mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

četvrtak, 29.12.2005.

POZDRAV IZ PRAGA

Sad ce nova godina... cak ni ne mogu virovat da je ova tako brzo prošla. Katastrofa. Sad ću kao i svake prethodne pokušat planirat, znate ono – od 01.01. nema vise toga i toga, ili sad ću ovako i onako. Upisat ću se u teretanu. Jesti vise zdrave hrane. Ozbiljno se uhvatit faksa. Kako da ne!!!
Koje ludo zavaravanje, ne znam samo koga ja to točno vučem za nos. Vjerojatno sama sebe. I pritom uh kako uživam. Mmmmdaaaa

Mi jako volimo graditi planove. Crtati projekte. Udisati budućnost. Hraniti očekivanja iz bilo kojeg razloga. Bit ce tako i tako. I čini se da je – sigurnije. Čini se da si razbacao slamu, pripremio dupe. Obrisao znoj sa čela i čekaš...
Ali život – mudar gad, hvala mu na tome. On nas kažnjava za nemarno ponašanje prema njegovoj personi. Zato sto umjesto toga da živimo, mi gradim o očekivanja. Planove. Projekte. A on – tres po nosu! - i na mjestu postavljenih dasaka, slame, madraca pojavljuje se rupa.
Potrebne su nove daske, slama... i u novi zaobilazak. Ispada da je drugo mjesto. Ili vise uopće nije potrebno. Kasno. Ili flaster na guzicu.
Na taj način, u obliku ne ispunjenih očekivanja, život korigira naše ponašanje. A mi sve po starom. Ovaj put nije ispalo dobro, mala greška. Ali idući put – ću sigurno sve dobro izračunati. Pogoditi. Osjetiti i uvidjeti.
Tako i sjedimo – sa slamom u glavi, penkalom iza uha. Gradimo, pogađamo, očekujemo. Život prolazi pokraj, ali nama nije do njega.
p.s. ovo vam pišem iz zračne luke u Pragu, moram čekat 3 sata na drugi avion za Rigu…
Ne gradite očekivanja... živjeti je tako fantastično... svima savjetujem!!!

A ono se dogodi, naravno. Obično ne onako, ne tamo, ne tada kada smo planirali. Ali zbog toga nije manje ukusno. A cak – i vise, ako ulovimo, primijetimo, osjetimo trenutak uzleta. A ne samo flastere na modricama...

29.12.2005. u 21:21 • 5 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.12.2005.

S R E T A N B O Ž I Ć !!!!!!!

... budite dobri...


A ja vam od srca želim puno osmjeha... onih vaših... od sreće, ljubavi, dobrog raspoloženja, uspjeha, uzbuđenja... i onih upućenih vama, kao najbolji poklon na svijetu!!!

I još... more zagrljaja, vreću snova, beskraj ispunjenih želja... ili barem jednu ali vrijednu!!!

BIG KISSARUNY

23.12.2005. u 21:30 • 7 Komentara • Print • # • ^

It's a happy day...

Danas je svakako pozitivan dan!
Jednostavno fantaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaastičan!

Jer:
1.provirilo je sunce i propjevale ptice – stvara ugođaj i pozitivan tijek misli da se život nastavlja!
2.prvo što sam okusila jutros, bila je nova vrsta vruće čokolade
3.vruća čokolada nije bila sama, nego s keksom
4.kupila sam avionsku kartu za Rigu, tako da ću napokon, nakon 6 godina vidjet baku i djeda, a i drugi mogobroji dio obitelji…
5.nigdje se nisam žurila, i ništa nisam bila obavezna napraviti
6.upoznala sam jednog jako zanimljivog tipa
7.tip je bio u super rebama, a u njima suuuuuuuuuuuper guza
8.kupila poklone SVIMA, a ima ih puno
9.… nisam udavila ni jednog prodavača u procesu…ali sam itekako imala povoda…

I svima vama želim slični razvoj događaja u nailazećim danima...

Velika PUSA svima

23.12.2005. u 01:25 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.12.2005.

Oblaci

Bila sam prošli vikend u prirodi… vodila sam uglavnom pčelinji način života (kad nisam radila, zujala sam). Šetala po prekrasnim mjestima. Slušala kišu. Udisala maglu.

Ali najvažnije – prvi put za mnogo godina sam zaista pogledala u nebo. Onako, kako na njega gledaju djeca. I sjetila se, kako sam prije petnaest godina, dugo promatrala plutajuće oblake i zamišljala, da nisu oni ti što se izmiču, već zemlja, kao ogromni brod, plovi nekamo ispod oblaka. Po zapovjedi nekoga Glavnoga koji ukazujući pravac, tamo i tako, zapovijeda kuda i kako Pravilno ploviti. I sve je dobro, sve točno i uravnoteženo. I plovit će taj brod dugo, dugo, i meni malešnoj na njemu je tako udobno i zanimljivo. S takvim mislima sam obično tonula u san…

Zašto sam ostavila taj čudesni brod na cijelih petnaest godina?

22.12.2005. u 01:07 • 5 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.12.2005.

ISTINA

Ponekad baš želim sasut čovjeku sve u lice. Ono što se nakupilo, po džepovima, na tavanu, ispod kreveta. Samo kome je potrebna, ta istina…

A ponekad ne želim govoriti ništa. Samo zasučem rukave, i šutke ispraznim džepove, tavan…
I bacim sve u pizdu materinu…
I nema čovjeka.
Nemojte ni napominjati. Nema i gotovo.

20.12.2005. u 11:21 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 19.12.2005.

Man - Woman

Muškarac, koji je odlučio povećati svoje dostojanstvo uz pomoć plastične kirurgije, kako bi imao više uspjeha kod žena, u očima javnosti će biti kao bolestan u glavu (u najmanju ruku)

Žena, koja je povećala grudi, kako bi imala više uspjeha kod muškaraca, ne izaziva čak ni povišeno zanimanje.

Razlozi?

19.12.2005. u 20:57 • 3 Komentara • Print • # • ^

ZaŠtO

Uistinu bezgraničnom vlašću ovladava muškarac nad ženom, ako ostaje tako pažljiv, osjećajan, zanimljiv i zainteresiran NAKON, kao što je bio i DO.
Pa zašto onda znatna većina muškaraca, znajući to, ne nalaze u sebi snage čak ni da to odigraju?

19.12.2005. u 20:35 • 1 Komentara • Print • # • ^

Pomislila sam ne tako davno…

Da je život, k vragu, svršeno zamišljena igra… Ne smiješ na nju gledati ozbiljno, to nije ni jedno od pravila. Ne treba se mrštiti, pokušavati izmisliti toplu vodu, razumjeti smisao… Gdje se skriva sreća. Sreća i smisao života – je u tome, zapravo, da živimo. I radujemo se sitnicama. I osjećamo. Disanje prirode, ritam grada, ljudsku brigu i životinjske instinkte, padove i uzlete, novo i dobro poznato, svijetlo i ne baš, žarko, ukusno, zanimljivo i bolno, dugo, dolazeće… Sve to – treba upijati, puštati da prođe kroz tebe. Rađati nešto novo - djecu, projekte, ideje… Stvarati nešto dobro, po mogućnosti ne osvrćući se na ocjenu okruženja i momentalne ili nakupljene dividende od njegovog procesa. Pokušavati pomagati slabima, povući prema gore ne podarene srećom, nadahnuti zapletenih u splet okolnosti… Treba jednostavno živjeti. Živjeti ozbiljno ali isto igrati, šaliti se i briljirati. I tak ćeš onda, možda, osjetiti onaj Smisao Ljudskog Postojanja, nad kojim su mnogi mislioci slamali glave. A vjerojatno, nećeš osjetiti ništa. A i pa šta? Veliki gubitak?
Život je – kao kutija šibica… prema njoj se glupo odnositi ozbiljno, a neoprezno – opasno… Vjerojatno, tako.

Zato ću se ja glupirati, osjećati, poznavati, kružiti u ovom čudnom vihoru događaja…

A vi?

19.12.2005. u 01:12 • 1 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.12.2005.

San

Danas sam sanjala, kako gola, umotana samo u deku, hodam oko portuna nepoznate zgrade, pritom točno znajući da je moj stan na 9. katu. Hodam i sramim se, što sam ovakva. Mislim u sebi, koji je ovo k… - svi su ljudi kao ljudi, a ja – eto ga na, u alternativi! – nisam se čak ni udostojala paradirati u kućnom ogrtaču, već u komponenti posteljine. Pri tom ne mogu je ni skinuti, jer osim te deke, na sebi nemam ništa drugo. Čak ni papuča. I tako tupkam po asfaltu tamo-vamo ispred portuna. Iščekivala sam ja tamo, iščekivala nešto, i ipak krenula prema stanu. Doma, pretpostavljam.
Pritisnuvši na sivi botun, skužila sam da lift ne radi. I počela se penjati uz stepenice, gdje su me osuđujući promatrali ljudi prolazeći pokraj.
Dugo sam se ja tako penjala, zaplitala u deku nogama. Ali nisam stigla, probudila se…

Sve je ovo, naravno, dijagnostičko opisano jako tužno. Ali veseli jedno: skale su bile PREMA GORE…

18.12.2005. u 14:51 • 2 Komentara • Print • # • ^

Šmrc

Znate li vi kako ja volim ponekad cvilit. Da bi drugi šmrcali, uzdisali, žalili, suosjećajno klimali glavom i brisali šmrklje što se slijevaju od navale emocija. Strašno kako volim, da.

Ali da bi proces predstavljao užitak, potreban je blagorodni slušatelj. Prijatelj, mama, rame za plakanje. Nazovite to kako god hoćete. Da bi podizali u nagonu bijesa ili tuge ruke ili obrve, i govorili nešto tipa: „Ma daj! Kako si ti dobra!“ „Ah, kako ti je teško!“ „Koji su oni gadovi!“. I miješajući žličicom čaj, ne obazirali na film na televiziji ili „beeep, beeep“ dolazećeg zvuka iz mobilnog telefona. I ja bi pri tome – megatužna i strašno nesretna – osjećala svu neobičnost i dubinu Marjanske brazde, u koju me je bacio – tako fantastičnu, ali tako bespomoćnu – zločinac život.

Nekako se složilo u mom životu, da dobrodušnih ušiju u mom okruženju više nije ostalo. Prijatelji su postali ljudi, sposobni govoriti istinu u oči, i ošamariti stvarnošću ako je to potrebno. Čak i ne samo sposobni, a obično tako i postupajući ljudi. Najbolja prijateljica – ona je naprosto pametna, cinična, a još i humoristična. Nikad ne ostavlja neriješen problem. Ali osim toga, moj problem će na kraju krajeva učiniti ponizno malim, dječjim, neozbiljnim, i otjerati želju za cviljenjem.
Kažem vam. Nikakvog užitka…

Tako da se eto moja malenkost dosjetila da počnem pisati ljudima šire mase… i evo nastaje dnevnik, a s njim… ja se nadam i iskrene riječi u pretincu komentara…

18.12.2005. u 02:49 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.12.2005.

mozgoBLUDstvo

Znači ovako… (otvara poklopac Dnevnika, miješa žlicom, malo soli…) pa šta bude… (proba na okus, mršti se, stavlja puno papra…), otvoriti barem malešni prozorčić i pustiti barem jedan pogled u svoju dušu nije lako, ali je tako… tako potrebno.
Tako ili drugačije, a prije će bit da je baš inače nego ovako – ljudi su skloni da se dijele sobom sa sebi sličnima. Otvoriti se, ogoliti, krvariti, sliniti, plakati, otključati dušu i pokazati: TO SAM JA. Tako fucking dobar, neponovljiv i nezamjenjiv u odrazu vaših očiju obavijenih oduševljenjem.
Dobro, ili, ne baš tako oduševljenih. Samo – očiju. Ali svi smo različiti. Pa i ne koketiraju svi u procesu striptiza recimo. Nekima je samo – vruće u odjeći. Ali, neću se zamarati razlozima. U svakoga od nas je – svoja juha na štednjaku. Kad bi se samo prvo snašla u svojoj… (opet otvara poklopac…)

Evo recimo u mojem loncu ima želja i stvarnosti…
1.komunicirati
2biti emocionalnom katastrofom
3.vježbati FLEGMAtizam
4. flertovati
5.praviti se važna (samo u iznimnim situacijama)
6.živjeti brzo (ali u svakom trenutku uživati stoljećima)
7.spoznavati novo, sirovo, neotkriveno
8.voljeti
9.umirati od želje za nečim
10.zaobići pravila

O ostalom će se spominjati postepeno. Jer to je tek početak mojeg duševnog ekshibicionizma!

17.12.2005. u 22:29 • 2 Komentara • Print • # • ^

Sljedeći mjesec >>