mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

nedjelja, 18.12.2005.

Šmrc

Znate li vi kako ja volim ponekad cvilit. Da bi drugi šmrcali, uzdisali, žalili, suosjećajno klimali glavom i brisali šmrklje što se slijevaju od navale emocija. Strašno kako volim, da.

Ali da bi proces predstavljao užitak, potreban je blagorodni slušatelj. Prijatelj, mama, rame za plakanje. Nazovite to kako god hoćete. Da bi podizali u nagonu bijesa ili tuge ruke ili obrve, i govorili nešto tipa: „Ma daj! Kako si ti dobra!“ „Ah, kako ti je teško!“ „Koji su oni gadovi!“. I miješajući žličicom čaj, ne obazirali na film na televiziji ili „beeep, beeep“ dolazećeg zvuka iz mobilnog telefona. I ja bi pri tome – megatužna i strašno nesretna – osjećala svu neobičnost i dubinu Marjanske brazde, u koju me je bacio – tako fantastičnu, ali tako bespomoćnu – zločinac život.

Nekako se složilo u mom životu, da dobrodušnih ušiju u mom okruženju više nije ostalo. Prijatelji su postali ljudi, sposobni govoriti istinu u oči, i ošamariti stvarnošću ako je to potrebno. Čak i ne samo sposobni, a obično tako i postupajući ljudi. Najbolja prijateljica – ona je naprosto pametna, cinična, a još i humoristična. Nikad ne ostavlja neriješen problem. Ali osim toga, moj problem će na kraju krajeva učiniti ponizno malim, dječjim, neozbiljnim, i otjerati želju za cviljenjem.
Kažem vam. Nikakvog užitka…

Tako da se eto moja malenkost dosjetila da počnem pisati ljudima šire mase… i evo nastaje dnevnik, a s njim… ja se nadam i iskrene riječi u pretincu komentara…

18.12.2005. u 02:49 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>