Traganje Poznatog, Nepoznatog i Nespoznatljivog


"Koliko je sati?" Florinda Donner Grau upita jednog popodneva, dok se brinula za neko stablo u svom vrtu. Učenica, koja je upravo pristigla, bez daha je počela preturati po torbi tražeći ručni sat.

Pojavio se nagual Carlos Castaneda, pažljivo je pogledao na svoj sat i svečano objavio, "Upravo je sada! Idemo! Imamo sastanak – sastanak s vječnošću!"

Učenica se požurila poprijeko vrta i spotakla preko korjena.

"Čemu žurba?" upita je Florinda.

"Ah, ja uvijek zaostajem…"

"Navrat-nanos", odvrati blago nagual klimajući glavom. "Mi ljudska bića imamo čudan način gledanja na vrijeme. Opčinjeni smo prošlošću, uvijek gledamo na vrijeme kako uzmiče od nas. To je kao da sjedite u zadnjem vagonu vlaka, promatrajući tračnice kako se odmiču od nas. Zašto ne prijeći u prvi vagon, da bismo se suočili s nadolazećim vremenom?"

"Dakle morali bismo gledati u budućnost?" zapita učenica.

"Ne, ne budućnost – Ovdje! Sada! Nadolazeće vrijeme!"

Učenica pogleda dolje na korijenje, i nastavi ga slijediti pogledom dok se nije susrelo s deblom ogromnog stabla. Uočila je da Florinda i nagual gledaju gore u krošnju. Prišla im je bliže. Kada je stigla naspram stabla, osjetila je opuštenost, širenje.

"Drveće ima drugačiju brzinu," reče nagual. "Možeš ga osjetiti, ako se usporiš."

Napravio je stanku.

"Stablima je poznata energetska činjenica," nastavio je.

"Koja je to energetska činjenica?", potiho zapita učenica.

"Stablo zna da je upravo u ovom trenutku okruženo vječnošću… Stablo zna da se može produžiti vječno u bilo kojem smjeru. Ono zna da jedan trenutak može biti vječnost.

To je činjenica, ali samo ako se okreneš nadolazećem vremenu."