Naturaliter
utorak, 28.06.2005.
Why do little children die?
Sally jumped up as soon as she saw the surgeon come
out of the operating room. She said: "How is my little
boy? Is he going to be all right? When can I see him?"
The surgeon said, "I'm sorry. We did all we could, but
your boy didn't make it."
Sally said, "Why do little children get cancer?
Doesn't God care any more? Where were you, God, when
my son needed you?" The surgeon asked, "Would you like
some time alone with your son? One of the nurses will
be out in a few minutes, before he's transported to
the university."
Sally asked the nurse to stay with her while she said
good-bye to her son. She ran her fingers lovingly
through his thick red curly hair. "Would you like a
lock of his hair?" the nurse asked. Sally nodded yes.
The nurse cut a lock of the boy's hair, put it in a
plastic bag and handed it to Sally.
The mother said, "It was Jimmy's idea to donate his
body to the university for study. He said it might
help somebody else. "I said no at first, but Jimmy
said, 'Mom, I won't be using it after I die. Maybe it
will help some other little boy spend one more day
with his Mom." She went on, "My Jimmy had a heart of
gold. Always thinking of someone else Always wanting
to help others if he could."
Sally walked out of Children's mercy Hospital for the
last time, after spending most of the last six months
there. She put the bag with Jimmy's belongings on the
seat beside her in the car. The drive home was
difficult. It was even harder to enter the empty
house. She carried Jimmy's belongings, and the plastic
bag with the lock of his hair to her son's room. She
started placing the model cars and other personal
things back in his room exactly where he had always
kept them. She laid down across his bed and, hugging
his pillow, cried herself to sleep.
It was around midnight when Sally awoke. Laying beside
her on the bed was a folded letter. The letter said:
"Dear Mom, I know you're going to miss me; but don't
think that I will ever forget you, or stop loving you,
just cause I'm not around to say I LOVE YOU. I will
always love you, Mom, even more with each day. Someday
we will see each other again. Until then, if you want
to adopt a little boy so you won't be so lonely,
that's okay with me. He can have my room and old stuff
to play with. But, if you decide to get a girl
instead, she probably wouldn't like the same things us
boys do. You'll have to buy her dolls and stuff girls
like, you know.
Don't be sad thinking about me. This really is a neat
place. Grandma and Grandpa met me as soon as I got
here and showed me around some, but it will take a
long time to see everything. The angels are so cool. I
love to watch them fly. And, you know what? Jesus
doesn't look like any of his pictures. Yet, when I saw
Him, I knew it was Him. Jesus himself took me to see
GOD! And guess what, Mom? I got to sit on God's knee
and talk to Him, like I was somebody important. That's
when I told Him that I wanted to write you a letter,
to tell you good-bye and everything. But I already
knew that wasn't allowed.
Well, you know what Mom? God handed me some paper and
His own personal pen to write you this letter. I think
Gabriel is the name of the angel who is going to drop
this letter off to you. God said for me to give you
the answer to one of the questions you aked Him 'Where
was He when I needed him?' "God said He was in the
same place with me, as when His son Jesus was on the
cross. He was right there, as He always is with all
His children.
Oh, by the way, Mom, no one else can see what I've
written except you. To everyone else this is just a
blank piece of paper. Isn't that cool? I have to give
God His pen back now. He needs it to write some more
names in the Book of Life. Tonight I get to sit at the
table with Jesus for supper. I'm, sure the food will
be great. Oh, I almost forgot to tell you. I don't
hurt anymore. The cancer is all gone. I'm glad because
I couldn't stand that pain anymore and God couldn't
stand to see me hurt so much, either. That's when He
send The Angel of Mercy to come get me. The Angel said
I was a Special Delivery! How about that?
Signed with Love from: God, Jesus & Me.
subota, 25.06.2005.
ovo je priča o kopiranju
on se očitovao kao on-druga kopija onoga prvog originalnog, prvoga (a taj vam je bio pravi Jack, plijenio je svojom pojavom, i zbog toga su ga - sada kada naknadno razmišljam i dok sam tekst već priveo kraju i sada vas varam da sam ovo prije napisao - likovi o kojima ćete sada čitati upravo i oponašali, u nadi da će jednako tako plijeniti pažnju), odnosno bio je svojedobno prva kopija, ali ga je onda istisnuo on-druga kopija kada je on koji je svojedobno bio prva kopija morao otputovati na put bez nade (traženje) i ipso facto izgubio to preimućstvo te je tako on-druga kopija postao on-prva kopija. ali zapravo kada sad malo bolje razmislim pitanje je nije li on koji je svojedobno bio prva kopija a onda postao on-druga kopija sada opet nakon dugo vremena on-prva kopija jer se on koji je nekada bio prva kopija a onda nenadano i nezasluženo (bio je vrlo loša kopija, ali to ne znači da je ovaj drugi bio bolja kopija) postao on-prva kopija tek tu i tamo pojavi. pitate se što je bilo sa originalom? on je bio čak neko vrijeme prisutan istodobno dok su bili prisutni i prva odnosno druga kopija. zamislite, jedno su vrijeme čak sva trojica bili istodobno prisutni, e to vam je bilo baš smiješno. nastupali su u različito vrijeme ali se svaki njihov nastup mogao tumačiti kao svojevrsno ovjekovječenje prvoga nastupa, bez obzira kojim redom da nastupali. tu je priči kraj
petak, 24.06.2005.
Tako je govorio on
Rekao je kako ima trenutaka kada ti se sruši cijeli svijet. Nekome, kome si vjerovao, u koga si se pouzdavao i od koga si očekivao potporu, okrenuo ti je leđa, podmetnuo nogu i srušio te...
U tom si trenutku bijesan, ponižen i ranjen i boli te ko ludo... ali ako malo bolje razmisliš - dočekao si se na ruke, nisi razbio glavu. Tako tome možeš bito zahvalan da ti je omogućio da na neki način još više sazreš, da nađeš nove energije, da iznađeš nove putove, da ti poraste samosvijest i da se naučiš poniznosti i skromnosti...
Svi ostali ljudi, koje srećeš na svome životnom putu, koje toliko voliš i koji ti znače sve na svijetu, ipak su tek suputnici. Ako se ne pobrineš za sebe, ako se ne trudiš na izgradnji svoje osobnosti, tada postaješ o njima ovisan, namjesto da im budeš potpora.
No tu se, uz to, javlja jedan drugi problem. Za sebe nemaš baš previše vremena, nikako da izdvojiš vremena da se posvetiš samome sebi, da radiš na sebi. Radiš po cio dan da osiguraš neku čvrstu podlogu i društvenu osnovu i pritom srećeš ljude koji ti istini za volju i ne znače baš previše. I tako dođe do situacije da ti počinje nedostajati vremena za one koji ti znače sve na svijetu.
Gdje je prava mjera? Kako samoga sebe dovesti u takvo stanje da ne trebaš sna? Da s lakoćom radiš po cijele noći i dane i opet imaš vremena za one koje voliš svim svojim bićem? Onaj koji pronađe recept za to bit će neizmjerno bogat čovjek...
I... ako ja sada smijem poželjeti: ja želim biti taj čovjek! Zbog B, s kojom je svaki trenutak tako dragocjen, ali nažalost i vrlo kratak, pa mi se katkad čini da trenuci koje provodimo zajedno prolete munjevitom brzinom. A toliko toga joj uvijek još želim reći i toliko još biti s njom... Che vita e' questa!
četvrtak, 23.06.2005.
O slavljima i hipokriziji
La vita e' amore, l'amore e' la vita. Ama la vita e vivi l'amore.
Jučer je Nigdjezemska (Bubimire legendo, tako mi nedostaješ!!!) slavila. Ne mogu se oteti utisku besmisla takvoga slavlja. Naravno ako se malo bolje razmisli. Mi, Bugari, Talijani i Nijemci, Japanci bili smo na jednoj strani. I možemo mi sada reći narod nije bio uz njih (kao što i nije) i ne znam ti ja kakve tražiti isprike i ali to je činjenica, to je povijest. I koji mi to sada slavimo antifašizam. A mi imali fašističku vlast u to doba. (Dok nisu došli "osloboditelji" i oslobodili nas tereta od 500.000 Hrvata ubijenih na Bleiburgu i znanim i neznanim stratištima diljem Lijepe nam naše.)
Ali nije to najteže pitanje, još je teže pitanje što njemački kancelar radi u Moskvi na proslavi 60. obljetnice oslobođenja od nacizma? Ajme apsurda! Ak je on tamo, i ako su tamo i Berlusconi i bugarski predsjednik, i ako su se oni svi skup sa saveznicima borili protiv nacizma pa jebote ko su onda bili nacisti???????? Došli mali zeleni iz svemira, a onda ih mi potukli pa oni otišli. Pa to bi bilo isto kao da dođe Mladić na obilježavanje pokolja u Srebrenici, ili da Clinton ustvrdi kako su američki indijanci umrli jer su se najeli previše datulja. Hoću reći samo ovo, povijest se može falsificirati, može se u takvim prigodama zajedno častiti kavijarom i Švabo i saveznik, ali to neće promijeniti povijesne činjenice. Čemu onda sva ta gluma, sva ta hipokrizija... I to u Moskvi! A Staljin ubio isto na milijune ljudi kao i njegov pajdo Hićo s kojim sada zacijelo dijeli sudbinu devetoga kruga pakla. Ma nek ide cijeli ovaj svijet!
Ja nisam slavio, ja sam se svađao s B i baš je bilo Ok jer smo se onda pomirili i opet je sve tako krasno među nama. I neću sada lagati da se nismo svađali kad jesmo, jebiga to je tako bilo. I kada budemo možebitno obilježavali obljetnicu naše svađe neću se sigurno praviti glup i pretvarati da je sve ona kriva, da je kriv netko drugi, kad sam kriv i ja, jer tko je lupao vratima i vikao i psovao... Možda smo se posvađali i iz prosvjeda zbog proslave toga dana, možda je negdje duboko naša podsvijest ravnala našim činima i nije dala da taj dan proslavimo dostojanstveno, već tako u buci. Jer njen je djed bio na Bleiburgu (preživio, hvala Bogu), a ja sam oduvijek mrzio partizane jer su mi stari pričali da je u tome drugome svjetskom ratu bilo najgore kada dođu partizani. Švabo dođe, uzme mlijeko, ostavi konzervu, ustaša dođe pomogne pokositi za malo masti, a partizan dođe opljačka sve, siluje, poubija marvu i za sobom sve zapali.
B i ja ne volimo lagati i oboje znamo jedno: NAROD KOJI NIJE NIŠTA NAUČIO IZ SVOJE PROŠLOSTI ONA MU SE NEPRESTANO PONAVLJA.
ponedjeljak, 20.06.2005.
Duboki tragovi
"Život se daje potpuno samo kada se s rađanjem daju također ljubav i osjećaj koji omogućuju reći "da" tome životu. Upravo iz toga jasno proizlazi koliko se protivi ljudskoj ljubavi, dubokom pozivu muškarca i žene sustavno zatvarati vlastito zajedništvo daru života".
"Pseudo-sloboda temelji se na banaliziranju tijela, koje neizbježno uključuje banaliziranje čovjeka. Njezina je pretpostavka da čovjek može sa sobom činiti sve što mu je volja: njegovo tijelo na taj način postaje nešto sporedno s ljudskoga gledišta, nešto sa čime se može činiti sve što se hoće. Libertinizam koji potiskuje u drugi plan otkrivanje tijela i njegove vrijednosti zapravo je neki dualizam koji tijelo izlaže prijeziru, smještajući ga, da tako kažemo, izvan istinskog bitka i dostojanstva osobe".
Postoji neki "relativizam (koji)... ne priznaje ništa kao konačno" te "ostavlja kao posljednje mjerilo samoga pojedinca s njegovim htijenjima i pod krinkom slobode postaje za svakoga tamnica te odvaja jednu osobu od druge".
"Bez svjetla istine, svaka je osoba prije ili kasnije osuđena posumnjati u dobrotu samoga života i odnosa od kojih je ovaj satkan, u vrijednosti vlastitog zauzimanja da se s drugima nešto zajednički izgrađuje. Ne radi se samo o osobnom zalaganju protiv relativizma. Svi su pozvani boriti se protiv njegove razarajuće prevlasti u društvu i kulturi".
nedjelja, 19.06.2005.
Nedjelja
B spava. Ma to mi je najgore. Najradije bih otišao do nje, grlio je i ove trenutke bio s njom. Te noćne. Mora da je užasno. Divim joj se kako se uspije tako disciplinirati (uspije li?). Pitam se kakav to mora biti osjećaj kad se, nakon što cijelu noć nisi spavao, probudiš oko 15, počneš funkcionirati u 19 a onda opet moraš u krevet. NO mislim da to nije najgore, još je gore što se organizam nije naviknuo niti će to ikada na to da bude cijelu noć budan. A i noćna joj je bila koma. Imali su na hitnoj više operacija, alarmantno stanje. Ovo je vrijeme kada ljudi padaju s trešanja, zgodno mi je objasnila jutros. Nadam se da će uskoro postati šefica, to bi bio spas za nju. Kada razmišljam o svemu tome dođe mi čak da se počnem prijavljivati na natječaje za multinacionalke, ali ja nisam takav, ne mogu biti android, ne mogu raditi protiv svoje zemlje, ne mogu biti petokolonaš, ne mogu raditi za neokolonijaliste. Nisam ja taj tip. Al smislit ću ja nešto. Otet ću ja njima naše marine i hotele i sve drugo. EU se raspada sad bi trebalo iskoristiti gužvu i sve to ponovno nacionalizirati. Sad dok se oni imaju baviti svojim problemima. Onak kao Oluju '95., u sjeni i iz potaje cap!!, a onda svu tu gospodu staviti pred svršen čin, a fućkaj ga sad što je tu je. Evo dat ćemo vam zauzvrat dionice Beogradske banke i većinska vlasništva nad vrrrrrrrrlo perspektivnim tvrtkama Republike Srpske, a ako hoćete nudimo i par grčkih otoka, pa čak i cijelu Mikroneziju. Kad su mogli u Zimbabveu zašto mi ne bi mogli. Čak smo bijelci. A i mi smo njih obranili od Turaka, a ne oni nas, i imaju biti kuš i pokazati malo zahvalnosti.
Bio sam tamo. Masa ljudi. I to nedjeljom. Bit će da ne znaju što bi sa sobom pa su na taj način odlučili pobjeći od sebe i zaokupiti vlastitu pažnju beskorisnim artiklima što ih privlače svojom raznolikošću i odvraćaju im pažnju od njih samih. Na licima im titra lažni smijeh lažnog zadovoljstva. Ta im masa daje nekakav iskrivljeni osjećaj zajedništva, nekako sebe uspiju u toj masi uvjeriti da nisu sami, premda zapravo nisu ništa drugo već gomila usamljenih individua, koji vlastitu samoću skrivaju u mnoštvu. Zapravo kada sve to pogledaš malo iz daljega sva ta stvarnost tvori jednu nerazdjeljivu cjelinu, sve se stopi u jedno, proizvodi sa svojim serijskim brojem, ovi pak sa svojim. Osjećao sam se opet kao alien u nepoznatom svijetu, u svijetu pretvaranja, lažnog blještavila i sjaja. On bijedni potrošač zarobljen vještim obmanama bez mogućnosti da se iz toga iskobelja. Kao da jedni od drugih na licima traže potvrdu smisla vlastitog boravljena na tome prostoru, premda u dubini srca znaju... Istinu. Pobjegao sam glavom bez obzira, mučnina me bila obuzela. Ostavio ih da se batrgaju u vlastitim opsjenama.
subota, 18.06.2005.
18.
Tebi
Danas je 18. Uvijek se nas dvoje sjetimo toga datuma. Ne znam kako ali mi se svaki mjesec sjetimo toga zapravo davnoga zimskog dana koji je padao na taj datum. Velim premda je to bilo davno meni je uvijek tako bliz i mislim da će to uvijek i ostati. To je nekako trajno ostalo zapisano u nama i uvijek će biti kao da se sada događa. Hm, znam zvučat će možda djetinjasto, ali zapravo to nas dvoje i jesmo, dvoje djece, jednostavno tako funkcioniramo. biti djeca, biti djeca... Toga me dana B čekala kod Krleže, a ja sam kasnio (glupi ZET). Snijeg je padao, sjećam se (a svi znamo da su snijeg i zet dva zakleta neprijatelja, te čim se počnu spuštati bilo to samo dvije pahuljice sav gradski promet stane, jer tako je to kod njih, njih snijeg uvijek iznenadi, jer kao što nam je svima poznato isti u zg nikada ne pada pa ih iznenadi. Ali neću, obećao sam samome sebi, neću ovaj put politiku u butigu, želim napisati jedan normalan post, i zato moj zločesti alter ego odstup, apage satanas + !!!, jer sada želim malo mirnije tonove).
Gdje sam stao. Ah da, ma zapravo sam mislio da me sigurno neće čekati ali sam se, konačno se probivši do Trga, žurnim korakom zaputio do Krleže. I ugledao nju... Bila je sva već posuta snijegom i premda sam zaslužio prijekor i pokoru, ona se samo blago i stidljivo nasmiješila (takva je moja B, moja jaka i strpljiva B). Stresao sam snijeg s njezine jakne i šala, ma tako mi je bilo krivo, tako me grizla savjest zbog toga kašnjenja, htio sam je zagrliti, pružiti joj zaštitu od toga nevremena, izmijenili smo par riječi, krenuli uzeti ulaznice, a onda u Thaliji (auto koji danas vozimo je Renault Thalia!) popili čaj. Tko bi u tim trenucima mislio da će to biti početak ove velike putešestvije. Sjećam se. Šesto čulo. No tko bi film u tim trenucima pratio. Eter u glavi, plamen u srcu, dakle sve što je potrebno da letiš poput balona na helij ili cepelina po nekim rajolikim predjelima, ma i ne znaš gdje si, ali je lijepo, divno, prekrasno... A onda prvi poljubac kod crkve Svete Katarine, u mraku, nas dvoje sami. Nikada to neću zaboraviti. Ma nije bio prvi, ali je bio pravi! ONAJ PRAVI. Kada znaš da je to ono što si tražio cijeli život, da je to druga polovica prepolovljenog simbola, čije su se dvije strane našle i savršeno uklopile u jednu cjelinu. Sjećam se tih početaka. Ha, ni na nebu ni na zemlji, ma ja sam ljudi hodao po oblacima, u to nije bilo nikakve sumnje. Nekako te ti osjećaji drže i vode i ništa ti nije teško, i nitko te ne može povrijediti, ma kao da je netko na tebe stavio neki neprobojni štit koji eto padne samo u njenom prisustvu. I svaki minut bez nje kao vječnost, dok zajednički trenuci prolete u hipu. Sanjarenja, planovi za budućnost (četvero klinaca, kuća na kraju grada, vrt s puno cvijeća...). Eh ti dani! To se ne može zaboraviti. Samo sam na nju mislio (hm, ako ćemo iskreno i danas samo na nju mislim, po cijeli dan) i sve sam svoje obaveze tako usklađivao da što više vremena s njom provedem (opet, to i danas činim).
Bilo je u međuvremenu potresa, nije da nije, jačeg ili slabijeg intenziteta, ali B sjetimo se toga početka, s tim se kao sa zalogom može sve prebroditi, ja to vjerujem. Ma možda je sve to tako i trebalo biti, možda se neke stvari zapravo trebaju dogoditi pa da naprosto vidimo jesmo li gradili kule u pijesku ili ipak to zdanje ima duboke temelje. Ako hoćeš znati, nikada nisam sumnjao u nas, vjeruj mi ni na trenutak, unatoč svemu usprkos svim teškim trenucima, i kada sam bio na rubu uvijek je nekako u najdubljem i najskrovitijem kutku srca tinjala nada da će bura proći i da će nakon oluje zasjati sunce i da će naša mala barka ponovno zaploviti po mirnom moru i da se vrijedi boriti. Uvijek ću se boriti za tebe, sve dok me dah drži. Jer vrijedi sve ovo, dragocjeno je sve ovo. To bih nam poželio B! Puno mirnog mora. Neka poštivanje, iskrenost, vjernost i ljubav uvijek vladaju među nama, gradimo na onome što nas povezuje, pomirujmo ono što nas dijeli, primimo se čvrsto, drži me čvrsto i ne puštaj, neću ni ja tebe. Ne smijemo se udaljavati koliko god nas ovaj ludi ritam života dijelio, nađimo uvijek kao što smo i do sada činili vremena za kvalitetne zajedničke trenutke. Razgovarajmo o svemu, otvoreno. Oprosti što sam ponekad tako bolno odsutan, znam koliko te to smeta i boli, ali evo trudit ću se, neću više tražiti izliku u svojoj oblakoljubivoj naravi. I znaš, uvijek ćeš biti moja M i moje SMM i moja B.
I, na kraju, da ti odgovorim na ono što si mi preksinoć rekla u krevetu prije spavanja:
Još sam uvijek ludo zaljubljen u tebe. Još si uvijek i uvijek ćeš biti ljubav moja nadraža!
petak, 17.06.2005.
Sat iz krivotvorenja putovnice iliti naravoučenije o pletenju mreže
Ako su dakle čopili njegovu putovnicu i ako je ta putovnica krivotvorena i ako je krivotvorena od strane službenih organa što pomno bdiju nad našom sigurnošću, mirom i redom onda su službeni organi krivotvoritelji. Krivotvorenje je pak rabota kojom se krše zakoni te su samim tim svojim činom oni djelovali protuzakonito. A pošto isti ti (ma dajte molim vas pe neće me valjda netko ići uvjeravati da je to napravio mali zločesti joško sam) dolaze iz državnih institucija čija je zadaća bdjeti nad provođenjem zakona, a sada su sami stali protiv zakona, tada se nameću dva zaključka: ili smo mi svi blesavi što poštujemo te zakone, a učili nas učitelji v školi da kada se zakoni ne poštuju tada vlada anarhija, hoće reći bezvlašće, ili imamo na vlasti kriminalce.
Jer ne treba imati baš previše mašte pa da se dokuči ne-bilo-kakav već ovakav scenarij: putovnicu su mu krivotvorili državni organi, ovu hr, a ostale, tko zna, a ja znam i svaki onaj koji malo mućne glavom (vi koji gledate sapunice i od sumraka do zore se klanjate njegovu veličanstvu tv ekranu to za vas ne vrijedi, vaš je mozak već odavna nepotrebljiv i ispijen i tek je siva masa koja samo što se nije pretvorila u puki prijemnik smeća što ga odašilje Vaš totem (s vama i vašim totemom ću se obračunati drugom prilikom), ovo je za one koji još uvijek imaju muda). Dakle, nastavljam, ako je pak on hrvatski general, a zatražio je uslugu kriminalnih krugova, za pretpostaviti je da iste pozna. Možebitno su čak i prijatelji, a prijatelju ne možeš uskratiti uslugu kad je od tebe traži, pa kakvi smo mi to prijatelji, osobito ak si njegov dužnik. Ukratko oni su povezani. Ako su povezani, znači da se može reći kako su svojedobno postojale sprege kriminalnih krugova i najviših državnih kružića. Ako su svojedobno postojale ne mora značiti da i danas ne postoje. A ako pak danas postoje onda se može reći da su nam državne strukture premrežene, usmrđene, zarobljene, paralizirane od strane nje, tajne i duboko u podzemlju skrivene dame u crnom Ndrangete.
Ubiše ga, njega, dugokosog "uspješnog menadžera" (naravno u umobolnim hrvatskim okvirima). Kao što reče Pitija u mom impressumu: "ibis redibis numquam peribis in bello"
četvrtak, 16.06.2005.
Ona
Ona je dugo godina u samom vrhu. Ona je nedodirljiva. Čeličnim zagrljajem situaciju drži pod svojom kontrolom. Postojanu sigurnost, kako je to u uobičajeno u truloj državi Danskoj, pardon Hrvatskoj, ulijevaju joj veze, ti krakovi kao u neke gigantske hobotnice koji pojedincima osiguravaju nesmetani prosperitet u nezdravoj nam klimi društvenog i političkog života. Ako u nju dirneš prene se iz svoga letargičnog sna i razbješnjelim manevrima svojih krakova pomete sve one koji su se usudili prići njezinu sigurnom obitavalištu i utvrditi - istinu. Njezini su krakovi, te vjerne sluge što je nikada ne izdaju, iz obiteljskih veza ponajprije mladac, mislim mladenačka izgleda ali trula duha, jedan od onih što pod svjetlima reflektora jedine nam dalekovidnice (ma neću vam plaćati pretplatu, nikad!!!!, makar u zatvoru završio) vrlo vješto obmanjuje javnost. Uz njega tu je i ona iz državnog odvjetništva. Sve upućuje na to da će se stvar zataškati. Ma i što bi htio, misli ona duboko uvaljena u fotelji vlastitih manipulacija, taj glupi retardirani klinac bez oca i majke. Kuš tamo! Budi sretan što smo te udomili, a cijenu koju si platio? Sve ima svoju cijenu. Pa neću valjda ja, nastavlja ona u svojim snatrenjima s dna duboke mračne rijeke, svoje čedo-instituciju riskirati zbog takve budalaštine kao što je - dostojanstvo ljudske osobe. Ja sam sve to stvorila, ja, ja, ja, ja!!! Njezin bijesni pogled ledi krv u žilama, iz njega se da iščitati da je spremna za sobom povući sve što je gradila. Drži ona da kada nje ne bude nema smisla da išta drugo postoji. SVE RAZORITE IZA MENE! To me na nešto podsjeća. (Lutam sad po hodnicima vlastitog sjećanja). Pa da! Konačni pad, Hitler. Njemačka razorena, narod topovsko meso savezničkih granata, a on iz svoga skloništa poručuje sam je to izabrao, pa nije valjda da misli živjeti nakon mene. Ja ću za sobom povući sve. Bili smo u zabludi, taj nacistički mentalni sklop nije odumro na zalazu tih mračnih godina ljudske povijesti. ON i danas postoji, samo se prerušio, poput kameleona, i javlja se i trajno je prisutan pod različitim maskama, oblicima i sadržajima. On je majstor prerušavanja i tako vješt u hranjenu tuđeg ega lažima o vlastitom ja i prenapuhivanju vlastite uloge i važnosti, tako vješt da se taj jadan ni ne snađe a već se nađe u žabokrečini vlastitih opsjena, tone u nju, a da to i ne vidi. Samo zato što se previše približio, a nije mu to trebalo, ocu laži.
Dio, abbi pieta' di noi!
srijeda, 15.06.2005.
De anima
Znam, znam, bit će to patnja mladog Vertera, ali ne mogu si pomoći, to je sve kriva melankolija. Uvijek se sjetim svog puberteta i proljeća. Nekako proporcionalno kako se priroda budila, tako su u meni više "divljala" neka nepoznata čuvstva kojima se nisam mogao oprijeti. Potpuno bi me obuzimala te mi se katkad činilo da sam tek protagonist, nekakav član avangardne glumačke družbe što nastupa na pozornici čije kulise postavljaju čuvstva a scenarij određuje neukrotivo i svojeglavo srce. Nekako sam bio tuđ samome sebi, nekakav alien što putuje nepoznatim prostranstvima vlastite duše čiji me valovi bacaju sad na jednu sad na drugu obalu vlastitih svjetova za koje nisam ni znao da postoje dok se nisam našao na njihovoj obali čijim pijeskom nisu koračale ljudske stope. Konac od kojih su satkani ti svjetovi predstavljaju drugi oko tebe, pa i dijapazoni tih svjetova ovise već prema tome što je taj drugi u tvoju dušu unio. Nije se mnogo promijenilo od tada, samo što je sve to nekako mirnije, valjda uspiješ nakon niza bitaka i zadobivenih ožiljaka stvoriti štit i oklop koji te brani od vanjskih utjecaja, a možda se i duša malo umori od svih tih vrludanja. Nekako se baš sad mislim, kako svi ljudi imaju dušu nisu li zakoni (oni građanski, uz dužno poštivanja dobra što sa sobom nose) što ih pišu oni koji brinu zapravo za vlastite probitke ali i ljudski obziri tek okovi, čak tamnica koja pokušava ljudski duh svesti pod neke okvire, a pritom ga zarobljuje kao u nekakvu čarobnu svjetilju, poput Aladinove, samo što je u slučaju tog duha iz Aladina istome svejedno kada će se probuditi, dočim srce što više boravi u toj tamnici sve više gine i vene. U tome stješnjenom prostoru sanjari o slobodi, no u svijetu gdje se preimućstvo daje materijalnom duh se sve više potiskuje, pa čovjek prestaje biti to što jest, a odnosi što ga vežu s drugima bivaju sve krhkiji i ispunjeni nepovjerenjem i podozrivošću. Ma taj tehnološki razvoj nije nas nimalo približio, štoviše otuđio nas je, izopačio naše odnose, stvorio od nas puke potrošače kojima se u brk smiju oni što iz potaje vuku konce novih trendova u industriji i modi i kreiraju vrijednosti (zapravo protuvrijednosti) kako bi im roba imala što bolju prođu. A srce? Ma srce im je tu samo smetnja, jednako kao što su to i prave vrijednosti i ljudski duh. Nije li ovo naše doba i doba smrti kulture? Kako do slobode? Gdje naći slobodu? Kako se probiti kroz tu magluštinu do istinskog i izgrađenog ja?
