Stranica sjećanja

29.08.2006., utorak

U ovaj kasni sat, dok noć plete svoju mrežu nitima od snova, s požutjelih listova sakupljam fragmente prošlosti. Uzalud tražim stranicu na kojoj je ostao zapisan naš davni susret. Ona je nestala u sjeni proteklih godina. Ali još noćas, prije svitanja, nastat će trag od stihova na ovoj stranici života kao svjedok novog susreta. I nije važno što će prašina zaborava možda opet pasti preko svega, jer ti si ionako ovdje samo u prolazu. Na raskrižju puteva između sigurnog odlaska i straha da će jedan tvoj dio ipak ostati tu. 30. 8. 2006. P.S. Ako vi niste primijetili, ja jesam, hvala na pitanju, provedoh najveći dio ljeta na kontinentu. E, pa sad sam uspjela spojiti 3 dana i odoh malo namirisati more i nauživati se svog malog otoka. Pozdrave vam ostavljam do čitanja u nedjelju ili ponedjeljak! ;))

- 22:34 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Dnevnik žene od migrene

26.08.2006., subota

Buđenje. Ležim još zatvorenih očiju dok se s radija čuje: Maslina je neobrana, nima koga da je bere... i pomišljam u tom trenutku kako se volim buditi slušajući lijepu pjesmu. Ali fuj...ne volim se ovako buditi...još u polusnu osjećam da nešto ne valja...je li sve na svome mjestu...da, glava na jastuku, točno znam da mi je glava na mjestu, osjećam...nije glava, glavurda je, uhhh, osjećaj kao da je u njoj sto utega, a svi smješteni odmah ispod čela. Onda još... želudac, to se on već grči. Mučnina. Ježim se, stvarno se ježim od mučnine u želucu. Usta mi se lijepe. Ne, nisam imala burnu noć i nije to posljedica ispijenog alkohola, to je opis buđenja osobe koja otvara oči sa spoznajom da je dan tek počeo, a već je otišao u finu materinu jerbo migrena rules. I što sad? Ne volim tabletiranje, ali kad ovo osjetim odmah ujutro, znam da nema spasa. Aspirin je za doručak. No, kako rekoh, ne volim tablete, osim kad stvarno zagusti, pa hajde, probat ću najprije nešto "blaže". Andol 300. Ha, ha, ha – to se migrena smije, ne, ona umire od smijeha (a s njom točno možete razgovarati, toliko je moćna, komunicira se tek tako). Nakon sat vremena osjećaj ostaje isti. Vrijeme prolazi, vučem se po kući, a glava za mnom. Podne. Ipak će za ručak biti aspirin direkt, brzo djeluje. Mama izjavljuje da bih trebala ići s njom do grada obaviti neku kupovinu. Pregovorima sam iznudila polazak za pola sata, samo da tableta počne djelovati. Potom sam pošla s njom, ali sam cijelo vrijeme imala osjećaj da mi glava nekako ne stane u auto. A priča o mirisima i zvucima dok migrena trijumfira, e, to je tek neopisivo! Dovoljan je i najbezazleniji poticaj zvuka ili mirisa koji se u tom trenutku učini sumnjiv pa da pomislim kako će mi se tikva rasprsnuti ili pak poželim izbaciti želudac iz utrobe. No, nekako sam i to preživjela. U glavi još uvijek pulsira, ali evo me na krevetu pa sam se poslije svega dovukla na blog i dosjetila se jadu da vidim što ću o migreni naći na webu. Čitam i razmišljam... Prosječno je bolest tri puta češća u žena. U žena je migrena također mnogo teža. Ok, to sam mogla i misliti. O, Bože, zašto nisam muško, barem danas?! Dobro, i još koji dan... Migrena se obično ne smatra ozbiljnom "ženskom bolesti" (...) Ohohooo, pustite me ovakvu migrenoznu samo pola sata s osobom koja to tvrdi...požalit će, hehe...Ali dobro, ovo su u tekstu naveli kao primjer zablude, sva sreća. Pa kaže dalje... Međutim, milijunima žena koje pate od nje, migrena uzrokuje neopisive fizičke i emocionalne patnje. Migrena je vrlo bolna bolest koja onesposobljava bolesnika. To nije samo glavobolja, samo simptom ili nesposobnost podnošenja stresa. Migrenu treba shvatiti ozbiljno. Ovo je, vjerujte mi, ozbiljno. Čim se ovako probudim i osjetim da će biti dan ludila, zahvalim Svevišnjem ako ne moram nekamo ići ili obavljati kakav zahtjevan posao. Jer, to je – nemoguća misija. Zašto? Evo dalje... Istraživanja pokazuju kako žene pate od težih oblika migrene koji umanjuju njihovo funkcioniranje na poslu i u obitelji i ugrožavaju njihovu karijeru. Tijekom napadaja, majke često nisu sposobne niti brinuti se za svoju djecu. Samo se nadam da na svijetu još postoje muškarci koji to razumiju. Da stvar bude gora, migrena je vrlo stara vještica. Pronašla sam podatak da se pojam "migrena" spominje još 3000. g. pr. Kr., i to u Mezopotamiji . No, iako je poznata već jako dugo, izvori kažu da još uvijek postoje mnoge nepoznanice o toj bolesti. Ipak, mogu vam se "pohvaliti" da sam se ja s njom već jako dobro upoznala. Upravo sam otkrila da možda i blog djeluje antimigrenozno. Pišući ovo, osjećam kako je konačno popustila. Sad bi neki rekli - pametniji popušta. Izvori: link1. link2.

- 15:59 - Komentari (48) - Isprintaj - #

Jesmo li spolno neodgojeni?

24.08.2006., četvrtak

Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da se gotovo sve oko nas na entu potenciju (a "n" teži u beskonačno) vrti oko seksa. Koliko god trošim riječi na priče o ljubavi, osjećajima i koječemu, ispada da su sve to same trice i kučine u odnosu na seks. Jerbo, što vrijede priče o ljubavi ako o seksu ne učimo od ranih dana; prijeti opasnost da ostanemo seksualno onesviješteni. Pametni su ljudi zaključili da se to ne smije dogoditi. Ministarstvo znanosti i obrazovanja ulaže goleme napore kako bi djeca (na vrijeme i s voljom) bila i seksualno odgojena. No, znate da u nas Hrvata ništa nije jednostavno. Uvijek postoji neki dualizam (vidi post Mostovi koji razdvajaju ljude). Tako i u seksu, pardon, u osmišljavanju programa seksualnog odgoja. Jedni kažu da je najbolji onaj odgoj kojim se zagovara apstinencija. To bi bila konzervativna struja. Čitam u novinama da se oni protive i masturbaciji, i kontracepciji, i mijenjanju partnera. Druga pak struja, ona liberalna, kaže da djecu treba poučavati i o kontracepciji i o spolnom životu (da ne kažem općenju) i ne protivi se masturbaciji. Pročitavši sve to, baš sam se zamislila. Vidite, meni nije jasno kako smo mi uspjeli odrasti, a ne ostati seksualno onesviješteni. Tim više što nismo imali toliko izvora informacija, nije se raspravljalo o tome kako ćemo to naučiti, nije bilo interneta... Ipak, nekim smo čudom (manje čudom, više vlastitim zalaganjem i nastojanjima profesora) uspjeli naučiti mnogo toga. Istina, u osnovnoj smo se smijuljili na satu biologije kad se učilo o spolnosti, menstrualnom ciklusu, oplodnji; cerekali smo se i slikama iz udžbenika, ali smo ipak naučili. Osim toga, i danas se sjećam referata koji sam u vrijeme srednje škole pisala baš o kontracepciji. Ipak nismo živjeli u mraku, dakle. Čak smo, zamislite, bili svjesni da postoje spolne bolesti, a shvatili smo i što znači mijenjanje partnera. Osim toga, bila je tu i ekipa iz ulice, ekipa iz škole, dakle i te su skupine vršnjaka odigrale svoju ulogu u odrastanju i spoznajama o seksualnom životu. Jer, koliko god smo naučili u školi i koliko god su i roditelji ispunili svoju odgojnu zadaću, te su se "škakljive" teme nekako najlakše i najotvorenije pretresale u razgovoru s vršnjacima. Nitko nije mlatio praznu slamu o tome hoće li nam uvesti spolni, zdravstveni ili neki treći odgoj u školu. Isto tako, nitko nije učio dečke o masturbiranju pa su ipak otkrili tu aktivnost (doduše, oni su govorili o šlajfanju...). I čvrsto sam uvjerena da je se ni dan danas ne bi odrekli samo zato što im je u školi rečeno da se to ne radi i da se treba suzdržavati. Cijela priča o uvođenju te vrste odgoja u škole nekako mi je polusmiješna i imam dojam da se opet sve vrti oko onih drugih čarobnih riječi, a to su novac i nečiji interesi. Ne tvrdim da je takav odgoj nepotreban i besmislen, samo mi je zanimljiva cijela ta predstava oko "spornih" pitanja. Otprilike kao da se raspravlja o tome hoćemo li govoriti masturbiranje, samozadovoljavanje ili šlajfanje. A dobro znamo da će se ono događati - kako god ga nazivali. Možda ne bi bilo loše, kad se već ima para, osnovati i jedno novo ministarstvo koje bi se bavilo samo tim pitanjima. Ministarstvo spolnosti. Ili Ministarstvo seksualnosti. A da se približimo mladima, možda bi najbolje bilo - Ministarstvo fuka.

- 13:35 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Koliko (p)ostajemo površni?

22.08.2006., utorak

Bliski susreti raznih vrsta

19.08.2006., subota

Prije nekoliko dana... Prolazim jednom ulicom svoga malog grada zadubljena u misli... Odjednom podignem pogled i ugledam pred sobom poznato lice. Bila je to frendica iz srednje škole koja je sjedila u klupi ispred mene i s kojom sam dosta komunicirala (da, i za vrijeme nastave), dobro smo se poznavale. Nakon mature, kako to obično biva, svatko krene svojim putem i dobar se dio tih prijateljstava razvodni. Neka i ostanu; kažu da je to vrijeme kad se stječu prijatelji za cijeli život. Tako još uvijek postoje prijateljice s kojima ispijam kave, s kojima se druženje uvijek obnavlja. Ti susreti možda i nisu tako česti, ali se nikad ne osjeća praznina i udaljenost, nego se priča o prijateljstvu uvijek nastavlja, razgovori su neusiljeni i nema one neugodne tišine i ponavljanja uvijek istih pitanja na koja se zapravo i ne očekuje bogznakakav odgovor (nego se izgovaraju onako - reda radi). No, postoji i ona druga vrsta nekakvih "praznih" susreta, najčešće slučajnih, onih u prolazu, na ulici, u trgovini...Takav je bio i taj susret. Razgovor je tekao otprilike ovako: Ja: Bok! Ona: Ej, bok! Ja: Jesi dobro? Ona: Jesam, evo vidiš, imam još nekoga sa sobom. Jel' znaš? (Pokazuje glavom prema dječjim kolicima koja gura pred sobom.) U tom trenutku primjećujem da me iz kolica gledaju dva velika plava oka, mali plavokosi se okreće prema meni – irokeza leprša na povjetarcu, a prekrasan osmijeh otkriva tri bijela zubića... Osmijeh mi se razvukao od uha do uha i kad sam konačno uspjela "skupiti" usta, nisam imala što drugo reći nego: Prekrasan ti je. Pogledala sam malca koji se još uvijek sretno smiješio, a ja više nisam znala što bih joj rekla. Nakon toga ona reče da je prošlo već godinu dana i da u rujnu počinje raditi. Pitala sam je radi li još uvijek na starome mjestu, ona je potvrdila i to je bilo sve. Trenutak tišine. Valjda vrijeme da se pođe. Rekoh: Uživajte, hajde, bok, vidimo se. Ne znam što mi je značilo ono "vidimo" se jer se ne sjećam kad smo se posljednji put vidjele i ovako slučajno, a kamoli po dogovoru. Strašni su ti kratki trenuci u kojima onako nasumično pokušavamo doznati štogod o životu poznate nam osobe koju sretnemo nakon dužeg vremena, a sve se svede na nekoliko ispraznih pitanja: Kako si?, Gdje si?, Radiš?, Jesi se udala? (to redovito mene pitaju), Šta ima? Usiljen razgovor i neka pitanja na koja (čini mi se katkad) ne znam ni sama sebi odgovoriti - uvijek me natjeraju u bijeg. Vrijeme čini svoje. Ljudi se udalje. Susreću neka nova lica... Dva dana nakon toga provela sam družeći se s dvjema blogericama. Srela sam ih najprije tu u blogosferi tijekom ovog svog blogerskog "staža". Nakon mjeseci virtualnog druženja srele smo se i na kavi. I premda se nikad prije nismo vidjele, i premda živimo u različitim gradovima, ti su susreti bili neusporedivo sadržajniji, ljepši, ugodniji od opisanog susreta s frendicom iz stare škole. Baš sam društveno, vremenski i prostorno uživala. Napunila "baterije". I njima hvala...

- 16:25 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Bez naslova

13.08.2006., nedjelja

Što su učinili Amoru?

09.08.2006., srijeda

Nedavno sam pročitala jedan tekst o temi ljubavi i seksa. Nažalost, nije riječ ni o kakvom znanstvenom članku, u pitanju je bio jedan žutotiskovni uradak. No, i to je bilo dovoljno za neka pitanja... Riječ je o vezi između muškarca i žene. Ili je možda bolje da odmah kažem – o vezama između muškaraca i žena? Točnije, u pitanju su tzv. noviji oblici veza. Zovu ih još "poliamor" ili "otvorena veza". Napominjem da prema nekim teorijama postoji nekoliko vrsta takvih veza. Spominju se i otvorene homoseksualne veze, i otvorene bračne veze, a s tim se povezuje i pojam "swinganje". Mislim da nije potrebno posebno objašnjavati što je bit otvorene veze ili braka. Pristalice takvog načina života naglašavaju kako je u mnogim društvima monogamija propisana društvenim i religijskim pravilima. Monogamija i institucija braka su općeprihvaćene društvene činjenice, stoga je mnogima nezamisliv bilo kakav drugi oblik suživota. No, kažu zagovornici otvorene veze, ipak "postoje mnogi uspješni oblici novih veza". Budući da promicatelji tih ideja i sami žive takvim životom, jasno je zašto imaju taj pristup, odnosno gledište. Štoviše, tvrde da su mnoga društva prilično licemjerna; monogamija postoji samo kao pojam, a bračni su "izleti" sveprisutna pojava, samo se taje. S obzirom na to da pristalice otvorene veze/braka imaju svoje argumente i svoj pogled na stvari (kojim tjeraju vodu na svoj mlin), imam i ja svoje pravo reći što mislim o svemu. Prvo moram reći da su za mene ljubav i seks dvije neodvojive činjenice. Za mene. Znam da ima onih koji te pojmove vrlo lako mogu odvojiti; voljeti nekoga, ali se s drugima seksati samo zbog požude. Ja to ne mogu i ne želim odvojiti. Vjerujem u cjelovitost ljubavi. U emocionalnu i tjelesnu povezanost. Za to mi ne treba treća osoba. Niti drugi bračni par. Prvo, jer tu ljubav u cijelosti poklanjam jednoj osobi, a drugo, jer ne želim na taj način s drugima dijeliti svoju intimu. I ne brinem se hoće li to nekome zvučati posesivno, ljubomorno ili konzervativno. Posebice bih naglasila riječi: posesivnost, ljubomora. Naime, zagovornici otvorene veze tvrde kako to čak doprinosi "duhovnom razvoju" jer se osobe na taj način oslobađaju osjećaja ljubomore i posesivnosti. (No čisto sumnjam da bi se netko tko je opsesivno ljubomoran uspio "izliječiti" na taj način.) Nije li još veći duhovni razvoj kad sami uspijemo nadvladati te osjećaje? Povjerenjem koje je utemeljeno na ljubavi. Činjenica je da se može javiti seksualna požuda kao izazov, ali je isto tako činjenica se tome može odoljeti (ili sam ja posljednji Mohikanac jer želim vjerovati da postoje muževi koji na nekom službenom putovanju ne bi poševili zanosnu namigušu u hotelskoj sobi, i to iz ljubavi i poštovanja prema svojoj ženi). Nadalje, ne treba mi otvorena veza da bi seksualni život s osobom koju volim bio zanimljiviji, da bih izgrađivala svoju osobnost ili postala senzitivnija. A upravo se te činjenice navode kao prednost otvorene veze. Brak se u tom slučaju poima kao ograničavajući čimbenik, kao nešto što ljude dovodi u situaciju da su poput nečijeg vlasništva. Prvo, brak se sklapa dobrovoljno, nitko nije prisiljen ako to sam ne želi. Drugo, onaj tko misli da ne može/neće/ne želi biti monogaman vrlo lako može uživati u svojoj slobodi i bez braka (ili veze). Brak se ne sklapa samo zato da se udovolji zahtjevima društva. Nije li onda bolje biti slobodan i naći sebi slične? Utažiti seksualne apetite po želji i potrebi? I na kraju, mislim da se radi upravo o tome. Samo o utaživanju potrebe za seksom. Nekima za to nije dovoljna jedna osoba. Jer pojmovi ljubav i seks za njih nisu nužno povezani. Stoga bih rekla da onda stvari treba nazvati pravim imenom. Ono "poliamor" u sebi sadrži ime ljubavi. Amor. A to s Amorom nema veze. Amor povezuje dvije osobe (a ne više njih) ljubavlju iz koje proizlazi i seks, kao čin ljubavi. Tko želi seks bez ljubavi i tko to može odvojiti, ne mora se ni za koga emocionalno vezati. Ako u tome uživa. I čemu onda bilo kakva veza ako ona mora biti – otvorena? Čemu brak? Nije li onda licemjerno glumiti poštovanje prema društvenim normama i nazivati nešto vezom/brakom, a da to uopće nije tako?

- 18:07 - Komentari (66) - Isprintaj - #

(U)POZNAVANJE

07.08.2006., ponedjeljak

Potaknuta Jazzinim postom Iz bakine škrinje napisala sam joj tamo kilometarski komentar, a onda sam shvatila da imam još toga što želim reći pa je najbolje rješenje – piši post. Upoznavanje ljudi i pronalaženje ljubavi. Točnije rečeno, načini upoznavanja ljudi. Još točnije rečeno, u eri internetizacije – upoznavanje ljudi putem interneta. Tema o kojoj se već mnogo pisalo i još se piše pa, kud svi Turci, tu i mali Mujo. I Big Blue. Kad god je u nekom postu riječ o toj temi, u komentarima se nađu različiti primjeri, različita iskustva. Od oduševljenja do razočaranja. Što je razlog tomu? Mislim da pola odgovora leži u pojmu "traženje" ljubavi. Druga je polovica odgovora u tome kako doživljavamo komunikaciju putem interneta. Što se tiče "traženja" ljubavi, mislim da to mora biti spontano. Ne možemo obući jaknu (ne znam odakle mi ova jakna, ali dobro), krenuti prema vratima, reći: "E, sad ja idem tražiti ljubav" i izići. Taj nas potez može samo dovesti u priliku da tamo kamo idemo nekoga sretnemo, ali to opet ne znači da će nam se istog trenutka dogoditi ljubav jer smo je mi krenuli "tražiti". Sve je relativno. Kad ćemo nekoga sresti, kako i gdje. I hoće li se dogoditi ljubav. Kao što je napisao Misteriozo: "Svi mi žudimo za nečim." Između ostalog, žudimo i za ljubavlju. A ako već žudimo, znači da želimo da nam se dogodi. Tko to ne želi? No, riječ "traženje" podsjeća me na nekakvu programiranu potragu s unaprijed određenim ciljem, a to se baš ne može povezati sa spontanošću. Jer, ljubav se ne može programirati. Ne može se odlučiti: "3...2...1... – sad ću se zaljubiti! " Može se proširiti krug poznanika, sretati nove ljude, komunicirati s njima, a onda je veća i mogućnost da se pojavi osoba koja će nas na neki način privući, u koju ćemo se jednostavno – zaljubiti. To je svakodnevni život. I kad tako upoznajemo nekoga, ne činimo to odmah s namjerom da ostvarimo vezu, nego znamo da za sve postoji vrijeme. Kontakt, upoznavanje, vrijeme provedeno zajedno; vrijeme u kojem se eventualno zaljubimo u tu osobu (a po mogućnosti i ona u nas). Ili se jednostavno nećemo "prepoznati" i privući na taj način i sve će ostati na prijateljstvu. To je real life. A što je s onim virtualnim? Zbog čega se onda upoznavanje putem interneta često povezuje s doživljajem razočaranja i sličnim iskustvima? To je onaj drugi dio odgovora, mislim. Stvar je u načinu na koji doživljavamo tu vrstu komunikacije. Prvo, svi znamo da postoje servisi (uh, koja ružna riječ) ili bolje rečeno – stranice koje služe kao internetski posrednici za upoznavanje novih ljudi. S tim u vezi, čini mi se da postoji jedan "čimbenik" koji se javlja čim se ljudi tamo prijave. Naime, već postoji zadani cilj. Pronaći osobu s kojom bi se mogla ostvariti veza. Sve je to - kao - samo kontakt, dopisivanje, upoznavanje, a svi znaju kamo bi to trebalo odvesti. Kao da postoji neka vrsta "opterećenja", želje da se ostvari zadani cilj. Time je i razočaranje veće ako se to ne dogodi. Nadalje, poznato je da ljudi uvijek žele ostaviti dobar dojam. Prikazati sebe u najboljem svjetlu. Naravno, u takvoj se vrsti komunikacije ta težnja još malo pojača jer nema kontakta face to face, a napisati se može koješta. To je ono što mnogi navode kao uzrok razočaranja kad se konačno uživo upoznaju. Po nekim teorijama, u tom su kontaktu dovoljne sekunde da o nekome steknemo prvi dojam koji onda određuje sve ono dalje. Osim toga, u internetskim se prostranstvima komunikacija s ljudima ne događa samo na spomenutim stranicama. U tim drugim sferama (kao što je primjerice blog) ne postoji ta vrsta cilja/opterećenja – traženje nekoga. To je jednostavno kontakt s različitim ljudima; komunikacija; bez ikakvih očekivanja. Kao što bi to trebala biti i ostala mjesta virtualnog svijeta (čak i ona "sa zadatkom", rekla bih). Tek kad/ako se poznanstvo iz nekog razloga produbi, a to znači kad prestane biti samo dio virtualnog svijeta, tek tada se može (ali i ne mora) dogoditi nešto više. Problem očito nastaje onda kad ljudi imaju velika očekivanja. Očekuju uzbudljivu ljubavnu priču jer je to "tako romantično" i jer bi bilo baš zanimljivo da se s druge strane krije San Snova. Pa se čude kad se jednoga dana sretnu i kad se pojavi biće od krvi i mesa, sa svojim manama i vrlinama, a svi ih imamo. Kako god nekoga sreli, a onda i upoznali, uvijek je pitanje koliko tu osobu zapravo – poznajemo. Ljudi koji se pretvaraju, koji se prikazuju idealnima – uvijek su takvi. Razlika je samo u tome što će, ako komunikacija počne putem interneta, možda proći malo više vremena dok se to pokaže. No u životu se katkad dogodi da i nakon X godina poznanstva dođemo do zaključka da neku osobu zapravo uopće nismo dobro upoznali. Koliko je u cijeloj toj priči važna sličnost osobnosti i zajednički interesi, a koliko izgled – i o tome bi se moglo raspravljati. Rekla bih - ništa manje i ništa više nego i u svim drugim situacijama u kojima sretnemo neku osobu. Razlika je samo u tome što je u virtualnom svijetu (kontaktu) u prvom planu riječ, misao, stav, duh osobe, a u nevirtualnom najprije vizualni doživljaj, a onda ostalo. Izgled je relativan pojam. Moja je frendica na posve uobičajen način (jedne večeri u kafiću) srela dečka koji joj se svidio na prvi pogled. Bio joj je baš zgodan. I, kako to već ide, razmijenili su brojeve telefona, počeli se i viđati. I ostatak je ekipe "ocijenio" da je zaista zgodan. No, nakon nekog vremena, ona je polako došla do zaključka da gotovo i nemaju o čemu razgovarati, tj. da su uglavnom u pitanju dvije teme. Jedna oko koje se prepiru i druga o kojoj uglavnom on priča, a ona se dosađuje. Pa su je počele živcirati sitnice. Malo pomalo, koliko god je bio zgodan, ona je zaključila da to nije "to". Druga je frendica s dečkom počela kontaktirati putem interneta. Komunikacija je potrajala neko vrijeme i bila je vrlo zanimljiva. Nakon toga joj je poslao sliku. Njezin je zaključak bio jednostavno: "ok" i ništa više. Bez velikih očekivanja. Tako su se i našli. Nakon toga, sve se pretvorilo u mnogo, mnogo više. Zaključak? Nema pravila. Mislim da još uvijek vrijedi ona misao: žudim za ljubavlju. Ali je ne "tražim" jer se ona treba dogoditi spontano. Kako god, gdje god i kad god nekoga sreli...

- 17:57 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Mrgud sam

05.08.2006., subota

Da me zmija ugrize, mislim da bi se ona otrovala. Katkad imam upravo takav osjećaj. Toliki sam mrgud ovih dana. A zašto sam mrgud? Mrgud sam: -jer sam znala da ću napisati ovakav post prije ili kasnije, a samo sam se zavarala onim prethodnim -jer sam istegnula mišić na nozi i već je prošlo neko vrijeme, a još me uvijek boli -jer mi je danas stručno-savjetodavna «služba» rekla da mi je vjerojatno napukla nekakva mišićna fibrila (što god to značilo) -jer sam svjesna da bi bilo pametnije da sam odustala od trčanja kad sam osjetila da me boli -jer sam tvrdoglavo trčala dalje, a sad znam da nisam smjela -jer sam svega toga svjesna tek sad -jer se sad ne mogu ići «ubiti» trčeći, a da ne napravim još veću glupost -jer nisam otišla na more -jer me ljute razlozi zbog kojih nisam otišla -jer mi je susjeda rekla: «Tebe je lako zaje... jer si previše dobra.» -jer nisam dobra, nego sam naivnija od hlebinskih slikara naivaca -jer mi je već dozlogrdilo ono da sam «divna, krasna, ALI...» -jer mi je više pun kufer tog «ALI» -jer sam danas upecala na programu nekakvu reprizu reprizine reprize, film sa Susan Sarandon -jer u tom filmu ima neka glupa scena u kojoj ona zove tipa koji je ne obadaje, a ona ga i dalje uporno zivka i ostavlja mu poruke -jer se ježim od tog «sarandonovskog efekta» -jer sam mogla raditi pametniji posao umjesto gledanja tog filma -jer mi se ne čitaju knjige koje moram čitati -jer mi se ne piše ono što moram pisati -jer sam svjesna da moram, a nikako se pokrenuti -jer sam ostala bez bicikla budući da ga se više ne isplati popravljati -jer postoji vrlo prozaičan razlog za to što sam ovako grintava -jer sam shvatila da mi treba jedan zagrljaj nekog posebnog i da samo šutimo -jer onaj Krležin stih na kraju Čežnje glasi: «...a njega nema.» -jer znam da ja imam ovakve ispade grintavosti, a postoje ljudi koje muče stvarno veliki problemi pa ih opet trpe Evo, možete i vi ovo proslijediti: Save Viktor

- 19:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Tko bi gori, sad je doli...

04.08.2006., petak

Ne znam koliko su puta glumci u raznim kazalištima izgovorili Gundulićeve stihove iz naslova, ali sam svakim danom sve uvjerenija da su nebrojene situacije u kojima se ta misao potvrđuje. Politika je tu pravi lakmus-papir. Budući da se bavljenje političkom djelatnošću obično svodi na neke ne baš poetične stvari, za one domišljate postoji način spajanja ugodnog s korisnim. Povezivanjem politike i umjetnosti. Ugledati se na Sašu Broz. Zaljubiti se i preseliti u Pulu. Potom se povezati s političkim krugovima. Zbog ljubavi. I zato što je dobro biti na Vlasti, dakako. (A Vlasta je bogata i Vlasta te časti.) U principu, sve je to ljubav. No, kako je netko rekao, kratak je put od ljubavi do mržnje. Nakon što je pukla ljubav između političkih d/k/rugova i ravnateljice pulskog Hrvatskog narodnog kazališta, došlo je vrijeme (kao što se to često dogodi) da se iznese prljavo rublje. Političari žele smijeniti Sašu Broz. Novine se raspisale, a ravnateljica Broz se raspištoljila. 'Se bum vas tužil'!!! Jer, kako im uopće može pasti na pamet smijeniti je bez razloga? Reći da nije ostvarila program. Pa kakav je to razlog? Sve je to politika! Ravnateljica Broz se razljutila i prijeti da će tužiti Pulu. Jerbo se osjeća Puljankom i ne može se samo tako maknuti s dužnosti ravnateljice. A pogotovo ne zbog politike. Osobito ako te politika dovede na to mjesto. To svakako treba uzeti u obzir. I ravnateljičinu iskrenost. Jer, u Večernjaku je otisnuto njezino priznanje: "Na ovo me mjesto dovela politika, ali kojeg ravnatelja nije?" Evo, tko prizna, pola mu se prašta. Nema veze što politika postavlja ravnatelje kazališta. To je u redu. Nije u redu kad ih ta ista politika želi smijeniti. Onda ih sve treba tužiti. Podići bunu. Kao Matija Gubec. Tko zna, možda je on bio kakav daleki predak Brozovih. Pa se onda pojavio Veliki Sin Svih Naših Naroda I Narodnosti. Pa unuka. Sve su to geni zagorskih boraca za pravicu. Onda se, perom i papirom, pobuniše i glumci. Pisali i oni Večernjaku. Kažu kako je Saša Broz "brutalno skinuta s mjesta ravnateljice HNK Pula." I dodaju: "Najodlučnije protestiramo protiv vandalizma politike nad umjetnošću." Pa tko se ne bi složio s glumcima!?! Šteta je samo što su malo kasno reagirali. Kao i ravnateljica Broz, uostalom. Nije li ona trebala tužiti Pulu kad je – politički postavljena na mjesto ravnateljice? Ili je to onda bilo u redu?! Za dobrobit svih naših naroda i narodnosti! Svih građana i građanki Republike Hrvatske! Ali nije u redu to što je sad žele smijeniti. A glumci...tko zna o čemu su oni tad razmišljali. Možda su mislili da to nije vandalizam politike nad umjetnošću. Tad je to valjda bila nježna simbioza političke dobrohotnosti i kazališne ljepote. A što je bolje od onog kad se spoje dobrota i ljepota!? I ljubav, dakako. Šteta je, prava je šteta što Saša Broz nije odmah tužila političare koji su je postavili. Priča bi dosegla neslućene razmjere, a možda bi se prikazivala i kao kazališna predstava. Ovako ostavlja dojam lošeg filma koji smo već toliko puta gledali.

- 11:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #