Ima dana kad mi se misli sudaraju u glavi, a ne mogu gotovo ni riječi iscijediti... Onda čitam pjesme. Kao danas. Pa uzmem svoju stihoklepnu bilježnicu pa čitam što sam u nju zapisivala. Sad mi se čini tako davno. Već dugo, dugo nijednog novog stiha nema u njoj. Nekako sam izgubila tu naviku. Onda je otvorim pa prebirem po onima starima koje sam zapisala. I tražim u njima osjećaje, ljude, dane, sate...sve je to na neki način ostalo kao trag u riječima. Postoje one za koje točno znam kad, kako i zašto su nastale. Premda nema ni datuma, nema nikakve naznake. A postoje i one druge, pomalo zaboravljene.
Našla sam danas jednu koja je nastala pri kraju ljeta, a kako se i ovo bliži kraju, uvijek mi se misli vrate...
Povratak moru
Uvijek se vraćam moru
kad sam tužna i sama,
u noćima kad nebo
kišom želi potopiti grad.
U topotu kišnih kapi
prepoznajem njegov zvuk
i čini mi se da tada
more blizu mene diše.
Šaputanjem svojim
kao u smiraj dana
utišava moje misli
što se lome
poput vala
kad obalu takne
i tisućama kapi zatreperi.
U svakoj kapi
duša mora spava,
tračak sunca
i bokun zaborava.
Kad sve zatim utihne,
kao nada - jedna kap mi ostaje.
Ostaje staza povratka moru.
Nemojte razmišljati što je pjesnik htio reći jer ja nisam pjesnik, a već vam davno rekoh i da je to suvišno pitanje. Stvar je samo u raspoloženju. Valjda svi imamo takvih trenutaka...
Post je objavljen 13.08.2006. u 19:14 sati.