Naturaliter

subota, 18.06.2005.

18.

Tebi

Danas je 18. Uvijek se nas dvoje sjetimo toga datuma. Ne znam kako ali mi se svaki mjesec sjetimo toga zapravo davnoga zimskog dana koji je padao na taj datum. Velim premda je to bilo davno meni je uvijek tako bliz i mislim da će to uvijek i ostati. To je nekako trajno ostalo zapisano u nama i uvijek će biti kao da se sada događa. Hm, znam zvučat će možda djetinjasto, ali zapravo to nas dvoje i jesmo, dvoje djece, jednostavno tako funkcioniramo. biti djeca, biti djeca... Toga me dana B čekala kod Krleže, a ja sam kasnio (glupi ZET). Snijeg je padao, sjećam se (a svi znamo da su snijeg i zet dva zakleta neprijatelja, te čim se počnu spuštati bilo to samo dvije pahuljice sav gradski promet stane, jer tako je to kod njih, njih snijeg uvijek iznenadi, jer kao što nam je svima poznato isti u zg nikada ne pada pa ih iznenadi. Ali neću, obećao sam samome sebi, neću ovaj put politiku u butigu, želim napisati jedan normalan post, i zato moj zločesti alter ego odstup, apage satanas + !!!, jer sada želim malo mirnije tonove).
Gdje sam stao. Ah da, ma zapravo sam mislio da me sigurno neće čekati ali sam se, konačno se probivši do Trga, žurnim korakom zaputio do Krleže. I ugledao nju... Bila je sva već posuta snijegom i premda sam zaslužio prijekor i pokoru, ona se samo blago i stidljivo nasmiješila (takva je moja B, moja jaka i strpljiva B). Stresao sam snijeg s njezine jakne i šala, ma tako mi je bilo krivo, tako me grizla savjest zbog toga kašnjenja, htio sam je zagrliti, pružiti joj zaštitu od toga nevremena, izmijenili smo par riječi, krenuli uzeti ulaznice, a onda u Thaliji (auto koji danas vozimo je Renault Thalia!) popili čaj. Tko bi u tim trenucima mislio da će to biti početak ove velike putešestvije. Sjećam se. Šesto čulo. No tko bi film u tim trenucima pratio. Eter u glavi, plamen u srcu, dakle sve što je potrebno da letiš poput balona na helij ili cepelina po nekim rajolikim predjelima, ma i ne znaš gdje si, ali je lijepo, divno, prekrasno... A onda prvi poljubac kod crkve Svete Katarine, u mraku, nas dvoje sami. Nikada to neću zaboraviti. Ma nije bio prvi, ali je bio pravi! ONAJ PRAVI. Kada znaš da je to ono što si tražio cijeli život, da je to druga polovica prepolovljenog simbola, čije su se dvije strane našle i savršeno uklopile u jednu cjelinu. Sjećam se tih početaka. Ha, ni na nebu ni na zemlji, ma ja sam ljudi hodao po oblacima, u to nije bilo nikakve sumnje. Nekako te ti osjećaji drže i vode i ništa ti nije teško, i nitko te ne može povrijediti, ma kao da je netko na tebe stavio neki neprobojni štit koji eto padne samo u njenom prisustvu. I svaki minut bez nje kao vječnost, dok zajednički trenuci prolete u hipu. Sanjarenja, planovi za budućnost (četvero klinaca, kuća na kraju grada, vrt s puno cvijeća...). Eh ti dani! To se ne može zaboraviti. Samo sam na nju mislio (hm, ako ćemo iskreno i danas samo na nju mislim, po cijeli dan) i sve sam svoje obaveze tako usklađivao da što više vremena s njom provedem (opet, to i danas činim).
Bilo je u međuvremenu potresa, nije da nije, jačeg ili slabijeg intenziteta, ali B sjetimo se toga početka, s tim se kao sa zalogom može sve prebroditi, ja to vjerujem. Ma možda je sve to tako i trebalo biti, možda se neke stvari zapravo trebaju dogoditi pa da naprosto vidimo jesmo li gradili kule u pijesku ili ipak to zdanje ima duboke temelje. Ako hoćeš znati, nikada nisam sumnjao u nas, vjeruj mi ni na trenutak, unatoč svemu usprkos svim teškim trenucima, i kada sam bio na rubu uvijek je nekako u najdubljem i najskrovitijem kutku srca tinjala nada da će bura proći i da će nakon oluje zasjati sunce i da će naša mala barka ponovno zaploviti po mirnom moru i da se vrijedi boriti. Uvijek ću se boriti za tebe, sve dok me dah drži. Jer vrijedi sve ovo, dragocjeno je sve ovo. To bih nam poželio B! Puno mirnog mora. Neka poštivanje, iskrenost, vjernost i ljubav uvijek vladaju među nama, gradimo na onome što nas povezuje, pomirujmo ono što nas dijeli, primimo se čvrsto, drži me čvrsto i ne puštaj, neću ni ja tebe. Ne smijemo se udaljavati koliko god nas ovaj ludi ritam života dijelio, nađimo uvijek kao što smo i do sada činili vremena za kvalitetne zajedničke trenutke. Razgovarajmo o svemu, otvoreno. Oprosti što sam ponekad tako bolno odsutan, znam koliko te to smeta i boli, ali evo trudit ću se, neću više tražiti izliku u svojoj oblakoljubivoj naravi. I znaš, uvijek ćeš biti moja M i moje SMM i moja B.
I, na kraju, da ti odgovorim na ono što si mi preksinoć rekla u krevetu prije spavanja:

Još sam uvijek ludo zaljubljen u tebe. Još si uvijek i uvijek ćeš biti ljubav moja nadraža!

	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?