Negdje prije pola godine, kad mi se pokvarilo auto, bila sam prinuđena da se do svoje odabrane destinacije dogegam pomoću autobusa. I vozim se ja tako, promatram. Kad je moju pažnju privukao je muškarac sijedeći nasuprot mene. Muškarac je, moram priznat, bio dosta privlačan, dosta kulturno odjeven, čitao novine. Ali bilo je na njemu jedno ALI. Od mog pogleda nije se sakrio njegov pokušaj da na ćelavo mjesto zalijepi par dugih vlasi kose što su mu preostale (onako kako je to na slici). Kao ono, bilo je jasno da je ćelav, ali skriva. Mislim u sebi, svatko luduje na svoj način, šta ima veze, kompleksi su kompleksi! Sjedim ja tako i dalje… kad je iz otvorenog prozorčića zapuhao je blagi povjetarac i jačao je kako god smo sve više i više ubrzavali. Povjetarac je bez srama puhao, i prilijepljene lakom dlake na njegovoj glavi su počele napuštati mjesto njihove dislokacije. Ili jednostavno govoreći, podizati se u zrak. Izgledalo je, iako pomalo zabavno, dosta žalosno. Muškarac, pošto je shvatio tu činjenicu, hitro se bazirao što dalje od ranjavajućeg njegov autoritet prozorčića, pridržavajući svoje dragocjene špagete na glavi i pokušavajući sakriti negodovanje na licu.
Ali da se ošišao na kratko – nitko ne bi obraćao pozornost.
Jednostavno, SAMI, sami stavljamo sebe u idiotski položaj. Stavljamo raznobojne flastere na bolna mjesta.
Sve ovo vodim ka tome… da mi sami, naš hiper-odnos prema svojim nedostacima, dovodi do akcentiranja pažnje ljudi točno na njih. To ponašanje još više naglašava ono očevidno, što možda i nije ništa tako strašno. Kaskaju na visokim petama i nelijepo njišu bokovima krivonoge djevojke, napuhuju gornji dio tijela hodajući metar i ćevap visoki momci, perike na polućelavim, korzeti na debelima, itd…
p.s. trebam malu pomoć… pošto sam tek nedavno ušla u svijet bloga, ima dosta stvari koje ne kužim. Željela sam stavit par sličica na post, da vam pokažem kako je bilo u Rigi, a ne znam kako da stavim više od jedne. Please help!!!
Post je objavljen 14.01.2006. u 17:21 sati.