Bila sam prošli vikend u prirodi… vodila sam uglavnom pčelinji način života (kad nisam radila, zujala sam). Šetala po prekrasnim mjestima. Slušala kišu. Udisala maglu.
Ali najvažnije – prvi put za mnogo godina sam zaista pogledala u nebo. Onako, kako na njega gledaju djeca. I sjetila se, kako sam prije petnaest godina, dugo promatrala plutajuće oblake i zamišljala, da nisu oni ti što se izmiču, već zemlja, kao ogromni brod, plovi nekamo ispod oblaka. Po zapovjedi nekoga Glavnoga koji ukazujući pravac, tamo i tako, zapovijeda kuda i kako Pravilno ploviti. I sve je dobro, sve točno i uravnoteženo. I plovit će taj brod dugo, dugo, i meni malešnoj na njemu je tako udobno i zanimljivo. S takvim mislima sam obično tonula u san…
Zašto sam ostavila taj čudesni brod na cijelih petnaest godina?
Post je objavljen 22.12.2005. u 01:07 sati.