gustirna

četvrtak, 29.05.2008.

PROBLEMI SA SPAVANJEM??

Probudih se jednog davnog, jaaako davnog, jutra i nađem papuču kraj moje glave.
Šta sad ova papuča radi na mom kušinu? I to nije moja nego bratova!
"Ej, dobro jutroooo! Šta tvoja papuča radi u mom krevetu?"
"Bilo je noćnih projektila."
"Kakvih noćnih projektila? Daj reci već jednom, ne mantaj!"
"Mora san te nekako utišat."
"Oćeš reć da san hrkala?"
"Da hrkala? Nisan cilu noć moga zaspat!"
"Ma jeeeee? Da ja hrčen? Kako je to moguče??"
To mi je bilo jedno od prvih saznanja da sam ja osoba koja hrče dok spava.
Nije se baš lako pomirit s tom spoznajom, jer oni koji ne mogu spavat zbog nečijeg hrkanja uglavnom bi najradije zatukli tog hrkača da bi mogli mirno spavat.
Zapravo, oni koji ne uspiju zaspat prije hrkača, oni su totalno ugroženi.
Noćno spavanje koje je neophodno za odmor cijelog bića i akumulaciju energije, ako je u blizini hrkač, je doslovno upropašteno.
I šta napraviti tom hrkaču, nego ga zatući papučama, guranjem, okretanjem na bok, koriste se sva moguća dopuštena sredstva u cilju ušutkavanja hrkača koji za to vrijeme mirno i blaženo spava.
Ali to je zapravo poremećaj u disanju. Nešto smeta protoku zraka kroz dišne puteve i taj zrak zapinje, osoba se bori za udah i proizvodi svakakve zvukove koji omogućuju da taj zrak dođe do pluća. Izgleda da mirno spava, ali zapravo vodi teški boj. Često se zna dogodit da se ujutro probudimo umorni,pa kažemo: "Probudila san se umorna kao da sam cilu noć kopala,a ne spavala!"
I zapravo, ja jesam cilu noć kopala, probijala rovove dišnih puteva da bi zrak mogao doći do pluća i da bi mogla disati, a samim tim i živjeti.
I naravno, to su nesvjesne radnje. Osoba koja spava nije svjesna da je upravo ona smetnja onima koji bi željeli mirno prospavati noć.
Kod mene su ustanovili da imam devijaciju nosne kosti i upravo to zakrivljenje je vjerovatni uzrok mom noćnom hrkanju.
No, postoje momenti kada ja ostajem budna i tada se uloge mijenjaju. Oni koji su zaspali prije mene postaju hrkači, puhači, zviždači i proizvođači raznoraznih zvukova.
Prema tome, moj zaključak je da smo svi mi više-manje hrkači dok čvrsto spavamo, a žrtve hrkanja kada odemo kasnije na spavanje.
Kad mislim o hrkanju sjetim se priče moje zagrebačke prijateljice. Ona je kao dijete često odlazila kod bake i tete, a noću bi sve tri spavale zajedno u velikom krevetu. Ona bi bila u sredini između bake i tete koje su nesnošljivo hrkale. Tako je mogla slušati zvukove hrkanja u stereo modu. Kad zamislim tu sliku u glavi, moram se nasmijati, ali i suosjećati s njom.
O pojavi hrkanja napravljene su mnoge stručne studije, postoje čak i lijekovi, pa razne metode kojima se otklanja ta pojava. Vjerovatno već postoje i klubovi liječenih hrkača. Ne bi me začudilo.
Ipak, pojava hrkanja oduvijek se koristila kao odlična scena u komedijama, crtićima. Sjećate se Šilje i njegovog hrkanja koje se pretvaralo u zviždanje?
I zapravo sam ja cilu ovu štoriju napisala zbog scene iz jednog francuskog filma - komedije sa poznatim komičarima: Louis de Funes i Bourvil. Francuski naziv filma je "La grande Vadrouille" - a naš prijevod je bio "Velika avantura", koliko se sjećam, iako mi riječ Vadrouille ne liči baš na avanturu. To sad nije važno.
Bitna je antologijska scena hrkanja koja je sadržana u ovom insertu,ali negdje pri kraju, zato morate biti strpljivi i pogledati cijeli insert.
Vjerujte, isplati se.

I ZA KRAJ, ŽELIM VAM LAKU, LAKU NOĆ! kiss

- 18:40 - Komentari (40) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2008.

POGLED NA GRAD S VISOKA

Kad šetamo gradskim ulicama, obično gledamo pred sebe, pazimo da se ne sudarimo s nekim prolaznikom, ponekad dignemo pogled i vidimo fasade kuća, ukrase na njima, ponistre i balkone, oluke i strehe.
Kad smo bili dica pivali smo:
"Svaka blesa gleda u nebesa!" ili
"Svaki slon gleda u beton!"

Šetale se tako dvije žabe našim gradom i sve su vidjele iz žablje perspektive.
Kad su došle do nekog okruglog rimskog trga,(op.a.- Vestibul), pogledale gore i opet vidjele okruglu rupu, a kroz nju plavo nebo i nešto šta visoko ide u nebo.

"Šta je ono gore? Kako je gledat od gore?" - pitaju se žabe
"Idemo gore!" - i odskakutaše žabe

Provukle se žabe kod vratara, i uštedile 20 kuna po ulaznici, ali nisu znale šta ih čeka. Kamene skale, svaka visoka skoro po metra.
"Ajme si ga nama! Ko će ovoliko skočit? Ne bi da smo Blanka Vlašić?" - zagrintale žabe
Naišao dobar dječak s crvenom kapom na glavi i ugleda dvi grintave žabe.
"Ja ću vam pomoći!" - uzme žabe i ponese ih do vrha, a usput im pročitao šta piše na ulaznici koju mu je mama kupila:

"Gradnja zvonika sv. Duje je započela u prvoj polovici XIII st. i trajala je preko 300 godina. Na njemu su radili Nikola Firentinac, Andrija Aleši i drugi majstori. Zvonik je temeljito obnovljen od 1890 - 1906.g.
Visina zvonika je 60 metara."

I šta su sve vidjele dvije žabe iz ptičje perspektive?

Obnovljeno krovište Jupiterova hrama:

"Vidi, vidi!!" - zakreketaše žabe uglas - " Evo one rupe šta smo je gledali odozdo!" - počele se žabe puvati što gledaju s visoka

A lipa li je ova zgrada Lučke kapetanije! Blago li se onome ko radi u njoj!
Hehe, ako još niste čuli, šapnit ću van: Moj brat van radi u Lučku kapetaniju!"

Kad su se popeli do samoga vrha, puče pogled na Splitsku luku.
Zamalo su i žabe pukle od važnosti, ali ih je dječak zaustavio na vrijeme.
Šta bi s njima da su pukle?!

Dole u gradu je velika fešta! Ljudi se vesele, okupljaju. pivaju...
"Lipo li je, lipooooo li jeeeee! S kampanela dole gledat!"

Ima praznih, a ima i punih taraca:

Ima lipih novih krovova, a ima i starih, urušenih:

Ima još zvonika, ali nisu ovoliko veliki:

Još jedan pogled na istok i vidi se željeznički kolodvor.
"Kre,kre, tamo nas skoro prigazilo! Jedva smo živu glavu izvukle!"

"Ojoj, zamantala nas ova visina! Vidi, leti lastavica!
Ali, otkad to i konji lete??!!"

Dosta je bilo lastavičje perspektive, vraćajmo se u našu žablju!
Šta je sigurno, sigurno je!

- 19:11 - Komentari (44) - Isprintaj - #

srijeda, 21.05.2008.

NA KRILIMA ZMAJA

Jeste li ikada zamišljali kako bi bilo živjeti u nekoj dalekoj prošlosti, recimo u srednjem vijeku, npr. 13.-14. stoljeće?
I kako ste sebe vidjeli? Kao djevu bajnu, princezu, seljanku, gusaricu, kuharicu, pastiricu, vračaru (za ženski rod), ili kao plemića, seljaka, viteza, prosjaka, čarobnjaka (za muški rod). Iako podjela nije nužna, jer u mašti žena može biti muško i obratno.
Živite li u nekom dvorcu, tvrđavi, na brodu, u zemunicama, špiljama, nekom seocetu na obali rijeke, jezera?

A možda ste zatočena djeva bajna u visokoj kuli moćne tvrđe?

Neznam za vas, ali kroz djetinjstvo sam znala često maštati o životu u prošlosti. Istina, više me vukla prošlost nego budućnost. I naravno, obično sam bila neka "djeva bajna", a još milije mi je bilo zamišljati sebe kao Indijanku, po mogućnosti iz istog plemena kao Winetu ili bar susjednog.
Letjeti na krilima mašte je let kojem smo se sigurno svi rado prepuštali u djetinjstvu. Neki zadrže tu sposobnost kroz cijeli život, pa postaju kreatori priča, slikovnica, stripova, filmova, dječjih igrokaza i svega.
Moja mašta, odrastanjem se zadržala u nekim skromnijim okvirima, kao da je zaspala. Dolaskom djece u moj život opet se probudila, pa sam ponekad znala izmaštati neku priču prije spavanja. Ponekad, kažem, jer češće su se čitale gotove priče iz slikovnica.
Odrastanjem djece opet se ta moja mašta lagano uspavala. I zapravo, uopće nisam neki maštovit tip.
Ipak, lijepo je ponekad potrčati zelenom livadom svojih snova...

Sjetih se mog znaka u kineskom horoskopu. Mačka, po nekim tumačenjima, iako se moja godina češće naziva godinom Zeca. Prije 20-tak godina nabavila sam knjižicu koja objašnjava baš Mačku u kin.horoskopu. I ne trebam posebno spominjati kako se dosta toga poklapa. Recimo, sklonija sam putovati iz naslonjača uz toplu peć nego se zapravo zaputiti u neku avanturu. Pa što me onda gurnulo i što me vuče u prirodu, planine, neke sitne avanture?

Pssst! Nagradno pitanje glasi: Pronađite utvrdu na gornjoj slici. Tako se stopila s krajolikom da je to čudo.

Vuče me moj Suputnik. U kineskom horoskopu pored glavnog znaka postoje i podznakovi - suputnici. Kao što su podznaci u ovom našem zapadnjačkom horoskopu. Također se određuju prema satu rođenja.
Moj Suputnik je Zmaj. I da sad tu puno ne palamudim, prepisat ću vam odio iz knjige o Mački.

MAČKA/ZMAJ
"Osjetit će da joj rastu krila nazubljena oštrim kandžama. Ovaj suputnik Mački donosi samopouzdanje. Mačka/Zmaj imat će hrabrost i živahnu brzu pamet, bit će makijavelista, neka vrsta princeze-zavodnice obdarene složenim mozgom, tajanstveno biće koje ponekad sklizne u vilinski svijet i usporedne svemire. Ipak bi bilo dobro da vodi računa o onoj osionosti tipa "sve znam i sve sam vidjela". Čuvar tajne i blaga, maštovita duša, mjesečeva skitnica koja traži čudesa i čarobne moći."

Pročitavši ovo, objasnila su mi se neka moja netipična ponašanja i reakcije. Mnogi moji prijatelji i rodbina čudili su se kad sam odjednom, iznebuha rekla: "Idem u planine!" Kao, nisam ja taj tip. Ja sam tipični Rak, više se krećem unatrag nego naprijed, kočim sa sve četri. Uspavana sam kao Mačka pored tople peći, ne volim mijenjati mjesta, oprezna sam kao Zec, itd, itd....
No, sa podznakom Lava i suputnikom Zmaja, dobila sam snagu i narasla su mi krila, pa tu i tamo poletim iz svog udobnog gnijezda.

Preko utvrđenih bedema, dole u kanjon prema ušću...

Uz sve to družim se s ljudima kojima mašte ne fali. U trenucima odmora smišljaju se takve priče da bi nam mogli pozavidjeti mnogi poznati scenaristi. A i bračni suputnik voli poletjeti na krilima zmaja.Nakon ovonedjeljnog izleta, u njegovoj glavi ove pećine u brdu su garant bile zmajeve pećine. U njima su nekad davno boravili zmajevi koji su se u obrušavajućem letu spuštali u kanjon i napadali moćnu utvrdu Ključicu. Kad bi se pojavio zmaj, stanovnici utvrde palili su vatre na najvišoj kuli i tako upozoravali cijelu dolinu da zmaj napada!

Zmajevi su rigali vatru tako da se je sve gorilo i dimilo. I u spomen na zmajevu prisutnost u ovim krajevima, po brdima i dolinama raste Rujevina (lat. Cotinus coggygria), čiji cvat tako ludo podsjeća na vatru i dim. U engleskom jeziku ovaj grm zove se Smoke tree - Dimno drvo

Cijelim putem osjećali smo kao da nas netko promatra kroz dimnu zavjesu plamenih jezika

Gdje smo bili? Šta smo radili? Otkud sva ta mašta?
Bili smo na proljetnom pohodu pod vodstvom dičnog trogirskog plemića koji je poveo svoje snage u osvajanje moćne utvrde Ključice, nakon neuspjelog zimskog pohoda.

Čuvši da je u visokoj kuli zatočena bajna djeva Rafiola koja nije samo zatočena u kuli već i zaposlena izradom sjanih kolača. Kad zagrizeš u taj kolač osjetiš Raj među nepcima! Ne trebam posebno napominjati da je bajna djeva Rafiola oslobođena, a trogirski plemić je odveo u svoje trogirske dvore gdje mu je do kraja života radila, šta? ...a šta drugo, nego TROGIRSKE RAFIOLE!
Kao sjećanje na zlaćane pletenice bajne djeve Rafiole, unutar zidina Ključice raste mnoštvo cvjetova velecvjetne divizme čiji visoki cvijet neodoljivo podsjeća na duge pletenice božanske djeve (divizma-divine-božansko).

I za kraj još samo jedan oproštajni pogled na Ključicu kroz grm divlje ruže, na čiji trn se ubola "djeva bajna"dok je šetala, pa je zaspala i tako su je bili oteli vladari Nelipići i zatočili u kulu svoga zamka. I kao što već rekoh,morala je raditi rafiole koje su Nelipići prodavali Trogiranima, Splićanima, Šibenčanima,Zadanima, i tako je dični trogirski plemić iz obitelji Versae probao rajski kolačić koji ga je naveo na oslobodilački pohod djeve Rafiole.

P.S. Kad si na čistom zraku, mašta radi tutta-forca!!!

- 08:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 16.05.2008.

SASTAJE SE ZAČELJE SA ČELOM

Prije nego šta opet počnem pisati ovaj post moram napraviti ovo

Prije 5 minuta sam bila pred krajem iiiiiiii uletija neki blesavi prozorčić koji me pita "Da li ste sigurni da želite napustiti pisanje posta? Kliknite na OK za nastavak." - Umorno sam zaključila da nastavak znači nastavak pisanja posta i kliknem OK. Šta se dogodilo? Izašla sam iz upisivanja i sve mi se pobrisalo!!!

Okej, dišem duboko, kuliram se i šta radim? Idem sve ispočetka!!
Mislim da ću ipak skratiti priču.

DAN DRUGI - USPON NA SVETOG ILIJU - GROMOVNIKA !!!!!!!!!

"U ranu zoru, zoru, zoruuuuuuu
Kad svane daaaaan....."
Otvaram oči, protežem se na tvrdom ležaju, učini mi se da nešto migolji ispod šatora. Možda oni mali blavorić (slijepić) šta se jučer šetka oko nas? Ma nijeeee, to samo burin podiže rubove šatora i zavlači se ispod.
Ke ora? 5 je prošlo! Dizanjeeee!
Bauljamo po kampu ko mjesečari, sa četkicama, šugomanima (ručnicima).
Vidi Stipan je već spremija svoj šator, vriću...a vridnega li čovika!
Ko prije, ko kasnije, uskoro smo svi na brodu "DAVID". Mislim se, David - MI protiv Golijata - Sv. Ilija. Baš zgodno!

"Baš bi sad dobro došlo čokoladno mliko!"
Mornaru - vadi mliko, evo i čaše,!! Nazdravlje!!!

Sad kad smo se okripili možemo mirno krenit na Golijata

Jučer san stalno pogledavala gore i pitala se di je taj put kojim ćemo se penjat iz Orebića? Čim smo krenuli s orebićke rive sve je bilo jasno.
Penjemo se gore uz ono brdo ispred, a koje je na slici krajnje desno, pa gazimo oko njega i zaobilazimo ga, te se nastavljamo penjat iza njega, uzgor.
Od domaćeg svita s kojima bi popričali u trenucima predaha, saznali smo da se to brdo zove Kabal. Znači, išli smo Uz Kabal, pa Oko Kabla, i Za Kablom.

Dobar dio puta gazili smo stazom kroz šumu crnog bora i to me ugodno iznenadilo, jer sam od nekih ljudi čula da je velik dio puta bez šume, po kamenjaru. Očito je neko nešto krivo shvatio, jer ovim putem ima šume ko u priči. I ko u svakoj šumskoj priči, zaskočile nas šumske vile

I preskočile!
Lagano pušemo, stajemo, slikajemo, gazimo. Čelo kolone je daleko gore isprid nas. Ne obeshrabrujemo se, sa svakim korakom smo sve bliže. Naravno i oni su sa svakim korakom sve dalje. Ipak, na kraju svi ćemo se naći na istom mjestu, na vrhu.
Po putu se stalno srećemo s ekipom djevojčica iz Orebića koje predvodi jedna mama. Kasnije smo saznali da je druga mama s tatom dolazila za njima. Po dvi sestrice, a međusobno rodice. Najmlađa oko 5 godina, a najstarija oko 12. Bravo cure! U njihovoj odjeći prevladavala je roza boja pa sam ih od milja nazvala "roza ekipa".
Volim popričat sa domaćim svitom, tako uvik naučim nešto o kraju di sam došla.

Putem nailazimo na ostatke konjskog ili tovarečeg izmeta. Oh! Živa bića su u blizini! Nismo sami!
Zasvira mi "Fiesta" iz đepa. Ma ko sad zove, a baš san se namistila za slikat!?

"Alo, Nele! Di ste?" - zove Neda iz ekipe
"A tu smo negdi, na stazi."
"Jeste li prošli konja?"
"?? A neznam, kojeg konja?" - mislim da se radi o nazivu nekog prijevoja na planini, kao postoji "sedlo", pa valjda postoji i "konj"
"Kad izađete iz šume vidit ćete prvog konja, pa malo posli drugog konja..."
"Koje šume?" - prekidam je
"Pa one na putu do planin. kućice. Mi smo tu i čekamo vas."
"A moja Nedo, nismo ti mi još došli do te šume. Još se penjemo prema prijevoju. Ali nailazimo na konjske izmetine."
"Još se penjete??!!?? A uskoro se kreće prema vrhu, do gore je 20 min."
"Samo vi krenite. Nemojte nas čekat, nema smisla. Mi idemo pomalo, guštamo, slikajemo, sve je okej i vi krenite gore. Naći ćemo se na vrhu."
"Važi! Vidimo se gore!"
Ubrzo dolazimo na ravni teren i utvrđujemo da smo na pravom putu.

Ugledamo heliodrom, dva konja na ledini kod njega, a ispod nas je i borova šuma. Gazimo prema planin. kućici. Od mame iz "roza ekipe" saznali smo da je kućica još iz vremena Franje Josipa, austrougarskog cara koji je tu dolazio u lov i boravio u njoj. Borova šuma ispod kućice nas je ostavila bez daha

Kod kućice nailazimo na "roza ekipu" koja uživa u trenucima predaha u piknik pozi

Malo smo prezalogajili iz ruksaka, prisvukli majice, Dobro je.
Ponuđena nam je topla domaća kava iz termosice. Mornar oduševljeno prihvaća. Napokon! Kava i cigareta!
"Sad me pusti da u miru popijen kavu i popušin duvan! Ne mičen se nigdi dok ovo ne izguštan!"
Ma, nema problema. I ja ću gucnit gutljaj kavice iz roza čašice i uživat u pogledu na Korčulu i Vis u izmaglici. Ma vidi onog oblačića iznad Korčule!

Sa vrha dopiru zvuci limene glazbe, zovu nas. Ajde, idemo! Već me svrbe stopala. Vidim tablu za vrh, piše 20 minuta. Da,da! Kako da ne!?

20 minuta - malo morgen! Te izračune ja uvik preračunam po svojoj formuli:
20 min : 2 = 10 ; 20 + 10 = 30. Znači, za po ure mi smo gore na vrhu!
Dopiru zvuci "Lijepe naše". Svirajte, svirajte, stižemo....

Mimoilazimo se s planinarima u povratku. Još čujem limenjake, zamišljam kako će se oglasiti fanfare kad se mi uspnemo gore.
Ćorak! Limenjaci se spakovali, ostala samo usamljena truba na kamenu.

Taman da nam zasvira "Tišinu" dok nijemo zastajemo pred ovom ljepotom

Tražim pogledom našu ekipu. Di su se smjestili? Garant su već marendali.
Evo ih! Napokon se sastalo začelje sa čelom!

"A di ste dosad?! Zakasnili ste na Šiminu milenijsku fotografiju!"
"Ma ajde! Šta mi kažeš?"
A nismo zakasnili na jednu ekipnu fotografiju koja mi je puno draža

A nećemo ni ovu bacit. Oblačić je još na svom mistu.

Opet se rastajemo. Mi idemo pogledat sa vidikovca dole prema Orebiću, a ekipa hita prema kućici i dalje zapadnom stazom prema kampu.

Preskačem panoramske slike jer toga ima dosta kod Broda i Suncokrete, samo ću jednu zalipit. Podsjeća me na sestrice iz "roza ekipe". Otočići Velika i Mala sestrica.

Odlaze i GSS-ovci (pripadnici-dobrovoljci Gorske službe spašavanja)

Ajmo još par slika za uspomenu. Da nam dica i unuci vide di smo bili, šta smo vidili. Možda jednom i oni krenu ovim stopama. Jedino vlastitim primjerom možemo polučiti neke željene rezultate.

Gle, mali dobri oblačić je proradio!! Ovo su Mornarove baze! Ma neka stoji, da ne bude sve lipo i krasno.

Napojili smo se ovom bezvremenskom ljepotom i divotom, vrime je za oproštaj. Kod plan.kućice čeka nas Peliška trojka i ostavlja poruku naše vodičice Sonje - "Nastojte doći do 15 sati u kamp!"
Sad je podne i po. Ma, stići ćemo! Triba se samo spustit nizbrdo, a rekli su da je ovaj drugi put lakši i kraći. Stižemo na vrime,bez problema!

Zadnji pogled na bezbrižnu igru dječaka i službenog GSS psa (pari Rin Tin Tin!).
Danas se igraju, sutra će možda zajedno tražit planinare po planinama.
Povratak nije bio baš tako brz i lagan kako smo zamišljali. Staza kojom smo se vraćali prvim dijelom je išla kroz borovu šumu i šumarke česmine - crnog hrasta. Otužno je bilo prolaziti kroz dijelove šume stradale u požaru prije 10-tak godina. Na jednom raskršću planinarskih puteva zapazila sam zanimljivo deblo bora, kao da je ljuljačka

Tek kad sam bolje pogledala sliku primjetila sam da se bor bio slomio, a zatim je počeo rasti prema gore!! I to je to!
Ako si već i pao, ne ostaj ležati dole, digni se i rasti u visine!
Ubrzo smo zakoračili na stazu koja je vodila preko Zmijinog brda.Uspila san čak vidit zmiju na Zmijinom brdu - pravog Dalmatinskog udava, četveroprugog kravosasa, ali je skliznija u bušak pa ništa od slike. Mornar je svojim ustaljenim tempom gazio prema dole, a ja sam stalno zastajkivala.
Pa ko bi mogao odoliti pogledu na ovo žutilo i plavetnilo ispod. Gledajući kartu Pelješca otkrila sam da se ovaj predio zove Žukovac. Pa i kako bi se drugačije mogao zvati?!

"Ajme lipoga cvića! Moran ga uslikat!" - i tako sam se naslikavala kadulje, bušina, buhača, brnistre, mora, Korčule. Evo jedne slike Korčule kroz brnistru ili žuku, a ostalo peliško bilje prikazat ću u nekom zasebnom biljnom postu.

Na kraju spusta po vrlo nezgodnom putu punom kliskog žala, zaključila sam da smo jutros dobro odlučili kad smo krenuli onim navodno "težim" putem iz Orebića preko Kabla.
Naiđem na jednu gustirnu, uz put kod prvih kuća.

Ove dvije slike će vam se učiniti iste, ali postoji jedna bitna razlika koju moram spomenuti, ne zvala se ja Gustirna.
Na prvoj slici vidite da sić (kanta, vjedro, a Višani bi rekli "sikic") stoji uspravno. Netko je valjda vadio vodu iz gustirne, napio se i ostavio sić na gustirni. Zato ona i služi.
Još od malena, moji otočani su me učili da nakon upotrebe sikic uvik triba okrenit naopako da ne upada šporkica (prašina, lišće i sl.) u njega. I jednostavno nisam mogla proći pored ove gustirne, a da ne okrenem sikic onako kako spada.
Još bi trebalo zakrpat i onu rupu sa strane, ali to sad neman vrimena. Skoro su tri ure, Neda me već zvala da je ručak počeja, Mornar je debelo isprid mene i dosta je bilo kliberenja, sad triba zaprišit.
U toj priši začujem slavuja, ajmeee kako lipo poji, a ne ne, nema stajanja. Opet naiđem na 1/2 "roza ekipe". Zaostali su jer je jedna sestrica izvrnila nogu, a ona mlađa bi mogla još jedan krug napravit. Strašne su! Svaka čast mamama i tatama koji imaju volje i snage voditi dicu na ovakve uspone.
Ja s mojima nisam imala živaca za ovako nešto, jednostavno nisu tipovi za ove napore, a ja nisam tip da šutke izdržavam njihovo grintanje i kenjkanje.
Bili su u izviđačima, stariji je donekle i planinario, ali mlađi baš i nije. Rasulo se izviđačko društvo kad je on stasao za izviđačka logorovanja.
Dolaskom u kamp, jedino što sam želila napravit bilo je, ovim redom:
- skinit ruksak s leđa
- otić do mora
- skinit gojze i bičve
- uronit noge u more
Ekipa me uporno nagovarala da probam muflona s njokima, ali baš mi nije išlo jedenje. Usput sam škicnula di je Mornar. Eno ga, ispružio se na klupi u ladovini. I napokon! Noge, stopala, prstići u moru. Ladno je, ali je gušt!!

I dosta je bilo priče!! Pribrojila san sve slike. Ima ih 27. Kad bi one dvi male računali kao jednu, onda bi ih bilo točno 26.
Znači, ovo vam je bila OKUPACIJA U 26 SLIKA!
I ČIČA MIĆA - GOTOVA PRIČA!

- 20:52 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 14.05.2008.

PRIČA SA ZAČELJA - DAN PLANINARA DALMACIJE

Ma na mogu ja više ovako stvarat! Ma koja inspiracija?! Ma koji špurijus?! Jutros san počela, a vidi koja je sad ura?! Skoro jedanaest, 23.00 ! Sve šta san smišljala od jutros, palo na nultu nadmorsku visinu, ma uronilo još ispod, u morske dubine!
Po cili dan neki stresovi! Drž - nedaj! Dolazin - ne dolazin! Povuci - potegni!
Lipo - grubo! Sunce - kiša = oblačno. Bura ili jugo? Nije nego levanat!
Kužina ili spavaća soba, najmirnija san u zahodu, dok nekoga ne uvati priša!
I tako se nateže, poteže, malo pomalo dok fuge ne počnu lagano pucat, a kad pukne gustirna onda se voda proliva na sve strane!
A onda kupi, spugaj, krpaj, vraćaj sve natrag! I sad budi normalan?! Pa da neću poć u planine?! Hitan trčećin puževin korakom!

Papagalo, ke ura že? - 5 puževih koraka! - Stižeeeeeeeeeeem!

1. DAN - KORČULA I OREBIĆ

Bili na Pelješcu! Dva dana! Kampiranje u šatorima!
Izlet na Korčulu! Brodom!!!!

Ovi put san i Mornara povukla za sobon. Ovu gore sliku Korčule u sumraku je on uslika.
Dobija je samo svoju planinarsku iskaznicu, samo svoje gaće (hlaće) za planinarenje, naslijedio od mene veliki ruksak, a meni kupili manji (hehe), skupili po kući sve šta nan je tribalo, a ako još šta fali, nabavljat ćemo u hodu. Pomalo. Tek je na početku. Možda će nakon ovog Pelješca sve poslat tamo negdi kvraguc i mene skupa s tin i držat se svoga mora i oceana. Ipak, sve mi se čini da je zagriza, pssst - jučer je kupija samo svoje štape za planinarenje.
Je li to utjecaj "svetog Peliškog tla", ili su nešto prišapnuli duhovi starih orebićkih kapetana dok je "snivao slatke snove" u šatoru podno sv. Ilije ??
Ne zna se, a nećemo puno ni istraživat. Dobro je, kako je!
Ups! Sad san se sitila! Bilo nas je puno fotografa, triban se zaletit do Broda provjerit koje je slike on sve stavija, da se ne dupliramo. Nema smisla da gledate stalno iste slike, jel' tako? A ima ih ko u priči!!! Neznaš koja je lišpa od koje!! (ovo "lišpa" je bilo namjerno)

E da mi se sitit šta smo to slikavali? Ushićeni smo ka' da padobranci padaju s neba , a zapravo je to bija samo zvonik sv. Marka. Evo jedne iz drugoga kantuna, zapravo iz druge kalete:

Šetajući kaletama stare Korčule, u susjedstvu rodne kuće Marka Pola (slika je bezveze), naišli smo na jednu propja šesnu suvenirnicu, a u njoj jedan puno lipi rekvizit šta bi nan dobro doša za sutrašnji pogled sa sv. Ilije

Ali, samo smo gledali i slikavali. Ništa nismo kupili. Kako nekulturno od nas!
A još nas stalno ćirila ova dvojica iz svog šatora u kantunu. Pogodite sami kako se zvala ta suvenirnica, da ne bi ispalo kako ih reklamiran.

Bilo je još puno lipoga u Korčuli. Svakega lipoga cvića, nakita, šeširića,iiiiiii dosta je bilo Korčule! Vraćamo se na Pelješac, u kamp Perna, triba dignit šatore i malo se odmorit. Neko će ubit oko, a neki će malo proćakulat, proveselit se u popodnevnom pižolotu.

Mornar je ozbiljno shvatio svoj sutrašnji podvig i ne ometajući naše kreativno ćakulanje, utiho je "ubija oko".
A mi smo se utiho pokupili da ga ne probudimo i zaputili se "na noge" put Orebića. Kapetan je propustija šetnju kapetanskim mistom, ali nema veze - prošetali smo nas dvoje ovim istim mistom prije 20 godina i pari mi se da je sve ostalo isto.
Ma, ne sićan se baš ovoga kamenoga broda šta gleda na drugi kameni brod Jadrana - svjetionik Dvi sestrice (prepisivala san od Broda -op.a.)

A nisan ni znala da Orebić ima svoj Get? Ipak nije Get, nego Geta.

Lipo li je Orebićem šetat! Baš lipo! Ma sve pogledavam domaće ljude. Hoću li ugledat poznato lice moje Lee iz Kune pelješke šta se udala i živi u Orebiću?
Samo smo pola godine sidile u istoj srednjoškolskoj klupi, ma mi je ostala u trajnom sjećanju. Šteta šta smo izgubile vezu. Udala se ona, udala se ja (obe za pomorce), daleko je i adio Mare!! Nisan je ugledala. Ali smo trefili druga draga poznata lica našeg planinarskog i blogerskog svijeta!
E sad, ta lica baš i nećete vidit jer nemam dozvolu za objavljivanje, ali znamo koja su i samo ćemo ih značajno pogledati.
Za utjehu, evo malo cvića (nisan odavno):

Marširajući putem od Orebića do kampa, zanimljivo smo se rasporedili.
Moglo bi se reć da je to bilo na parove razbroj se, ali nije. Išli smo ovako:
2 cure (bla,?bla), pa 4 momka (bla, balun, bla, branka, bla, faul, bla ,ofsajd!), pa jedna ja (nema bla, hodam,pratim i razmišljam), pa opet 2 cure (bla ? bla). Upitnici između "bla,bla" znače da neman pojma o čemu su cure pričale, bile su tihe,a i ne volim prisluškivat, ali su zato momci bili glasni i njih san morala ćut, tila, ne tila. Za to vrime, Mornar je "oživija oko" i odlučija malo glumit paparazza po kampu.
Vridne Peliške ispekle su brdo domaćih kolača. I svaka in čast! Kolači su bili odlični, najbolji od svega šta je došlo na stol te večeri.

Hahahaha, podilile smo sve kolače! Sad možemo festat!!
Je lipo vidit nasmijane ljude, a pogotovo žene!!

Kao prava osoba od odgovornosti, Mornar je ažurirao sigurnosne detalje u kampu, posebno po pitanju protupožarne zaštite.
Mali crveni bdi -

Dok vojska umornih planinara spi.....

ZZZZZZZZZZZ-hrk-ZZZZZZZZ-hrk-ZZZZZZZZZZZZ-hrkić-ZZZZZZZZZZ-pfijuuu
uu...Enti mužiku i mužikaše! Ajte dico leć! ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ

P.S. - ovo između ZZZZZZZZ su neidentificirani glasovi koji su dopirali iz šatora......i priča se nastavlja , naravno!

- 22:30 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 09.05.2008.

MALA VRTIREPKA

Jutro je. Otvaran prozor od balkonske verande, sušin robu na tiramol.
Škripi ruzinavi kolotur od tiramola, sa rive čujen zvona od sv. Duje, fešta je, dopire i šušur o' svita, a na livu bandu nešto šuška...pogledan na grane o' bajame šta su skoro u balkon ušle...????
Je!!!! Ona je!!! Trk po aparat!!! Brže-bolje pripreman aparat i ponavljan u sebi:
Samo da sad ne ode, samo da mi ne ode!
I nije otišla.

Lipo je odredila baš na ovu granu bajame blagovat svoju marendu.

Ni škljocanje aparata, ni moje muvanje od jedne ponistre do druge, penjanje na stolicu, micanje onih pustih stvari šta san poredala na kuhinjsku ponistru, namištanje, zujanje aparata, ...ništa je nije moglo poremetit u blaženom grickanju slasne bajamice.. rep je opušten...ne boji se

Ali, publika se povećavala, Mornar i Mlađi su se uzmuvali po verandi: "Hihihihi, vidi je, ajme šta je smišna!Hehehehe!"... i ...

Obrambeni štit je dignut, glava pokrivena i nema problema!
"Sad mi niko ništa ne može! Tralalalala! Repom sam pokrila leđa i glavu i više me niko ne može vidit! Gric,gric,gric, njam,njam,njam..."

"I da znate, baš me nije briga šta me gledate, e!"

"Ohoho! Što ja to tamo vidim? Još slasnijih bajamica!!Gric-gric!"

I dok si reka: "Vjeverica uz pilu, vjeverica niz pilu - nasrid pile vodu pije!" - mala vrtirepka je nestala u krošnji, skokom s grane na granu...viđena je s drugog prozora na drugoj bajami...maaaa, nećemo je više smetat

Za uspomenu ostavila nam svoj nedogrickani obrok.

Vratilo nam se sjećanje na jednu staru dječju pjesmicu "Vjeverica" koja j bila na kazeti "Igrajmo se stonoge", a mi smo je često slušali za vrijeme naših čestih vožnji po gradu, tamo-amo way.
Pjevao je Zvonko Varošanec (on je i autor stihova ) s dječjim zborom "VJEVERICA", a dečki i ja skupa s njima. Ne mogu sad pronaći tu kazetu, a nema te pjesme ni na Youtubeu, a ja se ne mogu sjetiti stihova, pa kad je pronađem..ako je pronađem? Neznam je snimiti u komp. da je čujete, ali mogu bar prepisati stihove da ih čitate.
Do tada, uživajte u sličicama i ovom otkačenom filmiću!!! mah

- 00:35 - Komentari (44) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

SVIJET UNUTRA - SVIJET VANI

Prijateljica i ja posjetile smo nekidan čak dvije izložbe kroz jedno jutro.
Prva - u Gradskoj knjižnici Marko Marulić, tema "Pogled u nepoznato podzemlje Zagore". Splićani i svi koji ste blizu - bit će otvorena do 15.05.
Druga - u tzv. Akvariju na Bačvicama - World press photo 08 - fotoizložba nagrađenih novinskih fotografija
Planirala sam jednim udarcem oboriti obe muhe, pa čak i naslov bi bio pogodan za obe teme, ali neće ići. Obe, svaka za sebe su izuzetno važne i zaslužuju svaka post za sebe.
Iako obično napravim ono očekivano, ovaj put ću malo preskakati, pa skačem odmah na Drugu izložbu.

Ulazeći u prostor tog još nerealiziranog budućeg Akvarija, učini ti se kao da kročiš u tunel, tunel u kojem svijetle svjetla - panoi s fotografijama, iako svijetle, shvatiš u koliki mrak i ponor zapravo upadaš.
Stojiš nijemo ispred panoa i gledaš prizore užasa, krvoprolića, nasilja, borbe, očaja, straha....lica zlostavljane djece, žena, muškaraca, lica koja pričaju svoje priče, priče koje radije ne bi želio čuti, ali oni vrište i moraš ih čuti, makar i začepio uši...čuješ ih...makar i zatvorio oči... vidiš ih...i znaš...a neznaš...

Mnoge fotografije su me se duboko dojmile, a posebno portreti afganistanskih žena. (na zadnjoj fotografiji-desni pano)

Autorica je: Lana Šlezić, Kanada, Panon Picture
3. nagrada u kategoriji Portreti, reportaže
Afganistanka
Šest godina nakon rušenja talibanskog režima život za mnoge žene u Afganistanu ostao je nepromjenjen. Ubojstva iz časti, prisilni brakovi, obiteljsko nasilje i zabrana obrazovanja i nadalje je ženska svakodnevnica. Ovi portreti žena u Kabulu napravljeni su fokusiranjem suvremene digitalne kamere na staklene pločice unutar starinske afganistanske kamere.

Prikazat ću nekoliko uvećanih portreta, jer bi voljela da pogledate u oči tih žena i pokušate prepoznati emocije u njihovim izrazima.

1. ljuta i bijesna; 2. tužna i blaga;

3. hladna i odlučna; 4. zabrinuta

Vraćala sam se stalno na njih....opet i opet...još me gledaju...
Znam, željeli bi da je drugačije, da nema tog nasilja, užasa... ....Tješimo se da to je negdje daleko, neopipljivo, kao da gledamo neki ružan film na televiziji, ali ne, nije....tu je, baš iza nekog ugla, u susjedstvu, u pogledu unatrag...bojimo se pogledati naprijed...pokrivamo se svojim toplim udobnim pokrivačima...dodajemo uteg po uteg na ono naše malo-veliko, osobno...a to drugo, te tuđe užase puštamo da prođu. Oni vrište, ali pokrivač je debeo, utišava vrisku...ona postaje sve tiša i udaljenija...

Odšetamo u drugi dio Akvarija. Tamo je još svjetlije, neki prizori blješte, ali tek u prividu, jer sjena je blizu, gleda...

Dok gledam te slike i snimam, neočekivano ulijeće malo zabave.. Klaun sa sobrerom je dobio noge..

Različiti ljudi u različitim krajevima svijeta na različite načine gledaju u istu kutiju - njeno Veličanstvo TELEVIZIJU

Zašto ovaj dječak ima pravu pušku?

Autorica: Erica Larsen, SAD
2. nagrada u kategoriji Sportske priče, reportaže
Dijete lovac, SAD
U nekim američkim državama lov je dopušten djeci mlađoj od 12 godina ukoliko su članovi lovačkih društava. Dozvola obuhvaća divlje purane i druge ptice, zečeve i male sisavce, te jelene do određene težine. Uklanjanjem starosne granice slijedi se kampanja pojedinih organizacija kojom žele djeci što ranije otkriti i druge oblike rekreacije, osim kompjuterskih igara.

Trebam li naglasiti da sam protiv toga? Također sam i protiv agresivnih i nasilnih kompjuterskih igara, a čak kod vlastite djece nisam uspjela potpuno izbaciti takve igre! Uz sve pokušaje zabrana, uspjeli su me poraziti. Možda nisam bila dovoljno čvrsta, ustrajna? Neznam, zaista neznam.

Odlazimo s mišlju kako treba opet doći, još jednom pogledati. I vratila sam se. Tako su nastale ove fotografije koje sam vam prikazala.
Izlaskom iz mračnog tunela, dočekao nas naš svijet vani. Svijet djece koja se igraju u pijesku

Svijet crvenih balona...

Možda da potražim i neko procvjetalo stablo?

Danas je bio baš lijep i sunčan dan - možda je nekom bio rođendan?
Shvaćate me?
Nakon šetnje mračnim tunelom, tako sam sretna kad iziđem na svjetlo.
Svjetlo tražim, svjetlo ću i naći....i ono je tu, baš pored nas...ponekad i tamo gdje ga ne očekujemo.

- 23:55 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.05.2008.

SAMO ČESTITKA

Nije karanfil, al' se crveni! (i blizu mi je, na balkonu)

Jučer me iznenadila činjenica da trgovine danas rade.
O tome za šta bi se trebali sindikati izboriti osim da dijele crvene karanfile
i kuhaju lončine pašta fažola, ipak ćemo pričati nekom drugom prilikom.
A danas će ići samo čestitka.

Svima koji danas rade, a i svima koji slave
želim sretan PRAZNIK RADA - 1. MAJ!!!!!!

- 00:13 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	svibanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3