mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

petak, 20.01.2006.

Kineska business kultura...

Evo sam odlučila da se s vama podijelim svojim iskustvom… tko zna možda vam i zatreba jednog dana. Ja sam bila zaprepaštena nekim činjenicama… a vi prosudite sami…


Prije svega... kinezi definitivno žive jako komplicirano. I bez dragocjenih savjeta vjerojatno-sigurno, bi napravila puno gluposti. Treba se paziti doslovno na sve… na to kako si obučen… kako, kada i o čemu govoriš… kako jedeš, piješ, gledaš. Jednostavno rečeno, nikada se ne smiješ opustiti. A ni pomisliti o tome!

Naš sastanak se odvijao u Grazu, u Austriji, u kineskom restoranu. Od prisutnih tu su bili četiri predstavnika kineske korporacije, od kojih je najvažniji bio zamjenik direktora, i nas četvero na čelu s mojim direktorom.

Evo ovako...
Naravno se nikako ne smije kasniti, štoviše bilo bi dobro doći desetak minuti ranije, ali to je prije svega stvar pristojnosti, pa se podrazumijeva samo po sebi.

Pravila odijevanja su manje-više normalna, muškarac na poslovni sastanak mora doći u odjelu, kao i žena, ali ona pritom mora paziti da nema suviše otkriven vrat, da nosi suknju (ne kratku), te da nosi cipele na nisku petu jer nije zgodno da žena bude veća od muškarca. (e to mi je već bio problem jer sam ja 1.75 m, a oni metar i ćevap). I naravno da sve bude u umjerenim,tamnim bojama, jarke boje bi značile nepoštivanje.

Pozdravljati se može stiskom ruke ili jednostavno klimnuti glavom, i uvijek pustiti njih da prvi započnu sa tom gestom. Nakon pozdravljanja obično slijedi razmjenjivanje vizitki, koju obavezno morate uzeti i dati sa obje ruke, pažljivo je izučiti i tek onda spremiti u svoj novčanik. Spremanje vizitke bez da je pogledate bi ih jako uvrijedilo.

Hijerarhija postoji u svemu, na primjer prvi u bilo koju prostoriju u kojoj se održava sastanak mora ući direktor ili osoba najvišeg ranga, ta osoba također prva sjeda za stol, prva započinje večeru tako da izgovara prvu zdravicu.

Naravno, ja kao žensko sam u svemu bila posljednja… toliko o kavalirstvu… gadovi. A govorit uopće nisam smjela, ili samo kad bi se netko obratio neposredno meni i kad sam morala iznijeti svoj dio prezentacije. Ali i inače moram priznat da tijekom večere o poslu se govorilo jako malo, većinom se sve svodilo na „Small talk“ o kineskoj kulturi, o političkim događanjima u svijetu i pitanja iz pristojnosti tipa „Kako si“ ili „Kako ti se sviđa hrana“, i standardni odgovori klimanjem glave...

Važnu ulogu ima i raspored sjedenja - koji nalaže da u sredini stola nasuprot vratima sjedi najvažnija osoba, obično domaćin ili u našem slučaju taj zamjenik direktora, a s njegove lijeve strane sjedi počasni gost tj. moj direktor.

Hrane se naručuje skoro dvostruko više nego što je potrebno. Nikako se ne smije ostaviti prazan tanjur, jer bi se to protumačilo kao osobna uvreda, ali s druge strane ne probati hranu uopće je još gore, tu moram spomenuti da se pseće meso, krv, škorpioni, zmijina koža, meso poluživog majmuna i slične gadosti smatraju specijalitetima. Ali i to nije sve. Na kraju, kad si gotov s jelom treba pažljivo odložiti svoje štapiće. Ako ih ostaviš na zdjelici paralelno, to donosi nesreću. Ako ih ostaviš u zdjelici tako da im vire vrhovi, to će se smatrati nepristojnim jer ih to podsjeća na neki svoj ritual i to nije primjereno. Tako da ih je najbolje odložiti na stol kraj svoje zdjelice. I još nešto, nikako ih ne smiješ pustiti da ti ispadnu iz ruku, i to isto donosi nesreću. Sve u svemu jako stresna situacija!
S druge strane, podrignuti je sasvim prihvatljivo, a čak i očekivano, jer time pokazuješ da ti se dopada jelo.

Neizbježan dio je opijanje, i to ono doslovno. Odbiti piti je jako velika uvreda i ako to želite izbjeći, jedino što vas donekle može spasiti je izgovor na temelju zdravlja. I tako od prve do zadnje zdravice mora se popiti sav sadržaj čaše, to je takozvani „ganbei“ i na taj način se stvara prijateljski odnos „guanxi“, koji je u njihovom poslovnom svijetu jako važan. Pijanice!!!

Što se tiće samog posla, taj dio će se otezati do samog kraja. O poslu se govori na kraju večere, ali i tada pokušavaju izbjeći konačan odgovor. U tom smislu treba biti jako smiren i strpljiv. Jako!!! Svi detalji se ogovaraju po sto puta i svaki put pokušavaju zadobiti bolje uvjete. I na kraju kada mislite da je sve gotovo, opet će pokušat nešto preraditi u svoju korist.

Kraj večere označava posluživanje voća i vrućih ručnika, i to je znak za goste da je vrijeme za odlazak koji mora potaknuti sam gost, jer domaćin nikada neće sam inicirati njihov odlazak.


I postoji još nešto od čega smo odustali. Imali smo namjeru da im kupimo poklone.
Loša ideja! Odustali smo nakon što smo odslušali gomilu različitih pravila što, kako i kome se poklanja u Kini. To je naime važni dio kineske kulture u prošlosti. Danas se u kineskoj poslovnoj kulturi zabranjuje davanje poklona, to se smatra potkupljivanjem i čak je nelegalno.
Tako ako želiš nešto pokloniti u polovnom svijetu, moraš dobro naglasiti da je poklon dan u prijateljskoj, a ne poslovnoj namjeri ili ćeš završit u zatvoru. Zanimljiv je i način na koji kinezi primaju poklon, najprije će ga tri puta odbiti, a tek onda prihvatiti. Naravno to se očekuje i od vas ako primate poklon. Procedura davanja poklona se treba odvijati privatno, i nikako ispred svih, jer bi na taj način osramotili osobu kojoj poklanjate poklon. Isto tako morate znati objasniti značenje poklona, i pružiti ga sa oba dvije ruke.
Poklon ne smije biti previše skup, i nikako ne smije biti sat, nož, predmet od slame, i mnogo drugih predmeta koji se smatraju poklonima pokojniku. Ne smije biti ništa povezano sa brojem 4, koji označava smrt, kao i broj 73 koji označava pogreb, i 84 koji označava nesreću. Sretnim brojevima s smatra broj 8 kao najsretniji u kineskoj kulturi i broj 6 koji označava blagoslov. Ali ni to nije sve, umatanje poklona također nije jednostavno, ne smije se umatati u plavi, bijeli ili crni papir. Boje imaju puno značenja u njihovoj kulturi, i većina je negativna, na primjer kombinacija žutog i crnog papira je za pokojnike. Najsigurnije je umotati poklon u crvenu boju koja se smatra sretnom bojom. Mi smo ipak odustali od poklona, bilo je previše riskantno i neisplativo.

To je sve čega se mogu sjetiti, ali nikako nije ni polovica od mnogobrojnih pravila koja obilježavaju njihov svakodnevni život i poslovni svijet. Pa se ti sad misli...

20.01.2006. u 20:21 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>