Malo me stvari ostavlja bez daha. Kad pogledam oko sebe zapravo se ne mogu oteti dojmu kako smo okruženi površnošću, trivijalnošću nekom ja bih to nazvao "mehaničnošću" života u smislu da sve radimo po nekoj inerciji, ustajemo, oblačimo se na posao, radimo, onda poslije posla doma, nešto papati, preveć umorni za bilo što provodimo te ostale trenutke u danu s najblaže rečeno premalo entuzijazma. Jer ruku na srce i nema baš tu mjesta za neki entuzijazam. Sve je nekako sivo. Kao da čovjek iščekuje neko bolje sutra, a ono da nikako dođe. Ili je ono u njemu ali ga on ne zna, ili, što je zapravo mnogo vjerojatnije, nema hrabrosti otkriti jer bi to tražilo napor, je bi to iziskivalo iskorak a čovjek je takav, lijen po naravi. Uvijek kada o tome razmišljam pred očima mi slika Michelangelova remek djela Posljednji sud na svodu Sikstinske kapele. Kada promatram to djelo nekako mi se pogled najduže zadrži na onom poznatom prizoru gdje su prikazani Bog i čovjek, kako jedan prema drugom pružaju ruku, i prsti samo što im se ne dotaknu. Bog je prikazan gore iznad zemlje kako se spušta prema čovjetku. Onako odlučno, sa očinskom brižnošću na licu i nekim dubokim iščekivanjem, kao da nestrpljivo i gotovo sa strepnjom čeka čovjekov odgovor, jer ta gesta pružanja ruke, zapravo je poziv čovjeku, ona ga doziva. Bog rekao bih gotovo, čisto ljudski govoreći, uspaničena stava, pruža čovjeku ruku, a ovaj onako zavaljen na zemlji u poluležećem položaju rukom savinutom u zapešću, pogleda okrenuta na stranu. Sve ukazuje na to da se baš i neće tako lako odazvati na taj poziv, njegove misli kao da su negdje drugdje, njemu se hoće nekamo drugamo ići, čak se nije ni ustao da bar na taj način oda počast svojem stvoritelju. Ne znam je li ovo sve imao Michelangelo pred očima (što nije isključeno jer uz to što je bio veliki umjetnik bio je i veliki teolog, pa ga nazivaju najvećim teologom među umjetnicima i najvećim umjetnikom među teolozima) no evo ja to i još mnogo drugog vidim svaki put kada promatram taj prizor sa svoda Sikstinske kapele. I onda mi se nameću brojna pitanja, jer još nisam vidio da je netko tako vjerno, a zapravo bez riječi, toliko mnogo rekao o odnosu između čovjeka i Boga. Čovjek, najveličanstvenije stvorenje na svijetu, a tako lijen, tako beznadežno uronjen u ovaj svijet čula kao da će zauvijek tu ostati, a ne da mu je to tek privremeno i zapravo kratkotrajno boravište, stanište njegova otuđenja i otuđenje njegova trajnog boravišta. I nikako da se istrgne iz toga stanja. A priliku je imao u to nema sumnje. To je taj iskorak koji je valjalo učiniti u određenom trenutku a nije učinjen. Možda je i on poput mene bio trgnut iz sna ljubavlju koja te obuzme čitava, koja potiče na revoluciju... Ali je i on poput mene brzo položio oružja, nije se htio boriti, nije se prepustio zahtjevnom diktatu ljubavi koja diže čovjeka u nebesa, a zauzvrt traži potpuno predanje, vjeru, pouzdanje i odvažnost. Nije dakle dopustio toj ljubavi da ga povede do neslućenih obzora već se prignuo i predao nekoj lažnoj sigurnosti što ju pruža svakodnevni uobičajeni dnevni ritam, to sivilo koje zatupljuje i otuđuje čovjeka od njega samoga. Nije onda ni čudo što se ljubav povukla (nije nestala, još uvijek čeka), njoj elegantnoj dami odjevenoj u halju koja je otkana od najfinijeg tkanja slobode ne da se gušiti u tim okvirima i shemama, jer ju to guši si sputava. Vjerojatno i dalje pruža ruku prema meni i čeka... Čeka da postanem odvažan da uvidim, ono što dobro znam a strah me samom priznati jer bih onda morao djelovati, no ja ležim zavaljen u pololežećem stavu, baš poput Michelangelova čovjeka sa svoda Sikstinske kapele.
Jer... tako često zaboravim Opomenu našega velikoga hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Post je objavljen 15.07.2005. u 21:08 sati.