Neobični sportovi u Hrvata
28.09.2006., četvrtak
Već je svima znano da smo mi Hrvati sportski nadareni. Od stoljeća sedmog. Još otkad su Kluk, Lobel, Kosenc i Muhlo igrali kamena s ramena tamo negdje u vrletima Lijepe Naše. Mislite da je orijentacijsko trčanje disciplina novijeg datuma? A, jok! Ma to je u nas odavno utemeljeno! Prvo su Vlaji jurcali po Dinari! Orijentirali se po suncu. Tako je počela naša sportska povijest. A povijest je, kao što znamo, učiteljica života. Ona nas uči da se u Hrvata iznjedrilo mnoštvo sportskih igara. Nebrojeni talenti.
Među kojima postoje i oni koji se nisu javno iskazali, njima treba dati posebno priznanje. To su oni prikriveni. Latentni. Ali svakako nadareni. Samo se furaju na skromnost. Oni se žrtvuju za druge. Dok ne dođe njihovih pet minuta. Svoj će talent pokazati kad na red dođe penjanje. E, u toj su disciplini pravi majstori. Njima je vertikala jedini pravi izazov. Vrh – to je cilj.
A kad se popnu, onda pogled puca nadaleko. Ljudi se čine tako maleni. Sitni. Opasno je jedino ako ih zaslijepi sunce. Tad neće vidjeti potkopava li kakav rovokopač podno vrha. Koristi priliku. Marljivo rovari. Dok ne izazove odron. Pa se onaj posklizne odozgo.
A u međuvremenu se na vrhu baš opustio. Postigao cilj. Otkrio novu disciplinu. Biciklizam. Savija leđa, ali gazi pod sobom. A to je važno. Dobro nagaziti. I znati izabrati. Jerbo, ne može se gaziti bilo koga. E, to ne! Treba imati kriterij. Kad vidiš da netko radi, njega nagazi još. Neka se još malo pomuči. Može, samo dok šuti i radi. Oni koji rade manje, to nema veze. Oni zato puno misle. Kontempliraju. Raspoređuju. Određuju. Tu je uvijek i Njegovo Veličanstvo – Siva Eminencija. Veliki Meštar Sviju Hulja. Koji dođe i ode kad hoće. Pritajeni Drmator. Gospodin Javna Tajna.
Elem, treba se u tome snaći. Treba znati živjeti pod povećalom. Jer se traži dlaka u jajetu. Jer si na vjetrometini. U sjeni je uvijek bolje, ali nema mjesta za sve jer se za to mjesto traže posebne kvalifikacije. A dobro je biti u sjeni. Jer sa suprotne strane dolazi sunce. Na tu se stranu ne može gledati. Sunce udara u oči. Natjera onoga tko gleda da žmiri. Pa ništa ne vidi. A toplo mu je. Uljuljka se. I stoji na svom vrhu. Nesvjestan da netko ipak puzi prema gore. A ne vidiš ga. Ali gmiže. I rovari. Dok se na vrhu ne odroni...
|
- 20:54 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Alapače
24.09.2006., nedjelja
One sve znaju. Prenose vijesti. Strašno su ljubazno znatiželjne. Sve žele imati pod kontrolom, ne daj Bože da im što promakne; kakva vijest ili sočan trač. Propuste li štogod nekim čudom, ugrijat će telefon do usijanja, nazivati sve potencijalne davatelje informacija - dok ne doznaju sve što ih zanima. Jer moraju prenijeti dalje. To je njihova misija.
Imaju vrlo sofisticiranu tehniku. Najnoviji model mobitela sa svim mogućim funkcijama, od SMS-a,
MMS-a, blue tootha, 80MB memorije, do raznih mogućnosti snimanja. 1.3 megapixela. Zlu ne trebalo. A to, naravno, podrazumijeva mogućnost snimanja i slike i zvuka.
No, to je samo tehnička potpora. Još je važnije biti nadaren. A one to jesu. Imaju sve genetske predispozicije. Obiteljsko naslijeđe. Njuh za dobar trač i umijeće da od muhe naprave slona. A iz slonovske se perspektive sve bolje vidi. Osim onoga što se nalazi pod vlastitim repom. Ali, zaboga, ionako svi znamo kako se zove to mjesto i kakve otpadne tvari odande izlaze. Prema tomu, nije ga ni potrebno vidjeti. To što se s vremena na vrijeme osjeti smrad, pa jasno je da se taj vlastiti nikad ne osjeća kao tuđi. On ne smrdi. Jer je to normalno i prirodno.
One su i kao kukci. Balegari. Neumorne u svojoj nakani da prikupe što više materijala. Čak i ako pritom moraju potkradati druge. Ili oponašati. Otprilike kao da balegari potkradaju pčele. Ali ne zato da bi pravili med, nego hrpu balege koju valjaju pred sobom. Raduju se neuspjehu drugih. Oponašaju tuđi uspjeh jer nemaju vlastitih ideja. Trude se biti nečija vjerna kopija.
Strašno su naporne. Spadaju i u kategoriju sisavaca. Piju krv. Isisavaju tuđu energiju. Nije nimalo lako biti u njihovu društvu. To zahtijeva popriličnu koncentraciju. Treba mjeriti svaku riječ. Odvagnuti je dvaput. Jer, sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas. Potrebno je biti uvijek na oprezu. Nema opuštanja.
Zato ih izbjegavam. U širokom luku. Problem je jedino u tome što su usavršile sve tehnike pretvaranja. Kao kameleoni. Ovladale su umijećem. Fitomimezom. Mimikrijom. Tehnikom pijavice. Kad ih primijetite, već može biti kasno. Ne volim ta bića potekla iz žabokrečine. Usavršavam tehniku obrane i zaštite. Nastojim održati razmak. Pristojnu udaljenost. I visinsku razliku.
|
- 14:15 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
Vrijeme je...
19.09.2006., utorak
Da mi tebe nije otelo vrijeme
radovala bih se beskrajno
sunčanim danima i proljetnim kišama,
koracima vjetra u pokislom parku
prepunom mirisa opojnih večeri.
I ne bih sada bila sama
u polumraku sutona
i spuštenih vjeđa o tebi sanjala.
I ova pjesma bila bi drugačija
da mi te nije otelo vrijeme.
|
- 16:50 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
Šutnja
16.09.2006., subota
Malo je reć
da se prelija pjat
kad se vonj od nevoje
u zraku ćuti
ja ne idem leć
da ne osjetim led
s tvoje strane posteje di mučiš...
Uvijek me zadivi kad s malo riječi ljudi toliko toga kažu. Zato baš volim poeziju, glazbu. Volim da je riječima tijesno, a mislima široko. Ipak - ne uvijek, jer, neću sad raspredati o poeziji, palo mi je na pamet nešto sasvim prozaično.
Kako se među dvoje ljudi uvuče "led"? Neovisno o tome jesu li u vezi ili možda u braku, jasno je da će muškarac i žena, osim onih lijepih trenutaka, na licu života otkriti i ono što bi se moglo nazvati njegovim naličjem. Problemi, prepreke, nesporazumi...kako god ih nazvali, oni se pojave. U skladu sa situacijom i sa svojim mogućnostima ljudi se na najrazličitije načine bore s njima. Uvijek postoji način. Pritom je, naravno, važna i volja.
No, čini mi se da ni to nije uvijek jednostavno. Koliko god želje i volje pokazali i koliko god se trudili, teško je postići bilo kakav pomak i na kraju rezultat ako u tom ne sudjeluju obje osobe.
Vjerujem da ima onih kojima nije nimalo lako govoriti o svojim osjećajima, željama i potrebama, osobito u trenutku kad se osjećaju povrijeđeni ili razočarani. Na kraju, svatko ima pravo na malo šutnje i preispitivanja svoje duše, misli, pa i savjesti.
Napisala sam – malo šutnje jer dugotrajnu šutnju nikako ne mogu nazvati rješenjem. Kako se komunikacija smanjuje, tako udaljenost među osobama raste do neslućenih razmjera. Iako psiholozi tvrde da žene imaju veću potrebu za razgovorom i da su sklonije verbalnom izričaju, mislim da ipak postoje trenuci u kojima i muškarci i žene moraju podjednako sudjelovati u tome koliko god to nekima bilo teško.
Ružno je, tužno i rekla bih katkad i djetinjasto kad jedna osoba jednostavno prekine komunikaciju s drugom i tvrdoglavo ili uvrijeđeno šuti i kad to traje... Pitam se je li to stvar zrelosti ili karaktera? Jer, zrela bi osoba morala znati koliko je komunikacija potrebna. Nitko ne može čitati tuđe misli, a problem se neće sam riješiti. A što se karaktera tiče, mislim da se svatko može toliko potruditi, shvatiti da mora misliti i na drugu osobu i razgovarati s njom. U ljubavi nema sebičnosti, utapanja u vlastitom ponosu, ljubav razumije i oprašta...
Nažalost, prečesto mi se čini da stvari izgledaju upravo onako kako Gibo pjeva o tim situacijama:
Di svako drži svoju stranu
i ponosa i gluposti
moglo bi bit
da je lakse umrit
nego judima reć oprosti...
|
- 19:43 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
Overdose
11.09.2006., ponedjeljak
Ima dana kad mi se zaista čini da će nas ta engleština progutati. Da se razumijemo, ne patim od ksenofobije niti se bojim posuđivanja riječi iz drugih jezika ako za to postoji opravdan razlog. No, svakodnevno se "nagutam" tekstova koji vrve anglizmima, počevši od novina, televizije, radija pa do bloga...
U prvoj rečenici rekoh da ima dana kad mi se čini da će nas engleština progutati. Spomenuti dojam valjda ovisi i o tome koliku "dozu" tih jezičnih inovacija primim. I ne samo da se uporabljuju engleske riječi, nego su sad, oprostite mi na sitničavosti, počeli i one hrvatske pisati na engleski način. Tako često na blogu nađem "pozzdrave". Kad to vidim, znam da je za taj dan "overdose". Nerijetko mi padne na pamet kako bi postovi mogli izgledati u budućnosti...
Dragi moji blogers,
baš je cool što se ovako na blogu može communicate jer baš rado čitam što pišete i kakav je vaš opinion o nekoj temi. Onda vam ostavim svoj comment pa je so nice kad mi napišete neki answer.
Of course, it makes me happy kad na svom blogu čitam vaše comments i kad naiđem na kakvo question na koje mogu odgovoriti.
Sorry ako to ne učinim odmah jer imam some work to do, ali trudim se biti quick.
Primjećujem da smo svi već pomalo u nekom autumn mood, ali sun is još uvijek shinning pa nije bad. Osim toga, I like kad je jesen sunny i ne tako cold. A kesteni...my favorite taste of jeseni! So, don't feel blue, jesen ima svoje čari i boje, just look around. A kad vam je malo bad, otvorite blog i tu je uvijek neki dobar feeling.
I na kraju, da ne zaborravim, svimma velliki pozz!
Ovo je zato što mi je za danas "overdose".
Over and out.
Love, B.B.
|
- 20:15 -
Komentari (50) -
Isprintaj -
#
Otok
06.09.2006., srijeda
"Na Otoku je sve jednostavno. Otok vraća stvarima prirodne proporcije. Kada odeš na liticu, koja je tamo bila već prije osam tisuća godina, mnoge stvari što brinu ljude gube na značenju."
(Janusz L. Wiśniewski: Samoća u Mreži)
Volim biti na Otoku. Kao što piše u navedenom citatu, tamo su stvari jednostavne, misli čiste, a duša mirna. More sve ispire. I tijelo i duh. Voda je ipak moj element. Zato se valjda nikako ne mogu zaljubiti u onu teoriju da su ljudi sišli s drveta. Premda neki još uvijek ostavljaju dojam kao da im se to jučer dogodilo.
Na Otoku se sve čini kao neka druga dimenzija. Čak je i knjiga koju sam čitala imala neko posebno značenje na tome mjestu.
Kad sam došla kući, ona je dobila novi smisao. Tko zna bih li ikad pročitala to djelo koje me poprilično zaokupilo, potreslo, zadivilo, zabrinulo, oduševilo... da nije bilo onog zagrebačkog susreta s Pegy i njezine preporuke: "Bigice, pročitaj!" Pa sam pomislila...knjige su kao i ljudi. Toliko ih mnogo ima; toliko divnih, duhovitih, dirljivih, pametnih, a za mnoge nikad nećemo doznati. Različiti nas razlozi usmjeravaju na odabir knjiga. Katkad nas privuče ime, katkad naslovna stranica ili pak presudnu ulogu za čitanje ima nečija preporuka; čak i životne okolnosti mogu biti razlog za čitanje neke knjige. A doživljaji, osjećaji?
Ima ih koje nas ostavljaju ravnodušnima, ali i onih koje potresu valjda svaku stanicu našeg bića. Jedne su dosadne, druge čitamo sa zadovoljstvom. Postoje i one prema kojima imamo predrasude. Sjećam se jedne takve knjige. Nakon što sam pročitala nekoliko stranica, učinila mi se dosadnom i prestala sam je čitati. Prošlo je dosta vremena dok nisam ponovno pokušala. Tad sam je odlučila pročitati do kraja kakva god bila. A na kraju je to bila lijepa i dirljiva priča.
Da, i ljudi su kao knjige. Mnoge nećemo nikad upoznati ma koliko divni i zanimljivi bili. S nekima nas mogu povezati određene okolnosti ili osobe; drugo je pitanje je li to slučajno ili s razlogom. Katkad i ljude prosuđujemo po "koricama" pa nas poslije iznenadi "sadržaj", ugodno ili neugodno. Vidite, zato ja volim Otok. Tamo se ne zamaram ovakvim genetičkim nebulozama. Ne križam knjige i ljude.
|
- 21:34 -
Komentari (48) -
Isprintaj -
#
Pogled iznutra...
03.09.2006., nedjelja
|
