Ola...
Ne znam ni odakle da počnem…. Mogu vam jedino sa stopostotnom sigurnošću reći da je bilo FENOMENALNO!!!
Grad je fantastičan. Nalikuje na mravinjak, uz jednu značajnu razliku – nitko se nigdje ne žuri, ne živcira i ne ide nikome na živce. Sve je apsolutno – chil. Ljudi statični, pomalo usporeni i odišu neobičnim stilom, ne šminkerskim… bez štiklica i marki, već nešto posve jednostavno i ležerno. Što stvara opći dojam da je sve onako kako treba biti. Ali… naravno uz zabavu i sve popratne pogodnosti. Veličina grada zaprepašćuje, ali već nakon par sati, ogromne ulice sa 5 traka u jednom i 5 u drugom smjeru, kilometarski trgovi, glomazne zgrade ukrašene bezbrojnim svjetlećim reklama, postaju toliko ugodne oku, da ih počinješ uzimati zdravo za gotovo. I još da ne zaboravim – sve je zeleno, na svakom koraku je neki park, stablo ili barem cvitić.
Eto to bi bio opći dojam… a detalja je tako puno… Npr. umjesto pozdrava tj. stiska ruke, što se radi kod nas, u njih poslije „Ola“ uvijek slijedi poljubac u desni obraz, i to uvijek , bilo da se sretnu nakon 2 minute, 2 sata ili 22 godine… slijedi kiss.
E ljudi a hrana – bez izuzetaka: 600 g. steak i pivo, što je dovelo do toga da mi je odjeća postala malo uža nego obično, ali vrijedilo je!!!
Cijene su uredu. Sve je malo jeftinije nego kod nas. A apsolutno smiješne cijene su im na gorivo (3kn), cigarete (6kn) i taxi – u bilo koju točku grada može se doći za ne više od 10 kuna!!!
Od suvenira, na svakom koraku je koža, srebro i ostale turističke bezvezarije.
+30 Sunce
Jedino relativno negativno u svemu tome… je putovanje. Prvo 4 sata autom do metropole. Onda Iz Zagreba do Frankfurta 2 sata avionom, pa čekanje u Frankfurtu 6 sati na aerodromu. A tek zatim veličanstvenih 17 sati leta do Buenos Airesa sa kratkim slijetanjem u Sao Paolo u Brazilu. Ovih mukotrpnih 17 sati su bili popraćeni neprestanim kvocanjem stjuardesa, koje su nam branile apsolutno sve. U tom pogledu Lufthansa je definitivno zakazala. Neprestano nichts odzvanjalo je velikim dijelom našeg putovanja. Nema ustajanja. Nema šetanja. Nema pričanja. Nema smijanja. Čak nam ni sok nisu htjela dati – valjda jer smo ih na posljetku toliko iživcirali.
O emisiji vam neću ništa pisati, bit će vam puno zanimljivije da je sami pogledate na tv-u. A bit će jako zanimljivo.
I na kraju jedno veliko HVALA mojoj ekipi koja je išla sa mnom.
Lana, Dragan, Dalibor, Arči, Alan – neću vas nikad zaboraviti!!!
p.s. dugujem vam slike
Post je objavljen 13.03.2006. u 23:10 sati.