Probudih se jednog davnog, jaaako davnog, jutra i nađem papuču kraj moje glave.
Šta sad ova papuča radi na mom kušinu? I to nije moja nego bratova!
"Ej, dobro jutroooo! Šta tvoja papuča radi u mom krevetu?"
"Bilo je noćnih projektila."
"Kakvih noćnih projektila? Daj reci već jednom, ne mantaj!"
"Mora san te nekako utišat."
"Oćeš reć da san hrkala?"
"Da hrkala? Nisan cilu noć moga zaspat!"
"Ma jeeeee? Da ja hrčen? Kako je to moguče??"
To mi je bilo jedno od prvih saznanja da sam ja osoba koja hrče dok spava.
Nije se baš lako pomirit s tom spoznajom, jer oni koji ne mogu spavat zbog nečijeg hrkanja uglavnom bi najradije zatukli tog hrkača da bi mogli mirno spavat.
Zapravo, oni koji ne uspiju zaspat prije hrkača, oni su totalno ugroženi.
Noćno spavanje koje je neophodno za odmor cijelog bića i akumulaciju energije, ako je u blizini hrkač, je doslovno upropašteno.
I šta napraviti tom hrkaču, nego ga zatući papučama, guranjem, okretanjem na bok, koriste se sva moguća dopuštena sredstva u cilju ušutkavanja hrkača koji za to vrijeme mirno i blaženo spava.
Ali to je zapravo poremećaj u disanju. Nešto smeta protoku zraka kroz dišne puteve i taj zrak zapinje, osoba se bori za udah i proizvodi svakakve zvukove koji omogućuju da taj zrak dođe do pluća. Izgleda da mirno spava, ali zapravo vodi teški boj. Često se zna dogodit da se ujutro probudimo umorni,pa kažemo: "Probudila san se umorna kao da sam cilu noć kopala,a ne spavala!"
I zapravo, ja jesam cilu noć kopala, probijala rovove dišnih puteva da bi zrak mogao doći do pluća i da bi mogla disati, a samim tim i živjeti.
I naravno, to su nesvjesne radnje. Osoba koja spava nije svjesna da je upravo ona smetnja onima koji bi željeli mirno prospavati noć.
Kod mene su ustanovili da imam devijaciju nosne kosti i upravo to zakrivljenje je vjerovatni uzrok mom noćnom hrkanju.
No, postoje momenti kada ja ostajem budna i tada se uloge mijenjaju. Oni koji su zaspali prije mene postaju hrkači, puhači, zviždači i proizvođači raznoraznih zvukova.
Prema tome, moj zaključak je da smo svi mi više-manje hrkači dok čvrsto spavamo, a žrtve hrkanja kada odemo kasnije na spavanje.
Kad mislim o hrkanju sjetim se priče moje zagrebačke prijateljice. Ona je kao dijete često odlazila kod bake i tete, a noću bi sve tri spavale zajedno u velikom krevetu. Ona bi bila u sredini između bake i tete koje su nesnošljivo hrkale. Tako je mogla slušati zvukove hrkanja u stereo modu. Kad zamislim tu sliku u glavi, moram se nasmijati, ali i suosjećati s njom.
O pojavi hrkanja napravljene su mnoge stručne studije, postoje čak i lijekovi, pa razne metode kojima se otklanja ta pojava. Vjerovatno već postoje i klubovi liječenih hrkača. Ne bi me začudilo.
Ipak, pojava hrkanja oduvijek se koristila kao odlična scena u komedijama, crtićima. Sjećate se Šilje i njegovog hrkanja koje se pretvaralo u zviždanje?
I zapravo sam ja cilu ovu štoriju napisala zbog scene iz jednog francuskog filma - komedije sa poznatim komičarima: Louis de Funes i Bourvil. Francuski naziv filma je "La grande Vadrouille" - a naš prijevod je bio "Velika avantura", koliko se sjećam, iako mi riječ Vadrouille ne liči baš na avanturu. To sad nije važno.
Bitna je antologijska scena hrkanja koja je sadržana u ovom insertu,ali negdje pri kraju, zato morate biti strpljivi i pogledati cijeli insert.
Vjerujte, isplati se.
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/