Naturaliter
ponedjeljak, 15.08.2005.
Odmor
Putujemo na more. Kod mene i B to ide bez ikakve žurbe. Mi ne cekamo posljednji trenutak da bi onda u panici i navrat-nanos spremili stvari. Vrlo smo organizirani i pravodobno pokupujemo i pripremimo sve potrebno. Kao posljednje bicikle na krov, lova s bankomata i po gorivo još prije ponoći, da bar privremeno izbjegnemo još jedno u nizu bezobraznih poskupljenja goriva (ah ti Arapi samo nas muce). Stvari smo spremili prilicno brzo. Gledam nešto i nikako mi nije jasno. Uvijek su nam dva vece kovcega na kotacice bili dovoljni. Ove godine vucemo tri. Išao sam istražiti koji je razlog povecanju spomenute teretne mase. I otkrio! B premda nije nikakva šminkerica, vec naprotiv cisti sportski tip, dakle ne rabi parfeme, lak za nokte, ruž za usne i sve one kemijske preparate koje žene iz meni nepoznatih pobuda i razloga rabe (mislim ak si lijepa lijepa si, ako nisi nisi, a ako te pak ti preparati ucine lijepom, a ti ružna jao tvome dragom, a vjerojatno i tebi kad te vidi u stvarnosti kakva jesi, za mene su žene uvijek lijepe, i općenito svi su ljudi lijepi). Dakle rekoh premda B poput mnogih drugih žena nije nasjela na jeftine kampanje tvoraca laži i opsjena koji obecavaju vjecnu ljepotu i bogate se na naivnosti mnogih plitkih osoba (al' me ovo podsjeca na srednji vijek i one prevarante koji su prodavali eliksir vječnosti i slično) ipak se kod nje našao - i to me jako iznenadilo jer o tome nisam imao pojma - lijepi broj kozmetickih preparata kojima nisam, usprkos dubokom promišljanju, uspio dokuciti svrhu i razlog postojanja. Tu su, evo citam, Eye Perfector,face purifying, Cover Stick (majke ti ovo zvuci kao naslov nekog blockbustera sa Silvesterom Staloneom (ej znate li da je jedan kritičar rekao za Stalonea da je to glumac koji je u glumackoj karijeri izrekao najmanje rijeci u povijesti filma, osim možda psa Lajke u filmu o poznatoj američkoj ekspediciji u svemir) ili još bolje sa onim blesanom Jean Claude van Damom), opet cover stick ali ovaj put zeleni, clearskin (to bi po meni u prijevodu bilo "cisti skinhead", samo skraćeno clear skin,, il' to pak ima veze sa skidanjem skalpela i indijancima). Idemo dalje, lip care, zatim kreme za lice raznih imena i dodatnih pridjeva na engleskom za koje nikako da dokučim što bi imale zajednicko s kremom za lice, zatim vitaminkomplex, gesichtwasser (da da, prešli smo malo i na njemacku kozmetiku), ovo ne znam što je naziv proizvoda a što tvrtke pa sve prenosim: max factor facefinity with permawear (i još nešto piše dolje sand). Tu je neš i na francuskom effet lumiere, kaže. Ima i perfection što god da to bilo, zatim Gel nettoyant sans savon. Itd itd... No tu nije kraj ima tu i bezbroj mlijeka za tijelo, gelova i srodnih preparata. Dosta, milost!!! Ne mogu više. Svi mi ti izrazi nisu nimalo bliži od stručnih izraza iz astronomije, pa još i gore, poput klinastog pisma ili šifri s kojima se sporazumijevaju vanzemaljci. Na kraju sam zaključio da su žene veliki poligloti, jer znati sve te izraze i još k tome čemu to služi... To moraš biti genij. Ja npr. od svih tih stotinjak preparata ne bih uspio odgonetnuti ni mali dio kako svrhe tako i značenja. Ah, žene, nikada ih neću razumjeti!
srijeda, 03.08.2005.
Prohujalo...
Citam evo danas malo o Oluji. Ta se akcija sada sa vremenskim odmakom od deset godina promatra s najrazlicitijih vidika. O tomu pišu i govore generali koji su u akciji sudjelovali, politicari, analiticari, vojni strucnjaci... No uz sve to mene nekako najviše zanima ono što o tome misle mladi. Posebno oni koji su bili premali u to doba da bi se toga sjecali. Kako oni na to gledaju. Sjećam se nedavno kako sam surfajuci tako po blogovima naišao i na jedan koji je pisala ocito mlađa djevojka. U postu je pisala u ratu i iznijela svoje viđenje. Za nju je to obicna gnjavaža, prošlost s kojom ona nema nikakva doticaja, kao nešto davno što se nje baš nimalo ne tice. Pa si sada postavljam pitanje što doista oni koji su mlađi, što oni misle i što će za par godina misliti o Oluji, Domovinskom ratu, velikim hrvatskim žrtvama... I nekako iz dubine duše mi tko zna otkud, poneseno sjecanjima, javi se tjeskobno pitanje: Zar ce oni gledati na Domovinski rat kao što smo mi doživljavali Drugi svjetski rat? Zar ce oni naše hrvatske ratnike doživljavati kao što smo mi doživljavali proklete partizane? Zar ce to za njih biti tek jedna od suhoparnih lekcija iz povijesti, tek jedan od niza podataka koji ce morati silom nauciti i odmah nakon ispita zaboraviti? I ako ce biti tako, pitam se zašto? Zašto je to tako? Zar vihor povijesti što navire sve briše netragom za sobom? Zar ništa od toga nece ostati? Zar ništa od toga nece više živjeti? Zastrašujuce je to, ako covjek malo dublje pogleda. Pitam se koliko su tome pridonijeli upravo hrvatski generali kojima je rat ocito bio brat jer su se lijepo u ratu obogatili i potkožili i danas žive lagodnim životom. Za razliku od mnogih branitelja. Pa tko bi istim tim generalima mogao danas vjerovati da su išli srcem braniti domovinu kada su od njega izvukli debelu korist. Osobito ce u to biti teško uvjeriti one koji danas jedva spajaju kraj s krajem a vide kako se ovi razmecu silnim bogatstvom stecenim krađom u privatizaciji. Po mome mišljenju jamacno su mnogo i oni, dakle generali ali i ostali njima slični, sami pridonijeli takvoj negativnoj slici. Uz to zaista smatram da braniteljima treba sve dati, da nije bilo njih ne bi danas bilo nas ili bismo živjeli u Velikoj Srbiji. Ipak, zar svih tih 400.000 bivših ratnika mi sada moramo hraniti, odijevati i stambeno zbrinuti do kraja života. Pa mnogi od mojih prijatelja su sudjelovali u ratu. Kada je rat završio odložili puške, vratili se fakultetu, poduzetništvu i slicno. Nisu tražili niti traže od države išta. Pa zar može ovako mala država izdržati toliki financijski teret spremanja u mirovinu tolikog broja radno sposobnih ljudi. I, sad ce me netko ubiti, ali ja to moram reći: s kojim su to idealom išli u rat ti pojedinci koji danas zdravi, čili i veseli, kada imamo hrvatsku državu, traže da ih se u punoj radnoj snazi spremi u mirovinu da mogu poput parazita uživati do kraja života bez ikakve brige. Nije li nekako primjereniji stav da su rekli ajd sad kada smo uspjeli izboriti slobodu idemo zavrnuti rukave i graditi svoju zemlju. A ne okrasti je. Tako se na neki način relativizira i sama žrtva onih koji su pali za domovinu. I tko će onda raditi ako njih sve spremimo u mirovinu? Hocu reci ovo, zbrinuti svakako, ali one kojima je to doista potrebno, ostalima dati neku izvjesnu pomoc (toliko je vrsta pomoci državi na raspolaganju) a onda neka se sami snalaze, a ne financirati ih cijeli život.
