali zapitati - Čije hoćemo, a čije dajemo?
Da se ne zapetljam tamo di ne bi tila, zaključujem da je onda, kao i sada nedostajao dobar dio viške povijesti.
Nadam se da će se uprava muzeja, kao i sam grad Vis, potruditi da se ta velika praznina ispuni, jer zaista - ima se čime ispuniti!
A dok se to ne sredi, osim onoga što je posloženo u muzeju Visa, prošetajmo malo po viškim pojima i bardima, jer tamo ćemo vidjeti najveće viške spomenike - GOMILE - nastale mukom, trudom, konkulanom škinom viških težaka....i tako je to po ciloj Dalmaciji i Primorju.
I sad bi tribalo zapivat onu pismu šjor Lube Stipišića-Delmate
"Dalmatino, povišću pritrujena.... - eto, pa zapivajte složno ka šta su i naši težaci složno i vridno kamen krčili...za bokun zemje...
A meni dosta...dosta mi ovog posta kojeg slažen cili dan, u kojem sam pokušala sažeti nešto iz velike viške prošlosti , i nešto od moje male viške štorije...
/Poselje-Vis, 1959.g. - Isprid konobe /
Napomena: Ono što nisu moja osobna sjećanja, te ono što nisam znala iz glave, pročitala sam u ovim knjižicama:
- Issa - povijesno arheološki vodič, Boris Čargo
- Viški boj - Petar Kuničić (po originalnom izd. iz 1892.g.)
Vapor - naziv kojim otočani zovu brodove koji ih spajaju sa kopnom,ali i sve velike brodove. Inače, odnosi se na brodove koji su išli na paru;
Akoštaje, akoštati - brod pristaje uz obalu
Vataj - uhvati, dohvati;
Cima - konop kojim se brod privezuje za mul.
Ako želite znati više o dalmatinskom rječniku pogledajte ovdje.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovih dana učestale su mi partence (odlasci).
Partenca nas sa Visa, pa partenca jednog mladog života, pa partenca moje drage prijateljice u daleke krajeve zelene Bavarske, pa partenca Mornara u još dalje krajeve Južne Afrike, pa ....mislim da bi na tome tribalo stat i uvatit se nečega šta je upravo obrnuto suprotno od partence, a to su dolasci, dočeci, sastajanja.
Na svim otocima, pa tako i na Visu, dolazak vapora je glavni društveni događaj.
U vrime dolaska vapora, luka je krcata svita. Onih šta odlaze, pa onih šta dočekuju ili ispraćaju, i naravno onih šta su došli sa vaporon.
U turističkoj sezoni to postaje pravi mravinjak, gužva neviđena, ali u ciloj toj gužvi postoje ljudi koji tačno znaju šta triba radit i na pravome su mistu u pravo vrime.
Viški batelant (lučki radnik) uvik je na vrime na svom radnom mistu.
Strpljivo čeka dok vapor akoštaje.
Atento (pripravan) je za uvatit prvu cimu
U njegovoj blizini uvik će se nać i neki dečkić koji prati svaki njegov korak
i spreman mu je dat ruku (pomoći) ako zatriba, ali našen batelantu pomoć ni potribna. Druga cima je na bitvi.
Evo i zadnja leti zrakom, a ruke spremno čekaju
Triba je dobro privezat, osigurat...
Ja san svoje obavija, sad je na tebi red vapore.
Vapor je spustija rampe na krmi i iz njegove utrobe prvo su pohrlili putnici,
domaći i furešti
A stigla je i moja Lile
Bome ćemo se nakupat sve do mraka,
Neće nan falit ni zdravega smija, onega ča srce i dušu liči
A partence? Partence će doći kasnije. I tada ostaju nam sjećanja:
Na Biševo u smiraju sutona
....prebirem po slikama ljeta, otoka, opuštenosti...
Mogla bi ova, pa ova, i ova je dobra.... biram, uređujem, pripremam za
jedan ljetni opuštajući post, pun sunca, mora i ljeta....
Telefon!
Prijateljičin glas s druge strane "žice" zvuči fatalno.....
"Što se dogodilo?" - mislim u sebi kako joj je nedavno otac preminuo, a ni muž nije baš u sjajnom stanju
Nije muž. Poginuo je mladić njene kćerke. Vozeći motor. ...22 godine....
Strava.... sve su riječi besmislene....ona dolazi prvim avionom...
Tu sam, tu smo....čekamo te....
Prekidamo vezu....ne pušta me onaj grop što se skupio posred prsiju....
nema pomoći, nema utjehe....samo biti tu...pružiti ruku, rame...nijemi pogledi....
Sjetim se jutros rano....moj Stariji... nije bio u svom krevetu....znam da je sve u redu, kod prijatelja je....nisam mirna....iako je poruka stigla...mirna sam tek kad ga vidim kako spava...kad ga čujem kako diše....
Život nas vitla kao slamku u vrtlogu oluje i nemoćni smo pred tom snagom neminovnosti..nemoćni smo, iako bi željeli biti moćni, znati sve, ukrotiti sve,...
umiriti sve oluje...nasmiješiti se suncu....
Kakvim sve trivijalnostima pridajemo važnost i vjerujemo da nas ta važnost drži u granicama normale....sve je tako nebitno...minornije od planktonske čestice u moru.
"A svijet je tako lijep,a život dar je s neba!"
(kliktala sam Nazorovim stihovima u prethodnom postu)
Željela sam proslaviti novi život koji se rađa, ali....
Iznenada, s vjetrom u kosi...otišao je dječak...
Ostala je djevojčica s tugom u očima...
Mnoge žene će se spojiti, udružiti svoju energiju, na ovaj ili onaj način i usmjeriti snagu put onih kojima je najteže.
Da, @greentea, sve smo unikati, svaka je svijet za sebe,
ali tako divno znamo biti jedinstvene...
u suzama i u smijehu..
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/
, smijali 
, gradelavali 
, pivali 
, odmarali u debeloj ladovini odrine svoje 
(ja ne pušin)....red je spomenit kako smo se i kulturno uzdizali. 
Opeeeet ne valja niiiiiištaaaaaa! Idemo iznova!"
san jednom izronila! Braco ugleda, ja izronila, a onda doša barba Đuka i kad je vidija šta slavodobitno držimo u ruci, brzo nan uzeja i hitija daleko u dubinu. Biži,biži, dobro smo prošli.
