Naturaliter
subota, 23.07.2005.
De musica
U mome gradu ovih dana traje smotra folklora. U pravilu to ne pratim, ali evo B i ja smo išli na jedan kasni ručak (ili bi se to moglo nazvati večerom) u Centar grada obilježavajući tako obljetnicu. A i morao sam joj se nekako odužiti za prekrasne kolače koje je spekla tom prigodom. Mmmmm mljac. Ljudi da to probate!!! Stvarno je divna ta moja B. Nakon ove male sladokusne digresije evo da se vratim na temu. Daklem nakon tog ručka-večere put nas je doveo na Trg na kojem se ista smotra održavala (drugi dio smotre održavao se na Gradecu, ali tamo nismo stigli jer smo bili s biciklima a na Gornji grad je istim prometalom dosta teško doći). Zapravo smo se mislili samo nakratko zadržati, ali su nas dva nastupa ostavili bez daha. Naime nakon neopravdano kratkog nastupa španjolske folklorne skupine i jednako tako neopravdano predugog performancea nekih tamo dosadnih starih Šveda, na pozornicu je izašao Glazbeni ansambl Dreva iz Moskve. Kakvo je to bilo ugodno osvježenje. Zamislite njih četvero na pozornici uspjeli su pružiti vrhunski glazbeni doživljaj. Većinu dijelova svojih izvedbi pjevali su četveroglasno odnosno troglasno i to takvim skladom da su me ostavili bez daha (odmah smo kupili njihov CD). E sad se vi pitate ako ih je četvero i ako su pjevali četveroglasno pa gdje su tu instrumenti. U tome i jeste njihova veličina. Instrumenata - nije bilo. A sve je zvučalo tako savršeno. Sve izvedbe jedna punina zvuka. Savršenstvo. Nakon njih na pozornicu su nastupili mladi folkloraši iz Turske koji su istočnjačkim melosom i nevjerojatnom razigranošću atmosferu na Trgu doveli do usijanja. Rekao sam B da ako mi bude plesala kada je oženim kao te Turkinje kaj su tamo vrtile trbušni imat će me kad god poželi ;-). Ima nešto u tome istočnjačkom melosu. IPak, to nipošto ne opravdava one koji slušaju narodnjake, bio krišom bilo u onim rupetinama... Ma ne da mi se o tome pričati. I... jedva čekam da Ines dođe da svima pokaže kako plešu prave Šokice.
Želio sam reći kako sam slušajući sve to u glavi vrtio naravno svoja filozofska razmišljanja (što mojoj dragoj B tako često zna ići na živce, sorry mala popravit ću se, evo obećajem ti po stoti put ;-)). Sjetio sam se antičkih filozofa koji su u glazbi promatrali sliku savršenog reda koji vlada u svijetu. U njezinoj podjeli na taktove smatrali su da se ogleda princip Božjeg stvaranja, a kako se zapravo taktovi temelje na matematičkoj podjeli tako je stožer glazbe broj (o toj povezanosti glazbe s matematikom svjedoči činjenica da se ona u školama antičkog doba izučavala u sklopu "matematičkih" disciplina: aritmetike, geometrije i astronomije). Tako je glazba, prema drevnim filozofima, zajedno sa ostalim spomenutim disciplinama, predstavlja neophodan put za izdizanje iz osjetilne stvarnosti ka duhovnim istinama. Naime, oni su smatrali da je Bog pri stvaranju koristio kao princip brojeve. Tako Boetije kaže da Bog koristi broj kao model za oblikovanje materije i njezino uređivanje u skladnu cjelinu. Inače shvaćanje broja kao modela kozmičkog reda je vrlo drevno učenje koje potječe još od pitagorejske filozofije. Slijedom toga čovjek se preko brojeva može uzdići do svoga Stvoritelja, a pošto se glazba, kao što smo rekli, zasniva na broju, ona predstavlja put par excellence kojim se duša može vinuti do Boga. Glazba je, očitujući se u svemiru, ostavila svoje tragove, koje treba pronaći kako bi se došlo do njegova izvora, tvrdili su antički filozofi. Štoviše smatralo se da u svemiru ne vlada tišina već da je to vrlo bučna sredina te da primjerice svaki planet u svojoj putanji proizvodi zvuk.
Premda će kasnije znanost pobiti te filozfske postavke da se sve zakonitosti ravnaju prema brojčanim relacijama, jer se pokazalo da svijet nije determiniran na što bi ta teza o uređenosti svemira prema brojevima upravo upućivala, ipak ostaje istina da se čovjek po glazbi uzdiže u više duhovne sfere. Mislim da u to nema nikakve sumnje.
