mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

ponedjeljak, 13.03.2006.

Hello people… I'm back!!!

Ola...

Ne znam ni odakle da počnem…. Mogu vam jedino sa stopostotnom sigurnošću reći da je bilo FENOMENALNO!!!

Grad je fantastičan. Nalikuje na mravinjak, uz jednu značajnu razliku – nitko se nigdje ne žuri, ne živcira i ne ide nikome na živce. Sve je apsolutno – chil. Ljudi statični, pomalo usporeni i odišu neobičnim stilom, ne šminkerskim… bez štiklica i marki, već nešto posve jednostavno i ležerno. Što stvara opći dojam da je sve onako kako treba biti. Ali… naravno uz zabavu i sve popratne pogodnosti. Veličina grada zaprepašćuje, ali već nakon par sati, ogromne ulice sa 5 traka u jednom i 5 u drugom smjeru, kilometarski trgovi, glomazne zgrade ukrašene bezbrojnim svjetlećim reklama, postaju toliko ugodne oku, da ih počinješ uzimati zdravo za gotovo. I još da ne zaboravim – sve je zeleno, na svakom koraku je neki park, stablo ili barem cvitić.

Eto to bi bio opći dojam… a detalja je tako puno… Npr. umjesto pozdrava tj. stiska ruke, što se radi kod nas, u njih poslije „Ola“ uvijek slijedi poljubac u desni obraz, i to uvijek , bilo da se sretnu nakon 2 minute, 2 sata ili 22 godine… slijedi kiss.
E ljudi a hrana – bez izuzetaka: 600 g. steak i pivo, što je dovelo do toga da mi je odjeća postala malo uža nego obično, ali vrijedilo je!!!
Cijene su uredu. Sve je malo jeftinije nego kod nas. A apsolutno smiješne cijene su im na gorivo (3kn), cigarete (6kn) i taxi – u bilo koju točku grada može se doći za ne više od 10 kuna!!!
Od suvenira, na svakom koraku je koža, srebro i ostale turističke bezvezarije.
+30 Sunce

Jedino relativno negativno u svemu tome… je putovanje. Prvo 4 sata autom do metropole. Onda Iz Zagreba do Frankfurta 2 sata avionom, pa čekanje u Frankfurtu 6 sati na aerodromu. A tek zatim veličanstvenih 17 sati leta do Buenos Airesa sa kratkim slijetanjem u Sao Paolo u Brazilu. Ovih mukotrpnih 17 sati su bili popraćeni neprestanim kvocanjem stjuardesa, koje su nam branile apsolutno sve. U tom pogledu Lufthansa je definitivno zakazala. Neprestano nichts odzvanjalo je velikim dijelom našeg putovanja. Nema ustajanja. Nema šetanja. Nema pričanja. Nema smijanja. Čak nam ni sok nisu htjela dati – valjda jer smo ih na posljetku toliko iživcirali.

O emisiji vam neću ništa pisati, bit će vam puno zanimljivije da je sami pogledate na tv-u. A bit će jako zanimljivo.

I na kraju jedno veliko HVALA mojoj ekipi koja je išla sa mnom.
Lana, Dragan, Dalibor, Arči, Alan – neću vas nikad zaboraviti!!!

p.s. dugujem vam slike

13.03.2006. u 23:10 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>