subota, 02.07.2005.
Bijelo puce
Nekako sada dok slušam bijelo puce misli mi se vraćaju unatrag, na neka druga vremena. Ma ne nije to zacijelo puka nostalgija. Nisam ni ravnodušan, naravno. Od tih mi se pjesama nekako širi neka milina u srcu. Ne žalim za tim vremenima. Nimalo. Niti bih se volio u njih vratiti. Jednostavno se jednom prožive i dosta. Poput odijela koje si eto sada prerastao ta iskustva ostaju za tobom i nema baš smisla u isto se vraćati jer u njega više ne staneš. Čovjek uvijek ide dalje, tako je to u ljudskoj naravi. Ipak i ta su vremena dio tebe. I te su pjesme dio tebe. Kako sam ih samo volio, koliko vremena proveo slušajući ih sa svojim društvom, koliko su mi utjehe donijele i bile mi vjerne pratilje u onim trenucima koje s nikim ne bi čovjek poželio podijeliti osim sa svojim pjesmama. Nosiš sve to u sebi. Zapravo izgleda da čovjek stalno prelazi u nešto novo no pri tome ne gubi ono staro već ono ostaje i biva samo zamijenjeno ali ne i potpuno potisnuto ovim novim. To je nešto kao godovi kod stabla, oni prethodni ostaju kao trag ali čovjek u stanovitom trenutku je taj posljednji god, dok toga ne prekrije idući i sve tako redom dok ne dođe red stablu da preraste ljušturu kore. Uvijek novo, neprestano novo. To je bit ljudskog života.
Čak mi ni Tifa nije išao toliko na živce, premda me kao klincu koji je znao rock encikloplediju napamet strašno iritirao njegov scenski nastup, ali prvenstveno glas, jer taj stvarno nije za koncertne izvedbe. Čisto kreštanje. I baš gledam nešto i sjetim se kako sam se uvijek pitao tko su ti ljudi koji su u prvom redu na koncertu. Kako biti čovjek u prvom redu na koncertu, to je pitanje za milijun dolara. Meni je to samo jednom pošlo za rukom i to na Bajaginom koncertu ali smo sestra i ja bili uz zvučnike i radi toga nisam čuo tri dana ako ne i više, ali se isplatilo jer sam tada upoznao "nju", nismo tada progovorili niti riječi ali smo se ipak sutradan ponovno susreli... Bila je to lijepa ljubav... I završila je.
Jeste li primijetili kako na pozornici tijekom koncerta uvijek postoji neki tip odjeven gotovo u pravilu u žutom odijelu koji ne pripada bandu ali je tamo i nitko ne zna zašto je tamo ali ga se uvijek, na svim koncertima može vidjeti. Je li to svaki sastav ima nekog ekshibicionistu kojega vodi sa sobom, ne bih vam znao odgovoriti, ali je uvijek tamo. Možete ga svi vidjeti, samo malo bolje pogledajte. I onda mi otkrijte njegov identitet.
02.07.2005. u 22:38 •
1 Komentara •
Print •
#
| < |
srpanj, 2005 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
o-p-i-s b-l-o-g-a
La mia vita o come trovare la via retta in un mondo immerso nel fango
ili
"ibis redibis numquam peribis in bello"
Moj mail:
sjeverko.jugic@yahoo.com
m-e-n-s e-t o-m-n-i-a
Mens enim est quaedam gignens et complens omnia, quae sine ullo aut initio aut termino temporis causas rerum naturaliter nexas ad utilitatem omnium summa et perfecta ratione moderetur.
d-o-l-i-n-a s-u-z-a
«Tako, svaki od nas, kada se rodi i nastani ovaj svijet kao svoj dom, zapocinje svoj zivot u suzama. Pa iako nam je tada jos uvijek sve nepoznato i skriveno, ipak pri rođenju placemo, jer, zahvaljujuci prirodi, slutimo sto nas ceka i vec se unaprijed, suzna lica, tuzimo na tjeskobe smrtnoga zivota, i nasa dusa, jos uvijek tako nejaka i neiskusna, odmah s placem i jaukom svjedoci o naporima i olujama ovoga svijeta, s kojima se suocava vec na pocetku zivota».
Counters
