Istina ljeto je moje najdraže godišnje doba, istina volim sunce, izlete, prirodu... Ali sada stvarno više ne mogu. Tako sam iscrpljen. Mislim nije ni cudo, toliko sam radio posljednja dva mjeseca i sada mi je sve to došlo na naplatu. No što je tu je, znat cu se ja i s tim nositi. Odlucio sam sada malu laganicu. Na novi bike i otisnut se veceras nekamo daleko. Uz to taj predah valja iskoristiti i za zapostavljena prijateljstva. Neka mi svi oproste koje sam zapostavio. Na sve sam vas mislio kroz to vrijeme. Ali evo obaveze te odvuku, a pravi prijatelj ce razumjeti... A kako sam umoran evo više ne mogu ni pisati. Ah krhki smo mi ljudi, tko ce nas osloboditi iz ove prolaznosti, trošnosti, krhkosti, nestalnosti, iz ovoga stanja duha ustremljena ka vjecnosti, čiji let poput nekog teškog utega prijeci tijelo. Dušo moja ne ljuti se na tijelo. Ta ono je sada tek klica onoga vjecnog tijela, jednom kada ono naraste do svoga pravog uzrasta divit ceš se njegovoj velicini. Tada cete vas dvoje biti savršeno jedno, nerazdvojni, zauvijek srašceni. Zato ne ljuti se dušo, i budi strpljiva s njim, prihvati te njegove ogranicenosti. Ono je tek zasijano u tlo, u ovu zemlju i zato je tako tromo, nije još niklo, nije još naraslo. Prihvati ga i nosi na svojim krilima koliko god da ti to bilo teško. Jednom cete se zajedno radovati. Jer vas dvoje, oboje ste - JA. I to ste samo kada ste oboje, kada ste zajedno.
Post je objavljen 29.07.2005. u 15:27 sati.