Naturaliter
petak, 29.07.2005.
Umor
Istina ljeto je moje najdraže godišnje doba, istina volim sunce, izlete, prirodu... Ali sada stvarno više ne mogu. Tako sam iscrpljen. Mislim nije ni cudo, toliko sam radio posljednja dva mjeseca i sada mi je sve to došlo na naplatu. No što je tu je, znat cu se ja i s tim nositi. Odlucio sam sada malu laganicu. Na novi bike i otisnut se veceras nekamo daleko. Uz to taj predah valja iskoristiti i za zapostavljena prijateljstva. Neka mi svi oproste koje sam zapostavio. Na sve sam vas mislio kroz to vrijeme. Ali evo obaveze te odvuku, a pravi prijatelj ce razumjeti... A kako sam umoran evo više ne mogu ni pisati. Ah krhki smo mi ljudi, tko ce nas osloboditi iz ove prolaznosti, trošnosti, krhkosti, nestalnosti, iz ovoga stanja duha ustremljena ka vjecnosti, čiji let poput nekog teškog utega prijeci tijelo. Dušo moja ne ljuti se na tijelo. Ta ono je sada tek klica onoga vjecnog tijela, jednom kada ono naraste do svoga pravog uzrasta divit ceš se njegovoj velicini. Tada cete vas dvoje biti savršeno jedno, nerazdvojni, zauvijek srašceni. Zato ne ljuti se dušo, i budi strpljiva s njim, prihvati te njegove ogranicenosti. Ono je tek zasijano u tlo, u ovu zemlju i zato je tako tromo, nije još niklo, nije još naraslo. Prihvati ga i nosi na svojim krilima koliko god da ti to bilo teško. Jednom cete se zajedno radovati. Jer vas dvoje, oboje ste - JA. I to ste samo kada ste oboje, kada ste zajedno.
četvrtak, 28.07.2005.
dobro i zlo u svijetu
Naturaliter says:
filozofi vele da je svijet toliko savršen da može podnijeti i negativnosti i zlo
pretrpjeti ih i ponovno se vratiti u prvobitni red. Svijet je u biti dobar
a zlo je negacija
listen to the painters... says:
zlo je odsustvo energije ; ) ljubavi
Naturaliter says:
odnosno zlo je nebitak, dobro je bitak
Naturaliter says:
zlo nema supstanciju, supstanciju ima samo dobro
Naturaliter says:
dobro je stvarnost koja se može "ljuštiti", postajati sve manje dobro do te
mjere da se potpuno izopači i u njemu potpuno zgasne prvotna ljepota i savršenstvo. Tada postaje tama
listen to the painters... says:
vjerujes da postoji sotona?
Naturaliter says:
svakako da vjerujem
listen to the painters... says:
ja ne ; )
Naturaliter says:
zlo očito postoji u to nema sumnje
listen to the painters... says:
zato jer ja ne vjerujem u dualnosti
listen to the painters... says:
bog=energija=jedno
listen to the painters... says:
za mene drugo ne postoji
Naturaliter says:
da ali zlo postoji
listen to the painters... says:
postoji samo ono sto sam rekla odsustvo toga
Naturaliter says:
ali Bog nije tvorac zla
Naturaliter says:
dakle mora postojati neki izvor zla
listen to the painters... says:
reci ću opet.. odsustvo ; )
Naturaliter says:
da da odsustvo dobra
Naturaliter says:
pa to je sotona ili kako god da se to nazivalo
listen to the painters... says:
znam na sto mislis...
Naturaliter says:
da to je to
Naturaliter says:
tako uči i Katolička crkva
listen to the painters... says:
u biti je isto... ali drugacije shvacamo
Naturaliter says:
ma isto je to
Naturaliter says:
bitno da se priznaje da zlo postoji
listen to the painters... says:
ne, ja kazem da ne postoji ni zlo ni dobro. To su samo manifestacije boga, energije
Naturaliter says:
znači li to da je objektivno zlo koje vidimo oko nas očitovanje Boga?
Naturaliter says:
Bog je savršeno biće, savršeno dobar u njemu ne može biti zla
Naturaliter says:
zlo je negacija dobra, pobuna protiv dobra, lišavanje dobra i kada ga se tako promatra može se reći da postoji. No svojim djelovanjem ne može ugroziti, poništiti dobro. Ono narušava prvobitni red u svijetu u čovjeku, ali to nipošto nema trajne učinke. Na kraju uvijek dobro prevlada i vrati se prvobitni red. Dovoljno se sjetiti Drugoga svjetskog rata. Hitler je doveo do tolikih razaranja, ali je opet sve dovedeno u red. To je dakle imalo samo privremene učinke. I koliko god da oni bili strašni, svijet nije uništen.
Naturaliter says:
Da nije tako, da nije dobro jače od zla, tada bi zlo prevladalo i to bi značilo da je zlo jače od Boga. NO tomu nije tako, Bog uvijek vrati red,
Naturaliter says:
eto tako ja na to gledam
listen to the painters... says:
o bogu cu govoriti kao energiji jer nemamo istu predodzbu boga... sve sto vidimo ovdje na zemlji je manifestacija energije.., i zato postoje dualnosti... energija nije manifestirana kao takva, ona jednostavno jest.. i ne postoji nista osim te energije...
Naturaliter says:
da ali zlo ima objektivna očitovanja
Naturaliter says:
ima neku logiku
listen to the painters... says:
ok ima.. ali to je zato jer i dobro ima , ) boje zapravo ne postoje, zar ne... postoji samo bijela ; )
Naturaliter says:
da ali ako kažeš da je sve energija, a energija je isključivo pozitivna, ne znači li to da bi po tome zlo bilo isto što i dobro jer je sve pozitivno
listen to the painters... says:
zlo nije u ovom obliku u kojem se nalazimo isto sto i dobro.. jer su to dvije strane
Naturaliter says:
a razumijem
Naturaliter says:
da tako već da
Naturaliter says:
ma zapravo znaš sva su ti teološka promišljanja došla do sličnih zaključaka u pogledu tih pitanja
Naturaliter says:
zanimljivo čak i ona koja nisu vezana uz grčku i rimsku filozofiju
Naturaliter says:
to je misterij
Naturaliter says:
možda je to zato što se svi ljudi u odgovoru na to pitanje služe istim sredstvom da odgovore na ta pitanja - razumom
listen to the painters... says:
treba odbaciti taj razum ; ) jer koci ; )razum je ono sto nas tjera da konstantno vidimo boje, manifestacije, dualnosti.. bog nije manifestiran, tj energija nije manifestirana.. ona samo jest.. tj ona nije nista.. ali mi ljudi to ne mozemo shvatiti jer nas svijet boja (dualnosti) sprjecava da vidimo nasu pravu prirodu.. savrsenost... no to ne znaci da nije lijepo zivjeti na dugi..<-
nastavlja se…
subota, 23.07.2005.
De musica
U mome gradu ovih dana traje smotra folklora. U pravilu to ne pratim, ali evo B i ja smo išli na jedan kasni ručak (ili bi se to moglo nazvati večerom) u Centar grada obilježavajući tako obljetnicu. A i morao sam joj se nekako odužiti za prekrasne kolače koje je spekla tom prigodom. Mmmmm mljac. Ljudi da to probate!!! Stvarno je divna ta moja B. Nakon ove male sladokusne digresije evo da se vratim na temu. Daklem nakon tog ručka-večere put nas je doveo na Trg na kojem se ista smotra održavala (drugi dio smotre održavao se na Gradecu, ali tamo nismo stigli jer smo bili s biciklima a na Gornji grad je istim prometalom dosta teško doći). Zapravo smo se mislili samo nakratko zadržati, ali su nas dva nastupa ostavili bez daha. Naime nakon neopravdano kratkog nastupa španjolske folklorne skupine i jednako tako neopravdano predugog performancea nekih tamo dosadnih starih Šveda, na pozornicu je izašao Glazbeni ansambl Dreva iz Moskve. Kakvo je to bilo ugodno osvježenje. Zamislite njih četvero na pozornici uspjeli su pružiti vrhunski glazbeni doživljaj. Većinu dijelova svojih izvedbi pjevali su četveroglasno odnosno troglasno i to takvim skladom da su me ostavili bez daha (odmah smo kupili njihov CD). E sad se vi pitate ako ih je četvero i ako su pjevali četveroglasno pa gdje su tu instrumenti. U tome i jeste njihova veličina. Instrumenata - nije bilo. A sve je zvučalo tako savršeno. Sve izvedbe jedna punina zvuka. Savršenstvo. Nakon njih na pozornicu su nastupili mladi folkloraši iz Turske koji su istočnjačkim melosom i nevjerojatnom razigranošću atmosferu na Trgu doveli do usijanja. Rekao sam B da ako mi bude plesala kada je oženim kao te Turkinje kaj su tamo vrtile trbušni imat će me kad god poželi ;-). Ima nešto u tome istočnjačkom melosu. IPak, to nipošto ne opravdava one koji slušaju narodnjake, bio krišom bilo u onim rupetinama... Ma ne da mi se o tome pričati. I... jedva čekam da Ines dođe da svima pokaže kako plešu prave Šokice.
Želio sam reći kako sam slušajući sve to u glavi vrtio naravno svoja filozofska razmišljanja (što mojoj dragoj B tako često zna ići na živce, sorry mala popravit ću se, evo obećajem ti po stoti put ;-)). Sjetio sam se antičkih filozofa koji su u glazbi promatrali sliku savršenog reda koji vlada u svijetu. U njezinoj podjeli na taktove smatrali su da se ogleda princip Božjeg stvaranja, a kako se zapravo taktovi temelje na matematičkoj podjeli tako je stožer glazbe broj (o toj povezanosti glazbe s matematikom svjedoči činjenica da se ona u školama antičkog doba izučavala u sklopu "matematičkih" disciplina: aritmetike, geometrije i astronomije). Tako je glazba, prema drevnim filozofima, zajedno sa ostalim spomenutim disciplinama, predstavlja neophodan put za izdizanje iz osjetilne stvarnosti ka duhovnim istinama. Naime, oni su smatrali da je Bog pri stvaranju koristio kao princip brojeve. Tako Boetije kaže da Bog koristi broj kao model za oblikovanje materije i njezino uređivanje u skladnu cjelinu. Inače shvaćanje broja kao modela kozmičkog reda je vrlo drevno učenje koje potječe još od pitagorejske filozofije. Slijedom toga čovjek se preko brojeva može uzdići do svoga Stvoritelja, a pošto se glazba, kao što smo rekli, zasniva na broju, ona predstavlja put par excellence kojim se duša može vinuti do Boga. Glazba je, očitujući se u svemiru, ostavila svoje tragove, koje treba pronaći kako bi se došlo do njegova izvora, tvrdili su antički filozofi. Štoviše smatralo se da u svemiru ne vlada tišina već da je to vrlo bučna sredina te da primjerice svaki planet u svojoj putanji proizvodi zvuk.
Premda će kasnije znanost pobiti te filozfske postavke da se sve zakonitosti ravnaju prema brojčanim relacijama, jer se pokazalo da svijet nije determiniran na što bi ta teza o uređenosti svemira prema brojevima upravo upućivala, ipak ostaje istina da se čovjek po glazbi uzdiže u više duhovne sfere. Mislim da u to nema nikakve sumnje.
srijeda, 20.07.2005.
CM
E sad da ne bih ispao nezahvalan odlučio sam ovaj post posvetiti mom dragom prijatelju s kojim se već više mjeseci intenzivno družim. Zapravo B je već naprosto pošizila jer najveći dio vremena sam s njim u društvu. Zapravo je sve to iz početka išlo dosta teško, ali kasnije... Kasnije se taj svijet počeo otvarati preda mnom. Do kakvih sam samo spoznaja došao drugujući s njim. Kakav je erudit taj moj prijatelj, zapravo pravi enciklopedist. Ne vjerujem da ima mnogo ljudi na ovome svijetu koji su kadri iznositi tako hrabre i odvažne zaključke koji katkad stubokom potresaju uvriježena mišljenja i znanstvena stajališta koja se do sada nisu dovodila u sumnju. A sve to kao rezultat analize koju nitko ne može dovesti u sumnju. Ipak da bi se to učinilo potrebno jeimati tu širinu znanja koja se opet stječe isključivo marljivim radom i istraživanjem. Putujemo (još uvijek, projekt nije završen) tako moj prijatelj i ja na krilima znanstvenih spoznaja. Kao u nekom vremenskom stroju čas u društvu Platona, čas u društvu Aristotela, čas u društvu Pitagore, a onda Augustina, Jeronima, Boetija, Ambrozija... I nekako se baš ugodno osjećam u tome stroju, jer te kroz taj svijet vodi njegova vješta i iskusna ruka. Uistinu neponovljiv doživljaj! To je svakako još jedan duboki trag koji će sigurno ostati zapisan tu u meni. I bez sumnje izvršiti silan utjecaj na znanstvenom polju. CM dakle od srca hvala!
petak, 15.07.2005.
Oda ljubavi
Malo me stvari ostavlja bez daha. Kad pogledam oko sebe zapravo se ne mogu oteti dojmu kako smo okruženi površnošću, trivijalnošću nekom ja bih to nazvao "mehaničnošću" života u smislu da sve radimo po nekoj inerciji, ustajemo, oblačimo se na posao, radimo, onda poslije posla doma, nešto papati, preveć umorni za bilo što provodimo te ostale trenutke u danu s najblaže rečeno premalo entuzijazma. Jer ruku na srce i nema baš tu mjesta za neki entuzijazam. Sve je nekako sivo. Kao da čovjek iščekuje neko bolje sutra, a ono da nikako dođe. Ili je ono u njemu ali ga on ne zna, ili, što je zapravo mnogo vjerojatnije, nema hrabrosti otkriti jer bi to tražilo napor, je bi to iziskivalo iskorak a čovjek je takav, lijen po naravi. Uvijek kada o tome razmišljam pred očima mi slika Michelangelova remek djela Posljednji sud na svodu Sikstinske kapele. Kada promatram to djelo nekako mi se pogled najduže zadrži na onom poznatom prizoru gdje su prikazani Bog i čovjek, kako jedan prema drugom pružaju ruku, i prsti samo što im se ne dotaknu. Bog je prikazan gore iznad zemlje kako se spušta prema čovjetku. Onako odlučno, sa očinskom brižnošću na licu i nekim dubokim iščekivanjem, kao da nestrpljivo i gotovo sa strepnjom čeka čovjekov odgovor, jer ta gesta pružanja ruke, zapravo je poziv čovjeku, ona ga doziva. Bog rekao bih gotovo, čisto ljudski govoreći, uspaničena stava, pruža čovjeku ruku, a ovaj onako zavaljen na zemlji u poluležećem položaju rukom savinutom u zapešću, pogleda okrenuta na stranu. Sve ukazuje na to da se baš i neće tako lako odazvati na taj poziv, njegove misli kao da su negdje drugdje, njemu se hoće nekamo drugamo ići, čak se nije ni ustao da bar na taj način oda počast svojem stvoritelju. Ne znam je li ovo sve imao Michelangelo pred očima (što nije isključeno jer uz to što je bio veliki umjetnik bio je i veliki teolog, pa ga nazivaju najvećim teologom među umjetnicima i najvećim umjetnikom među teolozima) no evo ja to i još mnogo drugog vidim svaki put kada promatram taj prizor sa svoda Sikstinske kapele. I onda mi se nameću brojna pitanja, jer još nisam vidio da je netko tako vjerno, a zapravo bez riječi, toliko mnogo rekao o odnosu između čovjeka i Boga. Čovjek, najveličanstvenije stvorenje na svijetu, a tako lijen, tako beznadežno uronjen u ovaj svijet čula kao da će zauvijek tu ostati, a ne da mu je to tek privremeno i zapravo kratkotrajno boravište, stanište njegova otuđenja i otuđenje njegova trajnog boravišta. I nikako da se istrgne iz toga stanja. A priliku je imao u to nema sumnje. To je taj iskorak koji je valjalo učiniti u određenom trenutku a nije učinjen. Možda je i on poput mene bio trgnut iz sna ljubavlju koja te obuzme čitava, koja potiče na revoluciju... Ali je i on poput mene brzo položio oružja, nije se htio boriti, nije se prepustio zahtjevnom diktatu ljubavi koja diže čovjeka u nebesa, a zauzvrt traži potpuno predanje, vjeru, pouzdanje i odvažnost. Nije dakle dopustio toj ljubavi da ga povede do neslućenih obzora već se prignuo i predao nekoj lažnoj sigurnosti što ju pruža svakodnevni uobičajeni dnevni ritam, to sivilo koje zatupljuje i otuđuje čovjeka od njega samoga. Nije onda ni čudo što se ljubav povukla (nije nestala, još uvijek čeka), njoj elegantnoj dami odjevenoj u halju koja je otkana od najfinijeg tkanja slobode ne da se gušiti u tim okvirima i shemama, jer ju to guši si sputava. Vjerojatno i dalje pruža ruku prema meni i čeka... Čeka da postanem odvažan da uvidim, ono što dobro znam a strah me samom priznati jer bih onda morao djelovati, no ja ležim zavaljen u pololežećem stavu, baš poput Michelangelova čovjeka sa svoda Sikstinske kapele.
Jer... tako često zaboravim Opomenu našega velikoga hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
utorak, 12.07.2005.
A sad malo o vječnosti materije
"Bog je stvorio ne samo oblik, već i mogućnost da nešto poprimi oblik. Ta sposobnost da poprimi oblik predstavlja pozitivni vidik materije, radi čega ona može sudjelovati u dobru bića i ovisiti o Božjoj stvoriteljskoj dobroti. Materija je, dakle, nešto sasvim drugo od ništa. Pritom, kako uči Aristotel, valja razlikovati neoblikovanu materiju od apsolutnog nebića. Ta materija, koja je potencijalno biće, želi oblik kao stvarnost po kojoj počinje postojati te dakle svoje dovršenje.
Božanski poredak mora nadići ništa da bi se izvelo stvaranje svijeta. Stvaranje ex nihilo pretpostavlja capacitas formae. Stvorenje, koje je izvedeno ni iz čega, mora biti oblikovano i privedeno jedinstvu od svog počela. Svako materijalno i duhovno postojanje ovisi zato o Bogu bilo da je još uvijek neoblikovano biće, bilo da je biće oblikovano pretvorbom prema svojem počelu, bilo sa ujedinjavanjem sa svojim dobrom, koji mu daje blaženstvo i postojanost.
Mora se, zato, zaključiti da je modus najmanja razina bića koja je kadra poprimiti oblik te je dakle taj modus karakteristika prapočetne materije, za koju se mora smatrati da je stvorena upravo zato što je imala potrebu imati bar jedan modus prije oblika. Krivo je materiju zamišljati u bezbroj različitih oblika, jer prapočetna materija nije imala species, nije imala boju, lik, tijelo, duh, bila je quaedam informitas sine ulla specie, neki nihil aliquid (jedno «ništa što bi bilo određeno») i jedan est non est, bez reda i bez oblika. Modus je prisutan u neoblikovanoj materiji kao granica između bića i nebića".
subota, 09.07.2005.
Cogito (o skepsi)
"Znaš da postojiš, što se toga tiče ne moraš se plašiti nikakve sumnje ili nesigurnosti, jer kada ne bi postojao ne bi se mogao varati. Ali, to ti ne bi moglo biti očigledno, ako ne bi živio. Ali tebi je očigledna kako činjenica da postojiš tako i činjenica da živiš. Dakle, također to ti je očito, da je nešto očigledno i ti to razumiješ. Onaj koji misli mora živjeti i postojati. Misao pretpostavlja život i postojanje, dakle nema sumnje da je um nešto što natkriljuje život i postojanje. Ako se varam, postojim. Ništa u vanjskom svijetu, nijedno opažanje ne može biti toliko nesumnjivo kao što je postojanje, život i misao onoga koji sumnja".
srijeda, 06.07.2005.
Smrt u drvoredu
Prošao sam i jutros pokraj toga stabla. Ne znam ali svaki put kada prođem na trenutak zastanem. i pomolim se za dušu poginulog vozača koji je na tome mjestu preksinoć oko 22 sata izgubio život u prometnoj nesreći. Zabio se u stablo a sudeći prema slici (istu vidio u novinama) čovjek mora da je vozio bar 120 km/h. Ma kako netko može voziti tom brzinom kroz grad! Prvi put kada sam zastao na tome mjestu, prilično je blizu mog stana, dugo sam se zadržao promatrajući mjesto nesreće. Na stablu zguljena kora, oko stabla preostali sitni dijelovi stakla automobila, nešto prolivenog ulja, i duboki tragovi kotača automobila koji se tu ukopao. I to je sve. Zar toliko malo vrijedi ljudski život? Zar je to jedini trag koji će od toga čovjeka ostati na tome mjestu, od njegova života, od njegovih snova i naglo prekinutih nadanja? Zar je to kraj? Zar je njegov život išao svojim putem da bi na kraju skončao ondje, pod stoljetnim stablom lipe u punom cvatu? Zanimljivo da je par dana prije toga gotovo na istome mjestu i na gotovo identičan način, u jedno od stabala u tom drvoredu zabio se neki mladić. Na sreću njemu i njegovim suputnicima, djevojci i prijatelju, nije ništa bilo, dočim se autić odbio od stabla a onako na prvi pogled vidio sam da mu je pukao prednji most, što znači da je šteta prilično velika. To se dogodilo upravo dok sam prolazio uz taj drvored. Sjetim se i jedne druge prometne nesreće. Kod stadiona četvorica mladića u ranim jutarnjim satima zabili se u stup ulične rasvjete u punoj brzini. Trojica su poginula, jedan završio kod B u bolnici, slomljene noge ali je preživio, jedini. Ostali njegovi prijatelji, trojica mladića 18-19 godina mrtvi. B je to, zvučat će nejverojatno, ali gotovo nešto normalno, ta gleda to stalno, i još užasnije scene, kakvih, kako sama kaže, nema ni u horror filmovima, ali mene... mene to tako duboko potresa. Ne volim auto. I najradije ga da ne moram ne bih nikada ni vozio. Nedavno sam i sam imao prometnu. Uvijek misliš da se te nekom drugom događam a onda kada se tebi dogodi shvatiš da nisi "cijepljen" proptiv prometne nesreće, da si i ti jedna od mogućih žrtava pokolja na prometnicama. Shvatiš to u trenutku te nesreće. I ta te spoznaja zaprepasti i učini da sav pretrneš. Jer ne ubija toliko ni činjenica da si polupao auto i da ćeš morati platiti štetu, ni da si ispao glup što si učinio početničku grešku u vožnji (ja bio kriv, u panici napravio prekršaj), ni da ti je put na koji si krenuo propao, ni da ćeš sada morati pisati to europsko izvješće o nezgodi i izgubiti dragocjeno vrijeme na ispunjavanju formulara u osiguravajućoj kući, niti od policajaca (istina policajac je došao ali me nije kaznio, rekli smo da se bumo nas dvojica sudionika prometne nesreće već dogovorili)... Ništa od toga. Ubija činjenica da si i ti jedan od onih kojima bi auto mogla biti posljednja životna stanica. A to te prestravi, i više od toga. Ipak, ne mogu a da se na zapitam: je li automobil toga vrijedan?
subota, 02.07.2005.
Bijelo puce
Nekako sada dok slušam bijelo puce misli mi se vraćaju unatrag, na neka druga vremena. Ma ne nije to zacijelo puka nostalgija. Nisam ni ravnodušan, naravno. Od tih mi se pjesama nekako širi neka milina u srcu. Ne žalim za tim vremenima. Nimalo. Niti bih se volio u njih vratiti. Jednostavno se jednom prožive i dosta. Poput odijela koje si eto sada prerastao ta iskustva ostaju za tobom i nema baš smisla u isto se vraćati jer u njega više ne staneš. Čovjek uvijek ide dalje, tako je to u ljudskoj naravi. Ipak i ta su vremena dio tebe. I te su pjesme dio tebe. Kako sam ih samo volio, koliko vremena proveo slušajući ih sa svojim društvom, koliko su mi utjehe donijele i bile mi vjerne pratilje u onim trenucima koje s nikim ne bi čovjek poželio podijeliti osim sa svojim pjesmama. Nosiš sve to u sebi. Zapravo izgleda da čovjek stalno prelazi u nešto novo no pri tome ne gubi ono staro već ono ostaje i biva samo zamijenjeno ali ne i potpuno potisnuto ovim novim. To je nešto kao godovi kod stabla, oni prethodni ostaju kao trag ali čovjek u stanovitom trenutku je taj posljednji god, dok toga ne prekrije idući i sve tako redom dok ne dođe red stablu da preraste ljušturu kore. Uvijek novo, neprestano novo. To je bit ljudskog života.
Čak mi ni Tifa nije išao toliko na živce, premda me kao klincu koji je znao rock encikloplediju napamet strašno iritirao njegov scenski nastup, ali prvenstveno glas, jer taj stvarno nije za koncertne izvedbe. Čisto kreštanje. I baš gledam nešto i sjetim se kako sam se uvijek pitao tko su ti ljudi koji su u prvom redu na koncertu. Kako biti čovjek u prvom redu na koncertu, to je pitanje za milijun dolara. Meni je to samo jednom pošlo za rukom i to na Bajaginom koncertu ali smo sestra i ja bili uz zvučnike i radi toga nisam čuo tri dana ako ne i više, ali se isplatilo jer sam tada upoznao "nju", nismo tada progovorili niti riječi ali smo se ipak sutradan ponovno susreli... Bila je to lijepa ljubav... I završila je.
Jeste li primijetili kako na pozornici tijekom koncerta uvijek postoji neki tip odjeven gotovo u pravilu u žutom odijelu koji ne pripada bandu ali je tamo i nitko ne zna zašto je tamo ali ga se uvijek, na svim koncertima može vidjeti. Je li to svaki sastav ima nekog ekshibicionistu kojega vodi sa sobom, ne bih vam znao odgovoriti, ali je uvijek tamo. Možete ga svi vidjeti, samo malo bolje pogledajte. I onda mi otkrijte njegov identitet.
petak, 01.07.2005.
Zašto ja moram šutjeti?
Najbolje da šutim! Ali... ja sam takav ne mogu šutjeti i točka. Vikat ću i vapit ako treba, ne može to tako.
Već mi se danima po glavi vrzmaju misli, zapravo su to iste one koje mi se, eto, svako malo vraćaju, a potaknu ih i one stvari koje s tim nemaju (ili naizgled nemaju) baš nikakve veze. Uh, zašto je to tako? Zašto je za neke život začarani krug iz kojega ne mogu izaći? Zašto se te situacije ponavljaju s koljena na koljeno, pa život koji su živjeli roditelji sad, evo, žive djeca? A onda djeca njihove djece i tako redom, zapravo ne redom, već krugom, zatvorenim krugom? Tako me to duboko potresa. Ali zašto je to tako? Zašto, zašto,zašto??? Sanja je jedno predivno dijete, i Ivica naravno, a tek Antonija, najdražesnije dijete koje poznajem. Jedina je njihova krivnja da su im roditelji nezrele, bestijalne osobe potekle: on iz obitelji alkoholičara, ona iz obitelji alkoholičara. A roditelji njihovih roditelja, pogađate, bili su - alkoholičari. Oni bezočni, što piju do besvijesti a onda galame u svome pijanom ludilu i vrše psihički teror i fizičko nasilje nad djecom. I nije ih briga ni za što, osim za njihovo dupe, dok se to isto ne ucrva od batrljaka odsječenih nogu zbog nekroze tkiva radi od alkohola uništenih krvnih žila, a onda krepaju i za sobom ostave smrdljivi trag i utrnule zube svoje djece, što su tek počela gledati svijet, a već se nazire da će poći tragom svojih roditelja. Kako zaustaviti tu spiralu? Zar im baš nitko ne može pomoći? Zašto to ljudi čine svojoj djeci?
Sada je prekasno za sve. Proklet je ovaj život. Neki je filozof, eto čitam, rekao kako je priroda bila sklonija životinjama nego čovjeku. Žestoko su ga napali. Ali, čovjek nije ništa krivo rekao. Kakav život mogu očekivati Sanja (13), Ivica (11) i Antonija (7) nakon svega što su proživjeli, nakon što su bili zlostavljani. Ljudi moji ma ta riječ ne opisuje dovoljno strahote koje jedno dječje srce otrpi u takvim obiteljskim situacijama. I to pred ravnodušnim pogledima čak i najbliže rodbine i prijatelja, jer nitko ne razumije kako je njima. Kažu čak (o blaženo neznatnog li koeficijenta inteligencije!) kako je zapravo najvažnije da se oni pomire, da žive skupa i tako stalno njih, roditelje stavljaju u prvi plan, a gdje su tu djeca. Glupih li ljudi! I te proklete socijalne službe, tako su nemoćne. Sve to nekakvi kolebljivi istupi, koji na kraju zapravo rezultiraju poigravanjima djece a nikakva rezultata. Ma zapravo nekako kao da je i njima samo do toga da to skinu s dnevnoga reda. Zar nikoga nema?
