Ponekad baš želim sasut čovjeku sve u lice. Ono što se nakupilo, po džepovima, na tavanu, ispod kreveta. Samo kome je potrebna, ta istina…
A ponekad ne želim govoriti ništa. Samo zasučem rukave, i šutke ispraznim džepove, tavan…
I bacim sve u pizdu materinu…
I nema čovjeka.
Nemojte ni napominjati. Nema i gotovo.
Post je objavljen 20.12.2005. u 11:21 sati.