Naturaliter
srijeda, 15.06.2005.
De anima
Znam, znam, bit će to patnja mladog Vertera, ali ne mogu si pomoći, to je sve kriva melankolija. Uvijek se sjetim svog puberteta i proljeća. Nekako proporcionalno kako se priroda budila, tako su u meni više "divljala" neka nepoznata čuvstva kojima se nisam mogao oprijeti. Potpuno bi me obuzimala te mi se katkad činilo da sam tek protagonist, nekakav član avangardne glumačke družbe što nastupa na pozornici čije kulise postavljaju čuvstva a scenarij određuje neukrotivo i svojeglavo srce. Nekako sam bio tuđ samome sebi, nekakav alien što putuje nepoznatim prostranstvima vlastite duše čiji me valovi bacaju sad na jednu sad na drugu obalu vlastitih svjetova za koje nisam ni znao da postoje dok se nisam našao na njihovoj obali čijim pijeskom nisu koračale ljudske stope. Konac od kojih su satkani ti svjetovi predstavljaju drugi oko tebe, pa i dijapazoni tih svjetova ovise već prema tome što je taj drugi u tvoju dušu unio. Nije se mnogo promijenilo od tada, samo što je sve to nekako mirnije, valjda uspiješ nakon niza bitaka i zadobivenih ožiljaka stvoriti štit i oklop koji te brani od vanjskih utjecaja, a možda se i duša malo umori od svih tih vrludanja. Nekako se baš sad mislim, kako svi ljudi imaju dušu nisu li zakoni (oni građanski, uz dužno poštivanja dobra što sa sobom nose) što ih pišu oni koji brinu zapravo za vlastite probitke ali i ljudski obziri tek okovi, čak tamnica koja pokušava ljudski duh svesti pod neke okvire, a pritom ga zarobljuje kao u nekakvu čarobnu svjetilju, poput Aladinove, samo što je u slučaju tog duha iz Aladina istome svejedno kada će se probuditi, dočim srce što više boravi u toj tamnici sve više gine i vene. U tome stješnjenom prostoru sanjari o slobodi, no u svijetu gdje se preimućstvo daje materijalnom duh se sve više potiskuje, pa čovjek prestaje biti to što jest, a odnosi što ga vežu s drugima bivaju sve krhkiji i ispunjeni nepovjerenjem i podozrivošću. Ma taj tehnološki razvoj nije nas nimalo približio, štoviše otuđio nas je, izopačio naše odnose, stvorio od nas puke potrošače kojima se u brk smiju oni što iz potaje vuku konce novih trendova u industriji i modi i kreiraju vrijednosti (zapravo protuvrijednosti) kako bi im roba imala što bolju prođu. A srce? Ma srce im je tu samo smetnja, jednako kao što su to i prave vrijednosti i ljudski duh. Nije li ovo naše doba i doba smrti kulture? Kako do slobode? Gdje naći slobodu? Kako se probiti kroz tu magluštinu do istinskog i izgrađenog ja?
