Neke mi je doživljaje ipak teško opisati riječima. Kako bih rekla...valjda što više dojmova, to manje riječi. Uostalom, što se uopće može reći o situaciji kad se osoba (a osoba sam ja) u 6.30 zatekne ili bolje rečeno vrati u grad koji ima rad. I još pritom shvati da se ne sjeća kad je uopće fotografirala taj isti grad. Ima takvih situacija kad se slike valjda jednostavno nose u duši pa i zaboraviš na fotoaparat. No, gle čuda, tog se jutra on našao u mojoj torbi.
Grad je još spavao. Ispod zida Kamerlenga...
Zavirila sam malo u njegovu dušu, onako između zidina, kroz kalete... A bilo je tu još raznih introspekcija, no, sve u svoje vrijeme. Za početak - grad.
|