priznaj, da te smotao samo zato sto ti je podario osmjeh, pogledao te. malo sramezljivo, zbunjeno, ali istovremeno intrigirajuce. i ti si pala.
kao velika i pametna riba, koja zna za udicu sa ukusnom zakuskom. prihvatila si, iako ga ne bi ni primjetila medu hrpom ljudi, ne bi se okrenula na ulici, ne bi ni zadrzala pogled na par sekundi.
i vec se automatski ukljucila igra, igra po vec jako poznatim pravilima, i ti vec pricas sale, on se smije, i evo vec vi idete zajedno, vi sjedite u kaficu i cakulate, tebi je zanjimljivo, ali shvacas da to nije ON, uvjeravas sebe da treba pricekat i upoznati ga bolje, i tebi se svida to nesto novo, nakon tako dugog zatisja, to je kao kupanje u moru, pazljivo ulazis u hladnu vodu i bacas se na valove i plivas, i voda vise nije hladna, i tebi je dobro, tebi je naprosto super i u tebi se budi taj osjecaj… osjecaj srece, tj. tako male srece, kolika ona moze bit od kupanja u hladnoj vodi.
i prvi poljupci i zagrljaji – to je tocno taj osjecaj male srece. i vec se ne moze razumjeti gdje je samozavaravanje i cinizam, egoizam, ti vadis svoju masku, u pravi trenutak, nigdje ne stisce, prave velicine i oblika i tebi je u njoj tako ugodno i udobno, ti se u njoj vec osjecas samim sobom, i vi ste vec pravi zaljubljeni par, vi zajedno setate i provodite svo slobodno vrijeme zajedno, spavate zajedno, tvoja maska te uvjerava da je sve uredu, da ti sasvim nije neudobno u cijeloj toj situaciji, da je sve prekrasno, a ti se slazes, samo klimas glavom da ne cujes nista lose o sebi sa strane, ali ti sve razumijes, ti si – velika i pametna riba, koja voli sutjeti.
i ti cekas, kao smrtni prigovor, cekas kraj, i rastezes vrijeme da sto dulje prozivis, i koristis svaki trenutak s njim, ti se privijas k njegovom ukusnom tijelu, kao baterija k punjacu, jer uskoro dolazi ona samoca, uskoro ces opet biti sama. i tada ces se prisjecati svega ovoga, sve vase privrzenosti i strasti, prisjecat ces se svega sto ti je govorila tvoja maska, ti ces zaljeti. zaljeti sto je sve zavrsilo i zaljeti samu sebe.
i sa svakim danom postajes sve sutljivija i tuznija, a on sve razumije ili u krajnju ruku osjeca, i u jedan prekrasan trenutak… tj. u jedan uzasan trenutak, ti cak znas i kada, 10 minuta nakon zaista prekrasnog trenutka, on te tiho pita: “volis li me?”, a ti ces buljiti u strop i podlo radovati se, sto ne vidis njegovih ociju, i ti znas odgovor i ova pauza ne sluzi nicemu, ti jednostavno ne zelis reci, ti se cak i ljutis na njega, ti si to znala vec tada, od prvog trenutka kada te pogledao, ne ti njega, vec on tebe, i kao da se ispricavas, ti mu sapces: “ne”.
Post je objavljen 19.02.2007. u 23:41 sati.