gustirna

JUTROS.....

....prebirem po slikama ljeta, otoka, opuštenosti...
Mogla bi ova, pa ova, i ova je dobra.... biram, uređujem, pripremam za
jedan ljetni opuštajući post, pun sunca, mora i ljeta....
Telefon!
Prijateljičin glas s druge strane "žice" zvuči fatalno.....
"Što se dogodilo?" - mislim u sebi kako joj je nedavno otac preminuo, a ni muž nije baš u sjajnom stanju
Nije muž. Poginuo je mladić njene kćerke. Vozeći motor. ...22 godine....
Strava.... sve su riječi besmislene....ona dolazi prvim avionom...
Tu sam, tu smo....čekamo te....
Prekidamo vezu....ne pušta me onaj grop što se skupio posred prsiju....
nema pomoći, nema utjehe....samo biti tu...pružiti ruku, rame...nijemi pogledi....
Sjetim se jutros rano....moj Stariji... nije bio u svom krevetu....znam da je sve u redu, kod prijatelja je....nisam mirna....iako je poruka stigla...mirna sam tek kad ga vidim kako spava...kad ga čujem kako diše....
Život nas vitla kao slamku u vrtlogu oluje i nemoćni smo pred tom snagom neminovnosti..nemoćni smo, iako bi željeli biti moćni, znati sve, ukrotiti sve,...
umiriti sve oluje...nasmiješiti se suncu....
Kakvim sve trivijalnostima pridajemo važnost i vjerujemo da nas ta važnost drži u granicama normale....sve je tako nebitno...minornije od planktonske čestice u moru.

"A svijet je tako lijep,a život dar je s neba!"
(kliktala sam Nazorovim stihovima u prethodnom postu)

Željela sam proslaviti novi život koji se rađa, ali....

Iznenada, s vjetrom u kosi...otišao je dječak...
Ostala je djevojčica s tugom u očima...

Mnoge žene će se spojiti, udružiti svoju energiju, na ovaj ili onaj način i usmjeriti snagu put onih kojima je najteže.
Da, @greentea, sve smo unikati, svaka je svijet za sebe,
ali tako divno znamo biti jedinstvene...
u suzama i u smijehu..