mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo
utorak, 31.01.2006.
Kad bi bila...
Kad bi bila vremenom, bila bi toplim svibanjskim danom, kad je povjetarac i sočno zelena trava, kad je +20 i sunce…
Kad bi bila gradom, bila bi izgubljenim gradom negdje na Tibetu… ne malim, ali skoro nedostižnim izvana i malo kome poznatim…
Kad bi bila ptica, to bi bio sokol…
Kad bi bila drvom, bila bi magnolijom…
Kad bi bila muzikom, bila bi neka glupa pjesma, ali strašno ugodna na sluh i romantična…
Kad bi bila jezikom, bila bi ruskim jezikom iz početka 19 stoljeća…
Kad bi bila zvukom, bila bi šuštanjem lišća, ili šaptanjem…
Kad bi bila nevremenom, bila bi ogromnim valom. Ali ne tsunami…
Kad bi bila znanošću, bila bi psihologijom…
Kad bi bila dobom dana, bila bi jutrom negdje oko 10 sati…
Kad bi bila ribom, bila bi kitom…
Kad bi bila namještajem, bila bi mekanim kaučem s raznobojnim kušinima…
Kad bi bila tekućinom, bila bi izvorskom vodom. Ili čajem, crnim…
Kad bi bila biljkom, bila bi tulipanom. Ili irisom. Ne, ipak tulipanom…
Kad bi bila glazbalom, bila bi gitarom…
Kad bi bila životinjom, bila bi pticom…
Kad bi bila bojom, to bi bila žuta…
Kad bi bila povrćem, bila bi mrkvom…
Kad bi bila autom, onda sportskim i nabrijanim…
Kad bi bila jelom, bila bi egzotičnim voćem…
Kad bi bila mjestom, bila bi najskrovitijim mjestom u nečijem srcu…
Kad bi bila tkaninom, onda svilom…
Kad bi bila ukusom, bila bi kiselkasto-slatkim, kao zelena jabuka…
Kad bi bila mirisom, bila bi citrusovim povjetarcem...
Kad bi bila slovom, onda slovom „oblak“…
Kad bi bila brojem, onda brojem sedam. Ne znam zašto…
Kad bi bila religijom, onda budizmom…
definicija "sebe"
Ja želim, i znam, da je to moguće: uspjeti na privatnom i profesionalnom planu, napraviti mnogo – po mogućnosti potrebnog i dobroga, postati čovjekom sa ciljem i unutarnjim bogatstvom, podijeliti se tim bogatstvom s onima kojim je to potrebno, naučiti živjeti svoju, i tuđu djecu, pomoći slabima, biti jarkom i izoštrenom u svojoj sredini, otvoreno i jasno gledati na mir, buditi se pored voljenog muškarca, biti uvjerena u njega, biti okružena njim, radovati se i radovati druge, znati KAKO, znati ZAŠTO, zapamtiti ZATO ŠTO.
Ja želim, i znam, da je to ne moguće: pronaći potpuno stanje spokoja, pomoći svima, zaštiti sve slabe, ispraviti iskrivljene pretpostavke u tuđim očima, u punoj mjeri proživjeti sve, ne misliti o smrti i bolesti, vjerovati samo u dobro, biti zadovoljna sa minimalnim, crtati prekrasne slike, ne filtrirati podatke o drugim ljudima kroz sito svojih spoznaja, zaboraviti o značenju riječi „rat, nasilje…“, maknuti sa planete sve glupe i zlobne, probiti se kroz zid debilizma i zloće ka onima koji još uvijek NISU TAKVI.
Spremna sam naučiti: voljeti potpuno beskorisno, ponašati se prema svim ljudima s iskrenom toplinom bez isključenja, ne živcirati se zbog tuđe gluposti i zloće, ne primjećivati prazne duše i prazne oči što me okružuju, živjeti i radovati se kao da je zadnji dan na svijetu, prekrižiti iz svojih misli sve smeće u obliku uspomena na događaje, a i na ljude.
Već sam naučila: ne očitovati se, biti dobrom, zaštiti bespomoćne, ne zapinjati na lošem, misliti samo na važno, ići SVOJIM putem, vjerovati u taj put, razumjeti DRUGE ljude, pokušati primiti ih bez uvjeta, ne smetati drugima da ostvare svoje ciljeve, vjerovati, biti nježnom, usavršavati se i kuhati dobru kavu ;)))
nedjelja, 29.01.2006.
Priča o ljubavi...
Priča se da su se jednom na zemlji okupila sva ljudska osjetila i osobine…
Kada je Dosada zijevnula po treći put, Ludost je predložila: „Amo igrati kukala!“ Intriga je podigla obrvu: „Kukala? A kakva je to igra?“, i Ludost je počela objašnjavati, da netko, na primjer ona broji do milijuna sa zatvorenim očima, dok se svi ostali sakrivaju. Onaj tko će biti pronađen zadnji je sljedeći na redu za brojanje, itd. Entuzijazam je zaplesao sa Euforijom, a Radost je toliko skakala da je nagovorila Sumnju. I samo je Apatija, koju nikad ništa nije zanimalo, odbila sudjelovati u igri. Pravda je odlučila da se neće sakrivati, jer je svi ionako na kraju krajeva uvijek pronalaze. Ponos je izjavio da je to glupa igra (pošto ga nije zanimalo ništa osim samoga sebe). Bojažljivost nikako nije htjela riskirati. Jedan, dva, tri… - počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, iza najbližeg kamena na cesti, Vjera se podigla na nebesa, a Zavist je stala iza Trijumfa, koji se svojim snagama uspio popeti na vrh najvišeg drveta. Druželjublje se jako dugo nije moglo sakriti jer mu se svako mjesto činilo savršenim za njegove prijatelje: kristalno čisto jezero – za Ljepotu, pukotina u drvu – idealno za Strah, krilo leptira – za Istančanost, povjetarac – pa to je Slobodu! I tako se ono sakrilo u zraci sunca. Egoizam je naprotiv, našao samo za sebe, ugodno i udobno mjestašce. Laž se sakrila na dnu oceana (ali istinu govoreći sakrila se u dugi), a Strast i Želja su se sakrili u vulkanu. Zaboravnost… ne sjećam se, negdje se sakrila, sli nije ni važno. Kad je Ludost izbrojilo do 999999, Ljubav još uvijek tražila gdje bi se mogla sakriti, ali sve je već bilo zauzeto. Međutim iznenada, ugledala je prekrasan grm ruže i odlučila se sakriti u njegovim cvjetovima. „Milijun“ - izbrojala je Ludost, i krenula na traženje. Prvo je naravno pronašla Lijenost. Onda je čula kako Vjera proturječi Bogu, a za Strast i Želju je saznala tada kad se počeo tresti vulkan. Zatim je Ludost primijetila Zavist i iz toga zaključila gdje je Trijumf. Egoizam nije bilo potrebno tražiti, jer je mjesto koje je on izabrao bilo saće pčela, koje su protjerale nezvanog gosta. U potrazi Ludost je ožednjela i svratila do jezera, te tamo pronašla Ljepotu. Sumnja je sjedila pokraj ograde i još uvijek odlučivala s koje strane da se sakrije. I malo po malo, svi su bili pronađeni. Laž u dugi (iskreno govoreći bila je na dnu oceana), Talent u svježoj i sočnoj travi, Tuga u tamnoj pećini. I samo je Ljubav ostala sakrivena. Ludost je tražila iza svakog stabla, u svakoj rijeci, na vrhu svake planine, i na posljetku je odlučila zaviriti u ružin grm, i kada je pomaknula grane, čula je uzvik. Oštro trnje ruže ranilo je oči Ljubavi. Ludost nije znala što da radi i počela se ispričavati, plakala, molila, željela da joj se oprosti, i da iskupi svoju krivicu obećala je Ljubavi da će postati njenom vodiljom. Te je od tog dana… LJUBAV SLIJEPA I LUDOST JE VODI ZA RUKU…
srijeda, 25.01.2006.
samouvjerenost
Postoje muškarci, koji su toliko duboko i jako ne uvjereni u svojoj karizmatičnosti, impozantnosti i drugim dostojanstvima, da mogu izgraditi odnos sa ženom samo uz pomoć strategije upravljanja tenkom. Direktni sudar, zlobni osmjeh, osjećaj veličanstva, napuhanost, i strašna bojažljivost – ne daj bože! – otvoriti se, pokazati pravo lice. Žena – protivnik, žena – kuja, žena – zmija … im se pričinjava u svakoj. Teže tome da napadnu prvi, da pokažu svoju težinu i značajnost, da postave granice u varijacijama od „mjesto žene je u kuhinji“ do „žena nikad ne smije…“. Uvjereni su da znaju o ženama općenito i svakoj pojedinačno – SVE. Ocjenjuju riječi i postupke, istražujući lećama svojih bolnih točaka i stereotipa, na mjestu daju dijagnozu i prigovor. Tipa – „sve ste vi takve“, „svi želite samo jedno“ i slično…
A postoje i takve žene, toliko neuvjerene u svojoj seksualnoj privlačnosti, da su prinuđeni urlati o svojim dostojanstvima u toj sferi, aludirati na njih i natovariti i podcrtati lovački interes ka svojem tijelu. Sise i guzice. Evo me, takva sam, uzmite me! Uokvirene u šminku što se skida sa špatulom i ponašanje u stilu „mene žele svi, a oni koji ne žele su ili impotentni ili debili“. Koketiranje na granici grezosti i direktnog uvlačenja u krevet. I uz sve to – kao i u muškoj varijanti – nerazumijevanje suprotnog spola, sortiranje svega pod jednu klasu, loše sakrivanje nedostataka i manjak samouvjerenosti…
Namjerno sam zgusnula boje, da bi portreti bili jarko izraženi. Naravno, postoje varijacije i nijanse. Jadni su to ljudi. Kao ptice u krletci.
p.s. slične karakteristike sve češće srećem kad izađem vani petkom ili subotom, i to u obliku 15-godišnjaka, koji sa bocom pive u ruci stoje vani do 5-6 ujutro… Pa se onda pitam – jesmo li i mi bili takvi, i da li sam ja već tako stara i zaostala da ne kužim neki novi đir?
petak, 20.01.2006.
tvrdo na zemlji
Ja ne vjerujem u boga. U svakom slučaju – ne u tom obujmu, koji bi se mogao pripisati vjeri, kod mene to ne postoji.
Ja ne vjerujem u najbolje. To jest - ja sam optimist, ali ciničan, pragmatičan, fatalistički nastrojen i potpuno trijezan. Želim i radim tako, da bi bilo dobro, ali isto tako razumijem da može biti i LOŠE. I to će isto biti normalno.
Ja ne vjerujem u iskrene namjere, ne skrivene motive, ljubav ka bližnjemu i ostale megaaltruističke stvarčice u ljudskim glavama i dušama. Ja razumijem, da jedan čovjek drugome može željeti dobro i da čak može poduzimati neke korake kako bi pridonio tome. Ali ne precjenjujem značenje tih postupaka. Svatko može imati svoje motive, i to treba zapamtiti.
Ja ne vjerujem u svoje bezgranične mogućosti. Znam da sam smrtna, krhka, mogu izgubiti zdravlje i snagu, mogu prolupati, mogu napraviti gadost i izmisliti svakakvu glupost. Ja tvrdo znam – da nisam Batman, a Batman, naravno – nije ja. Ja ne gradim puste batman-ske iluzije, jer nemam ni „figuru“ i uopće sam „slabić“.
Ja nisam fanatik u nikojem pogledu, ne ludujem za astrologijom, ni zen-budizmom, ni bioenergijom, ni za bilo kojom drugom izraslinom života, koja bi mi objasnila neobjašnjivo i pružila podršku u teškim trenutcima.
Tako da, nemam ni jedne štake, koji bi mi pomagala energično skakati po miniranom polju života.
Kod mene bi trebali prisustvovat nekoliko simptoma: žuljevi ili barem jaki umor u nogama, bolovi u leđima, napadaji panike i očaja u momentima pomračenja uma, traume od čestog padanja…
Ali simptoma nema. I više od toga, nema čak ni nažuljanih ruku. Za razliku od onih koji s često koriste štakama…
Kineska business kultura...
Evo sam odlučila da se s vama podijelim svojim iskustvom… tko zna možda vam i zatreba jednog dana. Ja sam bila zaprepaštena nekim činjenicama… a vi prosudite sami…
Prije svega... kinezi definitivno žive jako komplicirano. I bez dragocjenih savjeta vjerojatno-sigurno, bi napravila puno gluposti. Treba se paziti doslovno na sve… na to kako si obučen… kako, kada i o čemu govoriš… kako jedeš, piješ, gledaš. Jednostavno rečeno, nikada se ne smiješ opustiti. A ni pomisliti o tome!
Naš sastanak se odvijao u Grazu, u Austriji, u kineskom restoranu. Od prisutnih tu su bili četiri predstavnika kineske korporacije, od kojih je najvažniji bio zamjenik direktora, i nas četvero na čelu s mojim direktorom.
Evo ovako...
Naravno se nikako ne smije kasniti, štoviše bilo bi dobro doći desetak minuti ranije, ali to je prije svega stvar pristojnosti, pa se podrazumijeva samo po sebi.
Pravila odijevanja su manje-više normalna, muškarac na poslovni sastanak mora doći u odjelu, kao i žena, ali ona pritom mora paziti da nema suviše otkriven vrat, da nosi suknju (ne kratku), te da nosi cipele na nisku petu jer nije zgodno da žena bude veća od muškarca. (e to mi je već bio problem jer sam ja 1.75 m, a oni metar i ćevap). I naravno da sve bude u umjerenim,tamnim bojama, jarke boje bi značile nepoštivanje.
Pozdravljati se može stiskom ruke ili jednostavno klimnuti glavom, i uvijek pustiti njih da prvi započnu sa tom gestom. Nakon pozdravljanja obično slijedi razmjenjivanje vizitki, koju obavezno morate uzeti i dati sa obje ruke, pažljivo je izučiti i tek onda spremiti u svoj novčanik. Spremanje vizitke bez da je pogledate bi ih jako uvrijedilo.
Hijerarhija postoji u svemu, na primjer prvi u bilo koju prostoriju u kojoj se održava sastanak mora ući direktor ili osoba najvišeg ranga, ta osoba također prva sjeda za stol, prva započinje večeru tako da izgovara prvu zdravicu.
Naravno, ja kao žensko sam u svemu bila posljednja… toliko o kavalirstvu… gadovi. A govorit uopće nisam smjela, ili samo kad bi se netko obratio neposredno meni i kad sam morala iznijeti svoj dio prezentacije. Ali i inače moram priznat da tijekom večere o poslu se govorilo jako malo, većinom se sve svodilo na „Small talk“ o kineskoj kulturi, o političkim događanjima u svijetu i pitanja iz pristojnosti tipa „Kako si“ ili „Kako ti se sviđa hrana“, i standardni odgovori klimanjem glave...
Važnu ulogu ima i raspored sjedenja - koji nalaže da u sredini stola nasuprot vratima sjedi najvažnija osoba, obično domaćin ili u našem slučaju taj zamjenik direktora, a s njegove lijeve strane sjedi počasni gost tj. moj direktor.
Hrane se naručuje skoro dvostruko više nego što je potrebno. Nikako se ne smije ostaviti prazan tanjur, jer bi se to protumačilo kao osobna uvreda, ali s druge strane ne probati hranu uopće je još gore, tu moram spomenuti da se pseće meso, krv, škorpioni, zmijina koža, meso poluživog majmuna i slične gadosti smatraju specijalitetima. Ali i to nije sve. Na kraju, kad si gotov s jelom treba pažljivo odložiti svoje štapiće. Ako ih ostaviš na zdjelici paralelno, to donosi nesreću. Ako ih ostaviš u zdjelici tako da im vire vrhovi, to će se smatrati nepristojnim jer ih to podsjeća na neki svoj ritual i to nije primjereno. Tako da ih je najbolje odložiti na stol kraj svoje zdjelice. I još nešto, nikako ih ne smiješ pustiti da ti ispadnu iz ruku, i to isto donosi nesreću. Sve u svemu jako stresna situacija!
S druge strane, podrignuti je sasvim prihvatljivo, a čak i očekivano, jer time pokazuješ da ti se dopada jelo.
Neizbježan dio je opijanje, i to ono doslovno. Odbiti piti je jako velika uvreda i ako to želite izbjeći, jedino što vas donekle može spasiti je izgovor na temelju zdravlja. I tako od prve do zadnje zdravice mora se popiti sav sadržaj čaše, to je takozvani „ganbei“ i na taj način se stvara prijateljski odnos „guanxi“, koji je u njihovom poslovnom svijetu jako važan. Pijanice!!!
Što se tiće samog posla, taj dio će se otezati do samog kraja. O poslu se govori na kraju večere, ali i tada pokušavaju izbjeći konačan odgovor. U tom smislu treba biti jako smiren i strpljiv. Jako!!! Svi detalji se ogovaraju po sto puta i svaki put pokušavaju zadobiti bolje uvjete. I na kraju kada mislite da je sve gotovo, opet će pokušat nešto preraditi u svoju korist.
Kraj večere označava posluživanje voća i vrućih ručnika, i to je znak za goste da je vrijeme za odlazak koji mora potaknuti sam gost, jer domaćin nikada neće sam inicirati njihov odlazak.
I postoji još nešto od čega smo odustali. Imali smo namjeru da im kupimo poklone.
Loša ideja! Odustali smo nakon što smo odslušali gomilu različitih pravila što, kako i kome se poklanja u Kini. To je naime važni dio kineske kulture u prošlosti. Danas se u kineskoj poslovnoj kulturi zabranjuje davanje poklona, to se smatra potkupljivanjem i čak je nelegalno.
Tako ako želiš nešto pokloniti u polovnom svijetu, moraš dobro naglasiti da je poklon dan u prijateljskoj, a ne poslovnoj namjeri ili ćeš završit u zatvoru. Zanimljiv je i način na koji kinezi primaju poklon, najprije će ga tri puta odbiti, a tek onda prihvatiti. Naravno to se očekuje i od vas ako primate poklon. Procedura davanja poklona se treba odvijati privatno, i nikako ispred svih, jer bi na taj način osramotili osobu kojoj poklanjate poklon. Isto tako morate znati objasniti značenje poklona, i pružiti ga sa oba dvije ruke.
Poklon ne smije biti previše skup, i nikako ne smije biti sat, nož, predmet od slame, i mnogo drugih predmeta koji se smatraju poklonima pokojniku. Ne smije biti ništa povezano sa brojem 4, koji označava smrt, kao i broj 73 koji označava pogreb, i 84 koji označava nesreću. Sretnim brojevima s smatra broj 8 kao najsretniji u kineskoj kulturi i broj 6 koji označava blagoslov. Ali ni to nije sve, umatanje poklona također nije jednostavno, ne smije se umatati u plavi, bijeli ili crni papir. Boje imaju puno značenja u njihovoj kulturi, i većina je negativna, na primjer kombinacija žutog i crnog papira je za pokojnike. Najsigurnije je umotati poklon u crvenu boju koja se smatra sretnom bojom. Mi smo ipak odustali od poklona, bilo je previše riskantno i neisplativo.
To je sve čega se mogu sjetiti, ali nikako nije ni polovica od mnogobrojnih pravila koja obilježavaju njihov svakodnevni život i poslovni svijet. Pa se ti sad misli...
srijeda, 18.01.2006.
Fotke... made in Riga...
subota, 14.01.2006.
Nedostaci
Negdje prije pola godine, kad mi se pokvarilo auto, bila sam prinuđena da se do svoje odabrane destinacije dogegam pomoću autobusa. I vozim se ja tako, promatram. Kad je moju pažnju privukao je muškarac sijedeći nasuprot mene. Muškarac je, moram priznat, bio dosta privlačan, dosta kulturno odjeven, čitao novine. Ali bilo je na njemu jedno ALI. Od mog pogleda nije se sakrio njegov pokušaj da na ćelavo mjesto zalijepi par dugih vlasi kose što su mu preostale (onako kako je to na slici). Kao ono, bilo je jasno da je ćelav, ali skriva. Mislim u sebi, svatko luduje na svoj način, šta ima veze, kompleksi su kompleksi! Sjedim ja tako i dalje… kad je iz otvorenog prozorčića zapuhao je blagi povjetarac i jačao je kako god smo sve više i više ubrzavali. Povjetarac je bez srama puhao, i prilijepljene lakom dlake na njegovoj glavi su počele napuštati mjesto njihove dislokacije. Ili jednostavno govoreći, podizati se u zrak. Izgledalo je, iako pomalo zabavno, dosta žalosno. Muškarac, pošto je shvatio tu činjenicu, hitro se bazirao što dalje od ranjavajućeg njegov autoritet prozorčića, pridržavajući svoje dragocjene špagete na glavi i pokušavajući sakriti negodovanje na licu.
Ali da se ošišao na kratko – nitko ne bi obraćao pozornost.
Jednostavno, SAMI, sami stavljamo sebe u idiotski položaj. Stavljamo raznobojne flastere na bolna mjesta.
Sve ovo vodim ka tome… da mi sami, naš hiper-odnos prema svojim nedostacima, dovodi do akcentiranja pažnje ljudi točno na njih. To ponašanje još više naglašava ono očevidno, što možda i nije ništa tako strašno. Kaskaju na visokim petama i nelijepo njišu bokovima krivonoge djevojke, napuhuju gornji dio tijela hodajući metar i ćevap visoki momci, perike na polućelavim, korzeti na debelima, itd…
p.s. trebam malu pomoć… pošto sam tek nedavno ušla u svijet bloga, ima dosta stvari koje ne kužim. Željela sam stavit par sličica na post, da vam pokažem kako je bilo u Rigi, a ne znam kako da stavim više od jedne. Please help!!!
utorak, 10.01.2006.
NOCNA MORA
Ajme ljudi... koji katastrofalan dan, i to od samog pocetka!!!
5.00 - budjenje, spremanje, oprastanje, grljenje, ljubljenje...
5.30 - zatvaram vrata, ceznutljiv pogled, kuferi, torbe i sva ostala raznovrsnost prtljage...
5.36 - zum zum zum... sjedamo u auto, spremni...
5.40 - auto staje, bez ikakvog razloga, kao razmazeno deriste, na sredini ceste...
5.41 - panika...
5.45 - panika˛...
5.46 - dolazi glas razuma, zovemo taksi...
5.55 - taksi jos uvijek ne dolazi...
5.57 - znojenje na temperaturi od -7...
6.05 - olaksanje, u daljini se nazire vozilo...
6.07 - psovanje taksista, nastavljam put za zracnu luku...
6.25 - mahnito izlecemo iz auta, maraton...
6.26 - plavusa za salterom mirnim i neuzbudjenim glasom izgovara fatalne rijeci: "Zakasnili ste na registraciju"
E od tamo mi je sve u magli, jer nikako ne mogu doci sebi, koja stoka od ljudi, pa covice - polazak aviona je tek u 7.05!!! pa mogla sam sto puta doc do aviona i nazad za tih pola sata, aliiiiiiiiiii nista!!!
Zar nebi bilo humano pustiti me na avion??? znam da sam zakasnila ali... jos pola sata!!!
Uglavnom plavusica za salterom registracije u Rigi nije pala na nijednu molbu, na moje vec suzne oci, na histericnu viku i prijetnje na kraju. Ne! Samo je pozvala zastitare i jos neke zaposlenike, nabacila kiseli smjesak na lice i po stoti put rekla da su stroga pravila da se registracija vrsi najkasnije za 40 minuti do polazka aviona! That's it!!!
Od soka se jos uvijek oporavljam, u zracnoj luci u Pragu. Kupila sam novu kartu, ali ne za Split vec za Ljubljanu, jer drugih nije bilo, a moram sutra na posao posto poto, i evo vec 4 ipo sata camim i cekam svoj avioncic, na koji neeeeeecu kasnit casna pionirska!!!
uf...
subota, 07.01.2006.
Riga - dan treci i cetvrti
Tri naj-događaja urezanih u pamćenje:
- koja izobilja hrane, po smiješnim cijenama, za 50 kn možeš pojest pola restorana... u posljednjih nekoliko dana posjetili smo... kineski, japanski, turski, ruski, vegetarijanski i domaći restoran... ne želim ni pomislit s koliko viska kila ću platiti za te gozbe
- klizanje na ledu je zakon!!!
- dala sam da mi nacrtaju portret... po prvi put u životu..., s neobičnom brigom i radoznalošću sidila sam skoro 2 sata, platila 30 dolara i razočarala se. Ispao je neki goblin. Šal, oči i nos - su moji, a ostalo je teta-umjetnica izmislila. Sve u svemu nije pogodila!
četvrtak, 05.01.2006.
Riga - dan drugi...
Pet naj-događaja urezanih u pamćenje:
-od padanja po jaaaako skliskim ulicama pokrivenim ledom, imam podosta modrica po cijelome tijelu... nije bas ugodno moram priznat...
-nevjerojatni doživljaj je kad se kupaš u bazenu ispod staklenog kupola, a vani pada snijeg... cista egzotika
-osjećam se kao crna vrana ovdje... za nevirovat ali 98% stanovništva su plavuše (i muški i ženske)...
-a kako mi je tek dobro došlo poznavanje ruskog jezika, ovdje ga svi znaju, čudno ali cak vise ljudi priča ruski nego latvijski?!
-nema pasa na ulici da je bez kaputića... preslatko, ali neki znaju pretjerati... i kaputić i šal i kapica i rukavice... debilizam
srijeda, 04.01.2006.
Riga, dan prvi…
Pet naj-događaja urezanih u sjecanje
- ispada da je ugodno pljeskati pri uspješnom slijetanju aviona… aktivnost podržava cijeli avion…
- upoznavanje s englezima, Lanom i Kentom, koji su svoj put usmjerili u istom pravcu kao i ja
- dvosatni red na carini
- posto sam se nalazila u trenutnoj fazi ludila i šizofrenije, u zračnoj luci kad sam napokon
sletjela u Rigi, pokupila sam tuđi kufer… isti, ma ama bas isti kao moj… samo sta u mom nisu bile dječje gaćice koje sam ugledala kad sam ga otvorila došavši napokon u stan moje tete
- fenomenalno domače pivo - svim ljubiteljima toplo savjetujem, ako netko iznimno želi probati, neka se javi - garantiram mu barem jednu bocu!
Here we go...
Prijatelji čitatelji!
Izvještaj: pišem vam o putovanju, fotografije izmjenjujem (izrezujem gole muškarce, sakrivam podočnjake, sadim jelke na dani pejzaž...)
p.s. fotke ćete vidit kad se vratim... imam još 6 dana da uživam u inozemstvu.
idemo...
nedjelja, 01.01.2006.
Foto album
Potok snimaka u našem životu je toliko velik, da su tipični foto albumi izašli iz mode... Ljudi nisu ničim povezani - ni zajedničkom prošlošću, ni djecom, ni business-om... Pa sta da onda govorim o prijateljstvu i sličnim pojavama koji se sve češće brkaju sa ljubavi... Ljudi odlaze. Odlaze drsko i bez-žalosno. Bez-žalosno - prema partneru, prema zajedničkoj prošlošću, prema sebi, i svojoj budućnošću. Ljudi odlaze, i njihova ravna leđa nestaju iza horizonta. A ponekad - i iza obližnjeg ugla. A ponekad - i ne nestaju, ali ljudi - odlaze. Odlaze prijatelji, odlazi rodbina, odlaze poznanici, prijatelji prijatelja i jednostavno nepoznate osobe... Sta se onda može reci o onima, koje mnogi nazivaju voljenima.
Nema sidra. Nema, a i neće biti u budućnosti. Ljudi su se naučili - da se ne vezu jedan za drugoga. Da ne ostaju dugo u jednoj luci. Jer potok informacija, jarkost životnih zbivanja, tempo života - ne dozvoljava. Biti onaj koji se usidri - je lose. Čini se da nešto propuštaš. Ili si već propustio. Ili ces propustiti. Jednom riječju - zaostaješ. Ne sustižeš. Kočiš. Nisi u tijeku. U tempu. I nije važno za čim, tako fantastičnim, trci ta svakodnevna masa ljudi...
Sta traže oni, tamo u svojem udaljenom cilju. I pitaj najpametnijeg od njih - gdje on zuri, u kojem pravcu? Malo je vjerojatno da je toga vrijedno. Materijalno, samo materijalno... A ljudi - odlaze. Gube interes, sami postaju nezanimljivi, odlaze k drugima, odlaze jednostavno od nas, odlaze u mislima, vlaku, avionu, autu, brodu... umiru, na kraju krajeva.
Sta da onda kažem o onima, čije fotografije želimo zalijepiti u album?...
A kad oni odlaze, uvijek boli. Zato sto je istrgnuto zajedno s mesom. Zato sto - svaka sitnica - napominje. Zato sto je cijeli svijet - ta ogromna sitnica - koja ti napominje o nekome, tko je potreban i drag. O nekome, tko je bio blizu. Tko ti se smiješio i pjevao. Tko je plakao i griješio. Tko te dovodio do ludila. Tko te mazio i povrijedio. Tko je primjećivao i cijenio.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Rujan 2013 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (2)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (6)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (15)
Siječanj 2006 (14)
Prosinac 2005 (11)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv