Naturaliter
srijeda, 06.07.2005.
Smrt u drvoredu
Prošao sam i jutros pokraj toga stabla. Ne znam ali svaki put kada prođem na trenutak zastanem. i pomolim se za dušu poginulog vozača koji je na tome mjestu preksinoć oko 22 sata izgubio život u prometnoj nesreći. Zabio se u stablo a sudeći prema slici (istu vidio u novinama) čovjek mora da je vozio bar 120 km/h. Ma kako netko može voziti tom brzinom kroz grad! Prvi put kada sam zastao na tome mjestu, prilično je blizu mog stana, dugo sam se zadržao promatrajući mjesto nesreće. Na stablu zguljena kora, oko stabla preostali sitni dijelovi stakla automobila, nešto prolivenog ulja, i duboki tragovi kotača automobila koji se tu ukopao. I to je sve. Zar toliko malo vrijedi ljudski život? Zar je to jedini trag koji će od toga čovjeka ostati na tome mjestu, od njegova života, od njegovih snova i naglo prekinutih nadanja? Zar je to kraj? Zar je njegov život išao svojim putem da bi na kraju skončao ondje, pod stoljetnim stablom lipe u punom cvatu? Zanimljivo da je par dana prije toga gotovo na istome mjestu i na gotovo identičan način, u jedno od stabala u tom drvoredu zabio se neki mladić. Na sreću njemu i njegovim suputnicima, djevojci i prijatelju, nije ništa bilo, dočim se autić odbio od stabla a onako na prvi pogled vidio sam da mu je pukao prednji most, što znači da je šteta prilično velika. To se dogodilo upravo dok sam prolazio uz taj drvored. Sjetim se i jedne druge prometne nesreće. Kod stadiona četvorica mladića u ranim jutarnjim satima zabili se u stup ulične rasvjete u punoj brzini. Trojica su poginula, jedan završio kod B u bolnici, slomljene noge ali je preživio, jedini. Ostali njegovi prijatelji, trojica mladića 18-19 godina mrtvi. B je to, zvučat će nejverojatno, ali gotovo nešto normalno, ta gleda to stalno, i još užasnije scene, kakvih, kako sama kaže, nema ni u horror filmovima, ali mene... mene to tako duboko potresa. Ne volim auto. I najradije ga da ne moram ne bih nikada ni vozio. Nedavno sam i sam imao prometnu. Uvijek misliš da se te nekom drugom događam a onda kada se tebi dogodi shvatiš da nisi "cijepljen" proptiv prometne nesreće, da si i ti jedna od mogućih žrtava pokolja na prometnicama. Shvatiš to u trenutku te nesreće. I ta te spoznaja zaprepasti i učini da sav pretrneš. Jer ne ubija toliko ni činjenica da si polupao auto i da ćeš morati platiti štetu, ni da si ispao glup što si učinio početničku grešku u vožnji (ja bio kriv, u panici napravio prekršaj), ni da ti je put na koji si krenuo propao, ni da ćeš sada morati pisati to europsko izvješće o nezgodi i izgubiti dragocjeno vrijeme na ispunjavanju formulara u osiguravajućoj kući, niti od policajaca (istina policajac je došao ali me nije kaznio, rekli smo da se bumo nas dvojica sudionika prometne nesreće već dogovorili)... Ništa od toga. Ubija činjenica da si i ti jedan od onih kojima bi auto mogla biti posljednja životna stanica. A to te prestravi, i više od toga. Ipak, ne mogu a da se na zapitam: je li automobil toga vrijedan?
