mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

utorak, 30.10.2007.

Treba li puno da budemo sretni?

Image Hosted by ImageShack.us


Sasvim malo. Biti živom, zdravom; dobiti na poklon buket žutog jesenjeg cvijeća, razumijevanje i priznanje; osjeititi ljubav i blizinu voljenog muškarca; duševno popričati s roditeljima; pročitati dobru knjigu; uživati u svom poslu; izgasiti kompjuter, mobitel i pamet na nekoliko dana...

Beskrajno puno. Jako jako puno nam treba da budemo sretni. I znate što? Sve to treba zaslužiti. I zdravlje, i poštovanje, i muškarca, i mogučnost zaboraviti sve probleme. Za-ra-di-ti.

I nastaviti raditi. Da bi se sve to ostvarilo.
Mnogi to ne razumiju.

30.10.2007. u 13:02 • 4 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.10.2007.

to go with the flow

Image Hosted by ImageShack.us


I can feel my soul sheaking, heart slowing down, more and more every day. Don't know how it happend realy, or why. But I'm loosing it, the faith, the only thing I believed I had tons nad tons stashed away in department „just in case“. I run out of optimism, and my whole body is filling out with awful stinch of fear. Fear of becoming average, borring person with allready defined future. I stoped waiting for a change, stopped believing that I'm just in the crossroad. I get it now... this is it. This is me. There won't be any miracle. I often think about my weaknesses, I'm often angry on myself for them. But I reasiled that I never tried to get rid of them. And now they are the size of a mountain, and they are not going anywhere. Not anymore. And now, I'm stuck in shit over my head, trying to breath and to find a tiny sparcle of hope. Small reason or anything that I can look forward to.

I'm sad cause I'm living stupid life. When I was little that was my greatest fear – to go with the flow.

21.10.2007. u 20:40 • 2 Komentara • Print • # • ^

Image Hosted by ImageShack.us


Na ulicama je katastrofalno malo glupih i dobrih lica. Takvih, kao što je moje.

Izgleda da se svi spremaju umrijeti ili su od kamatara posudili Užasno ogromnu svotu. Ili su posudili pa se zato spremaju umrijeti. Ili još nešto, što je za mene jako jako tajanstveno.

Moji roditelji, moja škola, okolina u cjelini su me toliko kastrirali, da se već drugu godinu zaredom učim biti stvarnom.

Živom, prirodnom, ne okovanom stereotipima. Ne zajebanom osvrtima na Mišljenja.

Vi naravno, niste takvi.
Vi ste naravno, super i u cool starkama. I odavno ste postigli i naučili se.

A ja promatram djecu. I rijetko-rijetko odrasle ljude, kojima uspjeva biti Živima. I pokušavam se zaraziti od njih.

p.s.
Kikiriki, internet, playstation, čokoladnu tortu, - treba zabraniti.

Jer se ne možeš zaustaviti.
Ili možeš, ali ne želiš.

21.10.2007. u 20:33 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 13.10.2007.

cigla

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A ja sam mislila, kako sam spretna, uglađena i pažljiva.

A ja sam mislila, kako ću svih lagano i spretno vrtiti oko malog prsta.

A ja sam mislila, da ću sve stići, organizirati, moći i sve to na najbolji mogući način.

Ali nedavno je ispred mene bio znak. Cigla.

Po kočnicama, volan ustranu, treba protegnuti noge. Zasada po blatu, a poslje valjda obečaju Svoju Stazicu.


*nasmijala se, uzela omiljeni keks i ......*

13.10.2007. u 23:28 • 1 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 10.10.2007.

prašina

Postoje takvi trenuci u životu, kad je pod nogama pijesak, prašnjavi i nedokučivi. Kad je prašina od vreće kojom si dobio po glavi, - ona je ne samo u okolnim oblačićima, već je i na rebama i na cipelama. I pronicavi se već zanimaju za tvoje mikro-katastrofe sumnjičavim glasom pitajući na telefon, ne plačeš li, gdje si nestala. Svraćaju u goste, zabavljaju, izvlače na kavu, pričaju, slušaju, izvlače osmjeh. Zatim sve rjeđe, jer im dosadi po redu, ali i terapeutski efekt se umanjuje.

I izvlačiš se vani, i izvlačiš svoj osmjeh, i vrijeme prolazi, a samo ti još vidiš tu prašinu – na drugim rebatinkama i cipelama, i suknjama i čizmama. I oblačka nema, a disati još uvijek ne želiš, kao da on postoji. I misliš: to je vjerojatno duboko zamrznuto. Odledit će se, pustit će, ostavit će, bubnuti će i skrenuti u stranu.
Plačeš tri dana nad sličicom na zidu, oboliš od pustih slova i kreneš, napokon raditi nešto smisleno. Eto.

Slobodna žena umije odjenuti osmjeh. Da

10.10.2007. u 20:23 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>