gustirna

NIJE SVE U SUNCU, MORU, KUPANJU...

Da ne bi ispalo kako smo se na Visu samo kupali , smijali , gradelavali , pivali , odmarali u debeloj ladovini odrine svoje (ja ne pušin)....red je spomenit kako smo se i kulturno uzdizali.
E, nisan ja zaludu u "doba mraka" bila prisidnica omladinske Komisije za KaZeŽe (Kulturno-Zabavni Život), a znan i još neke koji su mi bili desna ruka.
Ne biste mi virovali, ali tada sam glumila u predstavi pod režiserskom palicom Roberta Raponje. Ja bila majka partizanka, a Raponja koji je tada tek bio mornar mlad na odsluženju vojnog roka i mladi nadobudni student režije - taj nas je tako izdribla na probama da mi još odzvanja u ušima!
"Nije dobrooooo! Ponavljaj! Opeeeet ne valja niiiiiištaaaaaa! Idemo iznova!"
Al' smo se dobro zabavljali!
Bila prije 2 godine u Puli, prvi put u životu, i u onom kafiću Jamesa Joycea trefin baš na njega, sada poznatog kazališnog režisera.(Jao! Zaboravila san mu pitat autogram!) Baš je ima neki susret za intervju, a ja ga zaskočila i blablabla...pa ovo ti je moj muž, pa kako si, a di si?!,pa prošlo 20 i kusur godina, i tako dalje i bliže...
Mislim da se još uvik pita koja je ono žemska bila šta ga je isprepadala u kafiću. Davno je taj listić otplovio niz bujicu njegovog burnog života.
Nego, pustimo sad Raponju i moje glumačke početke i završetke - vraćajmo se na Vis.
Vis je naravno otok koji ima svoju povijest, ne zvao se on ISSA, a ako ima povijest onda naravno da ima i muzej! Ima čak dva muzeja!
Jedan je muzej u kojem se nalazi Arheološka zbirka "Issa" , smješten u staroj tvrđavi koja se zove Gospina Batarija. Sagrađena za vrijeme Austo-Ugarske vladavine, početkom XIX st. i tada nazvana Levaman, no kad su Talijani zauzeli Vis u II svj.ratu, prikrstili su je u Batteria della Madona i po tom imenu je viški puk zove Gospina batarija.



Batarija je sa svih strana okružena dubokim kanalom - fošom, a sjeverna strana koja je okrenuta moru potpuno je opasana debelim bedemom jer topovske kugle su letile sa brodova na moru tj. od Sjevera.



Drugi je Ribarski muzej u Komiži koji se nalazi na rivi u poznatoj Komuni. (e, baš neman sliku, ali to je ona kula sa satom na komiškoj rivi).
Pošto selo moje malo (sad, a nekad Velo bilo), gravitira Visu, a ne Komiži,
Lile i ja uputismo se jedne subote u Batariju.



Iako sam već obilazila muzej Visa, i svega se dobro sićan, ovaj put tribalo je prosvitlit moju priju, a i učinit koju frišku slikicu bolje kvalitete da i vi, dragi moji vidite malo tog povijesnog viškog blaga.

Dočekao nas šjor Mitar - djelatnik Muzeja i savjetovao da prvo obađemo sjeverni dio tvrđave - tamo gdje su izložene amfore.
"A karte?" - pitamo
"Ma lako ćete uzeti karte kad se vratite. Nećemo nigdje pobjeći!" - simpatično nas utješi Mitar
Amfore! Amfore pronađene 1971. na podmorskom lokalitetu isprid uvale Vela Svitnja - uvale koju sam preronila uzduž i poprijeko, uvale u kojoj je moj braco skačući na glavu u plitko razbio glavu na kamenu koji je još tamo, i zaradio 2-3 punta, uvale iz koje sam kao 9,10-godišnjakinja, znatiželjno pogledavala na istraživački brod i platformu usidrene vanka punte i žudila izbliza vidit te puste amfore o kojima su pričali da su ih ronioci tamo našli.




Pogled na Vela Svitnju iz perspektive mista di smo se uvik kupali. Livo je sika sa koje smo skakali (sad mi se nekako smanjila?), a desno se vidi bokunić punte, i još malo livo i sjeverno od te punte bila istraživačka platforma, i mogla san vidit ronioce u crnim ronil.odijelima kako uskaču u more. (Znate šta upravo sad svira na radiu? "Svako naše malo misto!" - Eee, Roko, Roko....- i to je bilo baš u ovo vrime koje spominjen)



Nije se smilo tamo poći,na puntu, jer gore na brdu, u Fortici, bila je smještena vojska, neki vezisti, štajaznam, ali braco ih je dobro upozna-uvik se mota oko vojske i vojnih položaja. A ja san gutala "Tajne mora" i sanjala kako ću jednom kad odrastem biti istraživač-ronilac na Calypsu Jaquesa Coustoa, ili bar nešto slično.
I daj mi masku i peraje i nema šta ti nisan mogla izronit odozdal, sa dna-periske (onda je bilo dozvoljeno), dubinske velike ježince, svakakva morska čuda, pa i bombu san jednom izronila! Braco ugleda, ja izronila, a onda doša barba Đuka i kad je vidija šta slavodobitno držimo u ruci, brzo nan uzeja i hitija daleko u dubinu. Biži,biži, dobro smo prošli.

I evo ih!!!!



"Tijekom višegodišnjeg istraživanja izronjene su 634 amfore, od kojih su mnoge još uvijek u grlu imale poklopac."



Posložene kao da su još uvik u utrobi broda koji ih je prevozio i koji se potopio pod naletima jakog sjevernog vjetra-bure.
Pronađene amfore bile su tipa "Lamboglia 2" (kraj II st.pr.Kr. i sred. I st.pr.Kr.)-jedan od najrasprostranjenijih tipova na našoj obali.
Zbog pronađenih poklopaca na amforama smatra se da su u trenutku potonuća broda bile pune vina, koje se mahom izvozilo i u to doba antičke Isse.



Oprostite mi šta sam naredala ovoliko slika amfora, ali....
Duboko sam ganuta. Osjećam se opet kao djevojčica, ali koja je ovaj put uspila ući u utrobu antičkog broda, među sve one amfore koje su izvadili vanka punte od Vele Svitnje.
Sjetim se da sam skoro završila na studiju podmorske arheologije, ali....samo skoro....

Posložene u stroju ponosno stoje razni tipovi amfora iz rimskog doba:



Usamljena, pored njih, ali ne i manje ponosna - šepuri se prelijepa grčka amfora:


Tu je i veliki drobasti PITOS - keramička žara koji je pronađen u podmorju viške uvale, 1985.g. Ovakve žare služile su za pohranu žitarica, ali ovaj koji je bio ugrađen u operativnu antičku obalu, bio je prošupljen četvrtastim otvorima u pravilnim razmacima, pa se pretpostavlja da je služio kao spremište (akvarij) za školjke, ribe..



Ljudi moji, mogla bi sad prepričati cijelu antičku povijest Visa - Isse, ali di bi onda stigli. Toliko je tih podataka, nalaza, ...slika...jedan post je premalo za sve prikazati i prepričati. U ovom postu želim vam tek približiti djelić te prošlosti, jer zaista je samo tek djelić. U nekom od budućih postova, kad dođe jesen i zima, posvetit ću se opširnijim i detaljnijim opisima, naravno, ukoliko moji vjerni blogočitatelji budu zainteresirani takvom materijom.
A sad, napustimo kamenu utrobu sa amforama i prošetajmo do dijela muzeja gdje je u prizemlju postavljena arheološko-etnografska i kulturno-povijesna izložba "Ususret zavičajnom muzeju otoka Visa".





Možda bi mogla zamisliti moje viške pretkinje u ovoj monturi, ali ne - ovo je ženska nošnja prikladna za grad, jer mjesto Vis još iz dalje povijesti nosi naslov Grada Visa. Moja none bila je Pojorka - cura iz poja , iz Velog sela,njeni su uvik bili pojori - težaci. I prije nego se u 16-toj,hrabro uputila priko 3 kanala do velog grada Spljeta, vridno je uređivala viške gospojske kuće.


Evo jedne drvene daske za pranje robe! Na istoj, ama baš navlas istoj, i sama sam ribala robu ispod špine iza kuće u Sv. Kaji. Eh, ta vrimena!
Uistinu, prošlo stoljeće!


Došlo je vrime da prođemo kraj sobice šjor Mitra i platimo ulaznicu za obilazak Muzeja.
Popeli smo se na kat gdje je smještena najveća zbirka helenističkih predmeta izloženih na jednom mjestu u Hrvatskoj.

Evo, pogledajte bar jedan dio tog blaga:



U centralnoj vitrini izložena je ONA:



U vitrini je izložena kopija brončane glave i predstavlja jedan od najznačajnijih grčkih brončanih spomenika u Hrvatskoj.
"Glava božice Artemide pripadala je brončanom kipu visokom oko 150 cm.
Prikazuje mladu ženu, idealizirana izgleda. Izraz lica je smiren i ne odaje unutarnje raspoloženje. Idealizirani izgled i dijadema u kosi potvrđuju da se radi o božici, a prema sačuvanim sličnim kipovima, primjerice kipu Dijane izloženom u Versillesu, razvidno je da se radi o Artemidi.
Glava Issejske božice originalni je grčki rad s kraja IV st. pr.Kr. ili početka III st.pr.Kr. i bila je dijelom obrednog kipa."
/iz pov.-arheol. vodiča Issa, autor Boris Čargo/

Vrime je da odemo na čistu ariju. Već smo se pomalo počele gušit od sve te antičke starine. Još smo malo zastale kod šjor Mitra i usput kupile par knjižica i suvenira, a šjor Mitar nam je poklonio još pregršt muzejskih razglednica.
Nadahnute i obogaćene prizorima iz viške prošlosti odlazimo među viške kale i dvore.


Iako o tome nisam tada razmišljala, jer meni je i ovaj postav muzeja izvrstan, moj kritički raspoložen brat je primjetio nedostatke i to s punim pravom. Zato ću to sada i ovdje naglasiti.
U muzeju grada Visa nedostaje velik dio viške povijesti.
Nedostaje onaj najslavniji dio viške povijesti.
Nedostaju prikazi, slike, opisi ,prve i druge Viške pomorske bitke.
Prva bijaše 13.ožujka 1811.g. kada su se Francuzi udruženi s Talijanima, sukobili na moru ispred viške luke sa Engleskom flotom koja je na kraju vijorila pobjedničku zastavu.
Druga, pak bijaše od 19.-21.srpnja 1866.godine, kada su se sukobile bojne flote Austo-Ugarske i Italije. Na austougarskim brodovima borili su se mnogi Hrvati i pobijedili Talijane.
O tom dijelu viške povijesti, također ćemo jednom drugom prilikom, jer gdje bi sad stigli da krenemo u priče o Viškom boju.
I da ne mislite kako sam zaboravila:
Nedostaje - VIS - tvrđava Jadrana - II svjetski rat - Slobodni teritorij -
nakon kapitulacije Italije 1943. na Vis se prebacuje Vrhovni štab s maršalom Titom. I partizani, i zbjegovi koji su produžili s mnogim stanovnicima Visa u pustinju El Shatt, i Saveznici, i njihovi avioni. Njemačka čizma nije stupila na tlo Visa.


/oštećenja su učinjena nakon 1991.g./

Kad smo davnih 70-tih posjetili muzej u Batariji, tada se zvao muzej NOB-a,a ispred ulaza , u hladu borova, bio je izložen brod partizanske mornarice Streljko,unutra je bilo sve drugačije nego sada: mnogi modeli ratnih brodova, oružje, natpisi, panoi s fotografijama iz 2.svj.rata. Tada je nedostajalo ono što je sada postavljeno u muzeju. A danas, negdje u katakombama Batarije, pohranjen je u mraku, leži spomenik s natpisom Titovih riječi - TUĐE NEĆEMO - SVOJE NE DAMO!
Možda bi se trebali zapitati - Čije hoćemo, a čije dajemo?
Da se ne zapetljam tamo di ne bi tila, zaključujem da je onda, kao i sada nedostajao dobar dio viške povijesti.
Nadam se da će se uprava muzeja, kao i sam grad Vis, potruditi da se ta velika praznina ispuni, jer zaista - ima se čime ispuniti!

A dok se to ne sredi, osim onoga što je posloženo u muzeju Visa, prošetajmo malo po viškim pojima i bardima, jer tamo ćemo vidjeti najveće viške spomenike - GOMILE - nastale mukom, trudom, konkulanom škinom viških težaka....i tako je to po ciloj Dalmaciji i Primorju.



I sad bi tribalo zapivat onu pismu šjor Lube Stipišića-Delmate
"Dalmatino, povišću pritrujena.... - eto, pa zapivajte složno ka šta su i naši težaci složno i vridno kamen krčili...za bokun zemje...



A meni dosta...dosta mi ovog posta kojeg slažen cili dan, u kojem sam pokušala sažeti nešto iz velike viške prošlosti , i nešto od moje male viške štorije...


/Poselje-Vis, 1959.g. - Isprid konobe /

Napomena: Ono što nisu moja osobna sjećanja, te ono što nisam znala iz glave, pročitala sam u ovim knjižicama:
- Issa - povijesno arheološki vodič, Boris Čargo
- Viški boj - Petar Kuničić (po originalnom izd. iz 1892.g.)