Naturaliter
srijeda, 03.08.2005.
Prohujalo...
Citam evo danas malo o Oluji. Ta se akcija sada sa vremenskim odmakom od deset godina promatra s najrazlicitijih vidika. O tomu pišu i govore generali koji su u akciji sudjelovali, politicari, analiticari, vojni strucnjaci... No uz sve to mene nekako najviše zanima ono što o tome misle mladi. Posebno oni koji su bili premali u to doba da bi se toga sjecali. Kako oni na to gledaju. Sjećam se nedavno kako sam surfajuci tako po blogovima naišao i na jedan koji je pisala ocito mlađa djevojka. U postu je pisala u ratu i iznijela svoje viđenje. Za nju je to obicna gnjavaža, prošlost s kojom ona nema nikakva doticaja, kao nešto davno što se nje baš nimalo ne tice. Pa si sada postavljam pitanje što doista oni koji su mlađi, što oni misle i što će za par godina misliti o Oluji, Domovinskom ratu, velikim hrvatskim žrtvama... I nekako iz dubine duše mi tko zna otkud, poneseno sjecanjima, javi se tjeskobno pitanje: Zar ce oni gledati na Domovinski rat kao što smo mi doživljavali Drugi svjetski rat? Zar ce oni naše hrvatske ratnike doživljavati kao što smo mi doživljavali proklete partizane? Zar ce to za njih biti tek jedna od suhoparnih lekcija iz povijesti, tek jedan od niza podataka koji ce morati silom nauciti i odmah nakon ispita zaboraviti? I ako ce biti tako, pitam se zašto? Zašto je to tako? Zar vihor povijesti što navire sve briše netragom za sobom? Zar ništa od toga nece ostati? Zar ništa od toga nece više živjeti? Zastrašujuce je to, ako covjek malo dublje pogleda. Pitam se koliko su tome pridonijeli upravo hrvatski generali kojima je rat ocito bio brat jer su se lijepo u ratu obogatili i potkožili i danas žive lagodnim životom. Za razliku od mnogih branitelja. Pa tko bi istim tim generalima mogao danas vjerovati da su išli srcem braniti domovinu kada su od njega izvukli debelu korist. Osobito ce u to biti teško uvjeriti one koji danas jedva spajaju kraj s krajem a vide kako se ovi razmecu silnim bogatstvom stecenim krađom u privatizaciji. Po mome mišljenju jamacno su mnogo i oni, dakle generali ali i ostali njima slični, sami pridonijeli takvoj negativnoj slici. Uz to zaista smatram da braniteljima treba sve dati, da nije bilo njih ne bi danas bilo nas ili bismo živjeli u Velikoj Srbiji. Ipak, zar svih tih 400.000 bivših ratnika mi sada moramo hraniti, odijevati i stambeno zbrinuti do kraja života. Pa mnogi od mojih prijatelja su sudjelovali u ratu. Kada je rat završio odložili puške, vratili se fakultetu, poduzetništvu i slicno. Nisu tražili niti traže od države išta. Pa zar može ovako mala država izdržati toliki financijski teret spremanja u mirovinu tolikog broja radno sposobnih ljudi. I, sad ce me netko ubiti, ali ja to moram reći: s kojim su to idealom išli u rat ti pojedinci koji danas zdravi, čili i veseli, kada imamo hrvatsku državu, traže da ih se u punoj radnoj snazi spremi u mirovinu da mogu poput parazita uživati do kraja života bez ikakve brige. Nije li nekako primjereniji stav da su rekli ajd sad kada smo uspjeli izboriti slobodu idemo zavrnuti rukave i graditi svoju zemlju. A ne okrasti je. Tako se na neki način relativizira i sama žrtva onih koji su pali za domovinu. I tko će onda raditi ako njih sve spremimo u mirovinu? Hocu reci ovo, zbrinuti svakako, ali one kojima je to doista potrebno, ostalima dati neku izvjesnu pomoc (toliko je vrsta pomoci državi na raspolaganju) a onda neka se sami snalaze, a ne financirati ih cijeli život.
