Rekao je kako ima trenutaka kada ti se sruši cijeli svijet. Nekome, kome si vjerovao, u koga si se pouzdavao i od koga si očekivao potporu, okrenuo ti je leđa, podmetnuo nogu i srušio te...
U tom si trenutku bijesan, ponižen i ranjen i boli te ko ludo... ali ako malo bolje razmisliš - dočekao si se na ruke, nisi razbio glavu. Tako tome možeš bito zahvalan da ti je omogućio da na neki način još više sazreš, da nađeš nove energije, da iznađeš nove putove, da ti poraste samosvijest i da se naučiš poniznosti i skromnosti...
Svi ostali ljudi, koje srećeš na svome životnom putu, koje toliko voliš i koji ti znače sve na svijetu, ipak su tek suputnici. Ako se ne pobrineš za sebe, ako se ne trudiš na izgradnji svoje osobnosti, tada postaješ o njima ovisan, namjesto da im budeš potpora.
No tu se, uz to, javlja jedan drugi problem. Za sebe nemaš baš previše vremena, nikako da izdvojiš vremena da se posvetiš samome sebi, da radiš na sebi. Radiš po cio dan da osiguraš neku čvrstu podlogu i društvenu osnovu i pritom srećeš ljude koji ti istini za volju i ne znače baš previše. I tako dođe do situacije da ti počinje nedostajati vremena za one koji ti znače sve na svijetu.
Gdje je prava mjera? Kako samoga sebe dovesti u takvo stanje da ne trebaš sna? Da s lakoćom radiš po cijele noći i dane i opet imaš vremena za one koje voliš svim svojim bićem? Onaj koji pronađe recept za to bit će neizmjerno bogat čovjek...
I... ako ja sada smijem poželjeti: ja želim biti taj čovjek! Zbog B, s kojom je svaki trenutak tako dragocjen, ali nažalost i vrlo kratak, pa mi se katkad čini da trenuci koje provodimo zajedno prolete munjevitom brzinom. A toliko toga joj uvijek još želim reći i toliko još biti s njom... Che vita e' questa!
Post je objavljen 24.06.2005. u 23:27 sati.