Marketing
Bliski susreti raznih vrsta
Prije nekoliko dana...
Prolazim jednom ulicom svoga malog grada zadubljena u misli... Odjednom podignem pogled i ugledam pred sobom poznato lice. Bila je to frendica iz srednje škole koja je sjedila u klupi ispred mene i s kojom sam dosta komunicirala (da, i za vrijeme nastave), dobro smo se poznavale.
Nakon mature, kako to obično biva, svatko krene svojim putem i dobar se dio tih prijateljstava razvodni. Neka i ostanu; kažu da je to vrijeme kad se stječu prijatelji za cijeli život. Tako još uvijek postoje prijateljice s kojima ispijam kave, s kojima se druženje uvijek obnavlja. Ti susreti možda i nisu tako česti, ali se nikad ne osjeća praznina i udaljenost, nego se priča o prijateljstvu uvijek nastavlja, razgovori su neusiljeni i nema one neugodne tišine i ponavljanja uvijek istih pitanja na koja se zapravo i ne očekuje bogznakakav odgovor (nego se izgovaraju onako - reda radi).
No, postoji i ona druga vrsta nekakvih "praznih" susreta, najčešće slučajnih, onih u prolazu, na ulici, u trgovini...Takav je bio i taj susret. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Ja: Bok!
Ona: Ej, bok!
Ja: Jesi dobro?
Ona: Jesam, evo vidiš, imam još nekoga sa sobom. Jel' znaš? (Pokazuje glavom prema dječjim kolicima koja gura pred sobom.)
U tom trenutku primjećujem da me iz kolica gledaju dva velika plava oka, mali plavokosi se okreće prema meni – irokeza leprša na povjetarcu, a prekrasan osmijeh otkriva tri bijela zubića...
Osmijeh mi se razvukao od uha do uha i kad sam konačno uspjela "skupiti" usta, nisam imala što drugo reći nego:
Prekrasan ti je.
Pogledala sam malca koji se još uvijek sretno smiješio, a ja više nisam znala što bih joj rekla.
Nakon toga ona reče da je prošlo već godinu dana i da u rujnu počinje raditi. Pitala sam je radi li još uvijek na starome mjestu, ona je potvrdila i to je bilo sve. Trenutak tišine. Valjda vrijeme da se pođe.
Rekoh: Uživajte, hajde, bok, vidimo se.
Ne znam što mi je značilo ono "vidimo" se jer se ne sjećam kad smo se posljednji put vidjele i ovako slučajno, a kamoli po dogovoru.
Strašni su ti kratki trenuci u kojima onako nasumično pokušavamo doznati štogod o životu poznate nam osobe koju sretnemo nakon dužeg vremena, a sve se svede na nekoliko ispraznih pitanja: Kako si?, Gdje si?, Radiš?, Jesi se udala? (to redovito mene pitaju), Šta ima?
Usiljen razgovor i neka pitanja na koja (čini mi se katkad) ne znam ni sama sebi odgovoriti - uvijek me natjeraju u bijeg.
Vrijeme čini svoje. Ljudi se udalje. Susreću neka nova lica... Dva dana nakon toga provela sam družeći se s dvjema blogericama. Srela sam ih najprije tu u blogosferi tijekom ovog svog blogerskog "staža". Nakon mjeseci virtualnog druženja srele smo se i na kavi. I premda se nikad prije nismo vidjele, i premda živimo u različitim gradovima, ti su susreti bili neusporedivo sadržajniji, ljepši, ugodniji od opisanog susreta s frendicom iz stare škole. Baš sam društveno, vremenski i prostorno uživala. Napunila "baterije". I njima hvala...
Post je objavljen 19.08.2006. u 16:25 sati.