mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

nedjelja, 25.02.2007.

bilo je vrijeme...

Svijet je tako ogroman. Nebo lebdi nad nama. Umotano u crno-sive oblake. Milijuni ruku, tihi sapat, gromak plac, otkucaji srca. Postoji mala-majusna tocka na ovoj planeti, to je mjesto, gdje si sada ti… Slusas muziku, sanjaris, razmisljas o necem, zamisljeno pusis, polagano pijuckas slatku kavu. Mozda se cak ovog trena prisjecas mene, kao sto to cinim ja. Ti si – tamo, ja – ovdje. Ili naopako.

Pozabavit cu se necim. Ali ces uvijek biti ti.
Niz dana, zaboravljenih zauvijek – pravi je nacin, zaboravljene noci, hladne i slane, nade… Nada me uvijek grije.

Snijeg, kisa, vjetar koji me gura sa strane na stranu. A ja sam tako snazna, ti to znas.
Mene je tesko pokolebati, ne skrecem s puta. Ja ravnom cestom idem naprijed prema onome o cemu sanjam, prema cemu tezim i to me cini sretnom, i ja tako zelim podjeliti tu srecu s tobom.
Grijem prazne duse, tude, nepotrebne. Njih je tako puno. Kao sjene u mom zivotu. Idu, idu, idu, kolone.
A ja vec sutradan ne pamtim njihova lica i imena.
Glupo, prazno, hladno – ne tvoje.
Noci, dani, jednaki, ne moji, tudi…

Tvoje ime je tvoj obraz, nase uspomene… tvoj osmijeh u mojem srcu je to sto mi daje nevjerojatnu snagu. Sposobna sam uciniti toliko toga, I postici cu puno, dok je tvoj osmijeh u mom srcu I tvoj glas na niskoj noti moga imena.
Rijeci su kao paucina iz tudih usta. Sve se tako pomjesalo. Ja tako volim svoj zivot. Ja volim tebe.
Kad samo zamislim, bilo je vrijeme, kad te nisam poznavala.
Nisam zivjela…

25.02.2007. u 18:48 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 19.02.2007.

ma ajde priznaj!

priznaj, da te smotao samo zato sto ti je podario osmjeh, pogledao te. malo sramezljivo, zbunjeno, ali istovremeno intrigirajuce. i ti si pala.

kao velika i pametna riba, koja zna za udicu sa ukusnom zakuskom. prihvatila si, iako ga ne bi ni primjetila medu hrpom ljudi, ne bi se okrenula na ulici, ne bi ni zadrzala pogled na par sekundi.

i vec se automatski ukljucila igra, igra po vec jako poznatim pravilima, i ti vec pricas sale, on se smije, i evo vec vi idete zajedno, vi sjedite u kaficu i cakulate, tebi je zanjimljivo, ali shvacas da to nije ON, uvjeravas sebe da treba pricekat i upoznati ga bolje, i tebi se svida to nesto novo, nakon tako dugog zatisja, to je kao kupanje u moru, pazljivo ulazis u hladnu vodu i bacas se na valove i plivas, i voda vise nije hladna, i tebi je dobro, tebi je naprosto super i u tebi se budi taj osjecaj… osjecaj srece, tj. tako male srece, kolika ona moze bit od kupanja u hladnoj vodi.

i prvi poljupci i zagrljaji – to je tocno taj osjecaj male srece. i vec se ne moze razumjeti gdje je samozavaravanje i cinizam, egoizam, ti vadis svoju masku, u pravi trenutak, nigdje ne stisce, prave velicine i oblika i tebi je u njoj tako ugodno i udobno, ti se u njoj vec osjecas samim sobom, i vi ste vec pravi zaljubljeni par, vi zajedno setate i provodite svo slobodno vrijeme zajedno, spavate zajedno, tvoja maska te uvjerava da je sve uredu, da ti sasvim nije neudobno u cijeloj toj situaciji, da je sve prekrasno, a ti se slazes, samo klimas glavom da ne cujes nista lose o sebi sa strane, ali ti sve razumijes, ti si – velika i pametna riba, koja voli sutjeti.

i ti cekas, kao smrtni prigovor, cekas kraj, i rastezes vrijeme da sto dulje prozivis, i koristis svaki trenutak s njim, ti se privijas k njegovom ukusnom tijelu, kao baterija k punjacu, jer uskoro dolazi ona samoca, uskoro ces opet biti sama. i tada ces se prisjecati svega ovoga, sve vase privrzenosti i strasti, prisjecat ces se svega sto ti je govorila tvoja maska, ti ces zaljeti. zaljeti sto je sve zavrsilo i zaljeti samu sebe.

i sa svakim danom postajes sve sutljivija i tuznija, a on sve razumije ili u krajnju ruku osjeca, i u jedan prekrasan trenutak… tj. u jedan uzasan trenutak, ti cak znas i kada, 10 minuta nakon zaista prekrasnog trenutka, on te tiho pita: “volis li me?”, a ti ces buljiti u strop i podlo radovati se, sto ne vidis njegovih ociju, i ti znas odgovor i ova pauza ne sluzi nicemu, ti jednostavno ne zelis reci, ti se cak i ljutis na njega, ti si to znala vec tada, od prvog trenutka kada te pogledao, ne ti njega, vec on tebe, i kao da se ispricavas, ti mu sapces: “ne”.

19.02.2007. u 23:41 • 3 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.02.2007.

opet ljubav

Naravno, neznam bas puno ljudi u dusu.
Ali medu njima ima mizerno malo parova, koji zive zajedno zato sto vole jedan drugoga.

Iako vecina iz njih deklariraju naravno, bas taj razlog. Na moj pogled to nije tako.

Ne uzimam u obzir one, koji upoznavsi se, s euforijom u ocima i razbacujuci slinu na sve strane, zive u punom skladu 3-4 mjeseca, a zatim mijenjaju sadasnjeg partnera na iducega, I tako skacu sa grane na granu. Oni isto smatraju da je to – ljubav. Recimo da je, ali je prekratka da bi bila statisticki bitna.

Ljubav je tako rijetka ptica… nisam ni ocekivala.

Ljudi igraju njome. Prave drame, privatne, obiteljske, za jednog gledatelja i za sto istovremeno. Ljudi znaju Pravila igre. Obavljaju duznosti i ceremonije. Uvazavaju romaticna sranja i cijene velike rijeci.
Ali njihov zivot, njihova djela, njihove misli i postupci se toliko suprostavljaju logici ljubavi, da ona vise nije ni vrijedna spomena.

Da, ja sam izvanzemaljac.
Ne, ne trazim vaseg odobravanja.

12.02.2007. u 23:01 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>