B spava. Ma to mi je najgore. Najradije bih otišao do nje, grlio je i ove trenutke bio s njom. Te noćne. Mora da je užasno. Divim joj se kako se uspije tako disciplinirati (uspije li?). Pitam se kakav to mora biti osjećaj kad se, nakon što cijelu noć nisi spavao, probudiš oko 15, počneš funkcionirati u 19 a onda opet moraš u krevet. NO mislim da to nije najgore, još je gore što se organizam nije naviknuo niti će to ikada na to da bude cijelu noć budan. A i noćna joj je bila koma. Imali su na hitnoj više operacija, alarmantno stanje. Ovo je vrijeme kada ljudi padaju s trešanja, zgodno mi je objasnila jutros. Nadam se da će uskoro postati šefica, to bi bio spas za nju. Kada razmišljam o svemu tome dođe mi čak da se počnem prijavljivati na natječaje za multinacionalke, ali ja nisam takav, ne mogu biti android, ne mogu raditi protiv svoje zemlje, ne mogu biti petokolonaš, ne mogu raditi za neokolonijaliste. Nisam ja taj tip. Al smislit ću ja nešto. Otet ću ja njima naše marine i hotele i sve drugo. EU se raspada sad bi trebalo iskoristiti gužvu i sve to ponovno nacionalizirati. Sad dok se oni imaju baviti svojim problemima. Onak kao Oluju '95., u sjeni i iz potaje cap!!, a onda svu tu gospodu staviti pred svršen čin, a fućkaj ga sad što je tu je. Evo dat ćemo vam zauzvrat dionice Beogradske banke i većinska vlasništva nad vrrrrrrrrlo perspektivnim tvrtkama Republike Srpske, a ako hoćete nudimo i par grčkih otoka, pa čak i cijelu Mikroneziju. Kad su mogli u Zimbabveu zašto mi ne bi mogli. Čak smo bijelci. A i mi smo njih obranili od Turaka, a ne oni nas, i imaju biti kuš i pokazati malo zahvalnosti.
Bio sam tamo. Masa ljudi. I to nedjeljom. Bit će da ne znaju što bi sa sobom pa su na taj način odlučili pobjeći od sebe i zaokupiti vlastitu pažnju beskorisnim artiklima što ih privlače svojom raznolikošću i odvraćaju im pažnju od njih samih. Na licima im titra lažni smijeh lažnog zadovoljstva. Ta im masa daje nekakav iskrivljeni osjećaj zajedništva, nekako sebe uspiju u toj masi uvjeriti da nisu sami, premda zapravo nisu ništa drugo već gomila usamljenih individua, koji vlastitu samoću skrivaju u mnoštvu. Zapravo kada sve to pogledaš malo iz daljega sva ta stvarnost tvori jednu nerazdjeljivu cjelinu, sve se stopi u jedno, proizvodi sa svojim serijskim brojem, ovi pak sa svojim. Osjećao sam se opet kao alien u nepoznatom svijetu, u svijetu pretvaranja, lažnog blještavila i sjaja. On bijedni potrošač zarobljen vještim obmanama bez mogućnosti da se iz toga iskobelja. Kao da jedni od drugih na licima traže potvrdu smisla vlastitog boravljena na tome prostoru, premda u dubini srca znaju... Istinu. Pobjegao sam glavom bez obzira, mučnina me bila obuzela. Ostavio ih da se batrgaju u vlastitim opsjenama.
Post je objavljen 19.06.2005. u 15:08 sati.