petak, 01.07.2005.
Zašto ja moram šutjeti?
Najbolje da šutim! Ali... ja sam takav ne mogu šutjeti i točka. Vikat ću i vapit ako treba, ne može to tako.
Već mi se danima po glavi vrzmaju misli, zapravo su to iste one koje mi se, eto, svako malo vraćaju, a potaknu ih i one stvari koje s tim nemaju (ili naizgled nemaju) baš nikakve veze. Uh, zašto je to tako? Zašto je za neke život začarani krug iz kojega ne mogu izaći? Zašto se te situacije ponavljaju s koljena na koljeno, pa život koji su živjeli roditelji sad, evo, žive djeca? A onda djeca njihove djece i tako redom, zapravo ne redom, već krugom, zatvorenim krugom? Tako me to duboko potresa. Ali zašto je to tako? Zašto, zašto,zašto??? Sanja je jedno predivno dijete, i Ivica naravno, a tek Antonija, najdražesnije dijete koje poznajem. Jedina je njihova krivnja da su im roditelji nezrele, bestijalne osobe potekle: on iz obitelji alkoholičara, ona iz obitelji alkoholičara. A roditelji njihovih roditelja, pogađate, bili su - alkoholičari. Oni bezočni, što piju do besvijesti a onda galame u svome pijanom ludilu i vrše psihički teror i fizičko nasilje nad djecom. I nije ih briga ni za što, osim za njihovo dupe, dok se to isto ne ucrva od batrljaka odsječenih nogu zbog nekroze tkiva radi od alkohola uništenih krvnih žila, a onda krepaju i za sobom ostave smrdljivi trag i utrnule zube svoje djece, što su tek počela gledati svijet, a već se nazire da će poći tragom svojih roditelja. Kako zaustaviti tu spiralu? Zar im baš nitko ne može pomoći? Zašto to ljudi čine svojoj djeci?
Sada je prekasno za sve. Proklet je ovaj život. Neki je filozof, eto čitam, rekao kako je priroda bila sklonija životinjama nego čovjeku. Žestoko su ga napali. Ali, čovjek nije ništa krivo rekao. Kakav život mogu očekivati Sanja (13), Ivica (11) i Antonija (7) nakon svega što su proživjeli, nakon što su bili zlostavljani. Ljudi moji ma ta riječ ne opisuje dovoljno strahote koje jedno dječje srce otrpi u takvim obiteljskim situacijama. I to pred ravnodušnim pogledima čak i najbliže rodbine i prijatelja, jer nitko ne razumije kako je njima. Kažu čak (o blaženo neznatnog li koeficijenta inteligencije!) kako je zapravo najvažnije da se oni pomire, da žive skupa i tako stalno njih, roditelje stavljaju u prvi plan, a gdje su tu djeca. Glupih li ljudi! I te proklete socijalne službe, tako su nemoćne. Sve to nekakvi kolebljivi istupi, koji na kraju zapravo rezultiraju poigravanjima djece a nikakva rezultata. Ma zapravo nekako kao da je i njima samo do toga da to skinu s dnevnoga reda. Zar nikoga nema?
01.07.2005. u 23:14 •
2 Komentara •
Print •
#
| < |
srpanj, 2005 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
o-p-i-s b-l-o-g-a
La mia vita o come trovare la via retta in un mondo immerso nel fango
ili
"ibis redibis numquam peribis in bello"
Moj mail:
sjeverko.jugic@yahoo.com
m-e-n-s e-t o-m-n-i-a
Mens enim est quaedam gignens et complens omnia, quae sine ullo aut initio aut termino temporis causas rerum naturaliter nexas ad utilitatem omnium summa et perfecta ratione moderetur.
d-o-l-i-n-a s-u-z-a
«Tako, svaki od nas, kada se rodi i nastani ovaj svijet kao svoj dom, zapocinje svoj zivot u suzama. Pa iako nam je tada jos uvijek sve nepoznato i skriveno, ipak pri rođenju placemo, jer, zahvaljujuci prirodi, slutimo sto nas ceka i vec se unaprijed, suzna lica, tuzimo na tjeskobe smrtnoga zivota, i nasa dusa, jos uvijek tako nejaka i neiskusna, odmah s placem i jaukom svjedoci o naporima i olujama ovoga svijeta, s kojima se suocava vec na pocetku zivota».
Counters
