Hmmmmm...????

Kao što obično biva, čovjek ne može ništa u životu napraviti, a da se odmah ne nađe par pametnjakovića koji će cijeloj priči dodati i sva moguća „znanstvena, psihološka i nadasve razumna„ objašnjenja. Prije nekih mjesec dana puklo me da bi ubo neki auto za – po gradu. I tako se odlučih naći nešto za 2000 €, a da baš nije totalni krš. Da se zna, jedini automobili koji ulaze u moj uži odabir su auti japanske proizvodnje. Trenutno krstarim ulicama Zagreba u Mazdi, a od prije 2 dana, preselio sam se u manji, puno jeftiniji i puno stariji – Suzuki. Nakon dužeg razmišljanja kaj se za tu lovu da dobiti, odlučio sam se za malog Swift GTi-a. Mjesec dana sam obilazio u oglasniku ponuđene primjerke istog, dok nisam prije 2 dana naletio na pravu priliku. Lik je prvi puta dao oglas i odmah sam se javio. Nagledao sam se svakojakih krševa ovih dana u rasponu cijena 1500 – 2200 €, pa sam već pomalo gubio i nadu da se može naći nekaj relativno dobrog za te pare. I tako se ja ipak dogovorim sa likom, te se nađosmo. Bio sam ugodno iznenađen onime što sam vidio. Crni, prvi lak, nigdje udaren, sa dobrom muzikom Swift Gti rođen 1991 godine. Rekoh, uzimam! Dogovorim se sa čovjekom, nađemo se drugi dan i – postajem vlasnik novog (starog) vozila. Mogu samo nadodati – jaaaako sam zadovoljan.

No, da se vratimo na temu. Naravno da su ljudi na poslu i oni koji su oko mene, brzo skužili moju novu igračku i počnu teorije. „A kaj će ti GTi, zakaj nisi zel nekog Opela dizl?“, „Ma joj, to ti je skršen auto, samo je dobro sklepan.“, „Znaš, to ti možda i nije bio najpametniji potez, dijelovi su ti za to jako, jako skupi…“ i tako u nedogled. Svi su najednom postali moji besplatni psihijatri, financijski savjetnici, astrolozi, duhovni učitelji, bla, bla, bla…sve dok nije pao onaj pravi biser. Gleda frend mene, gleda auto, šuti, mozga, gleda auto, gleda mene, razmišlja – i onda bubne; „Stari moj, izgleda da te bubnula kriza srednjih godina.“. Reko, ne vjerujem što čujem. „Čekaj, ti sad sereš ili…?“, pitam ga ozbiljno. „Ma ne, to ti baš tak počne…prvo mali brzi auto, onda malo veći brzi auto, onda buš počel na narodnjake ić' i na kraju buš se našel mrtav pijan u zagrljaju neke 16-ogodišnjakinje“, kaže mi vrlo zabrinuto. I ja, čak sada dok ovo pišem, nalazim se u stanju šoka. Pitajući se, možda je ipak u pravu? Ma neeeee, uostalom, 35 godina i nisu neke - srednje godine, zar ne?…blah! ;)

Lutajući bespućima svog virtualnog života, okinuo sam i nekoliko snapshoot-ova, pa ih evo, ovdje dijelim sa vama. Ostat će zakinuti oni koji žele vidjeti muzeje i kazališta, no tamo mi se ni u „pravom“ životu baš ne da ići.

Ne znam zakaj najednom toliko medijske pompe oko ovog "Second Life"-a. Ko da mi i ovaj moj nije dovoljan, pa bi još jedan kao trebal vodit. Bacio sam se malo u lutanje bespućima virtualnog svijeta mojeg drugog života, no nije me previše impresioniralo. Blah! Dođoh, vidjeh, pobjegoh…

...viđeni Google Earth-om.