31.08.2006., četvrtak

Che? Ma che...




Che Guevara. Latinoamerički revolucionar i lik s majica i postera. Šezdesetosmaška ikona i bedž pomodnjaka i dokonih klinaca. Pop kultura i komercijalizacija učinili su svoje - postao je brand. Crvenu petokraku na njegovoj kapi više ni desničari ne doživljavaju kao simbol revolucije i diktature proletarijata, ništa više od amblema za Heineken. Bedž s njegovim likom možete pronijeti pored proizvoljne skupine nostalgičnih ustašoida pod gasom, bez rizika da će uopće primijetiti provokaciju (ovakvu egzibiciju međutim nemojte pokušavati sa lokalnim skinheadima, jer biste lako mogli dobiti po pičci, ne zbog Chea, kojega ovi i ne razlikuju od Carlosa Santane, za koga također nisu čuli, već zato što se nudite kao osamljeni plijen u njihovoj blizini).

Zašto baš Che? Kao prvo, pojavio se i umro u pravom trenutku, relativno mlad, a publika voli mlade leševe. Ubijen je mučki, bez suda, od strane vojske plaćene i pomagane od američkih imperijalista i gospodara rata. Čak i danas, kad se početni smisao korištenjem isprao, nošenjem majice s njegovim likom dobivate na subverzivnosti što ste bliže SAD. A kod nas? Ne mogu se oteti dojmu da mu je simbolička vrijednost u nas na razini simboličke vrijednosti zaštitnog znaka Pepsi Cole. Nose ga, eto, zato što je valjda fora, jer ga nose i vani. To je još i čudnije pošto mi imamo barem jednako bogatu revolucionarnu prošlost, i čitav niz revolucionara, ratnika i heroja.

Ako želite biti lijevi i subverzivni u nas, ako želite izazivati fašiste, ako želite poslati poruku, umjesto razbarušenog Chea i njegovog „Hasta la victoria“ (toliko naših majičara i ne zna što to znači), predlažem vam da stavite na majicu Radu Končara („Milosti ne tražim, niti bih vam je dao“), Tita („Sretan je narod koji ima ovakvu omladinu“), ili recimo Ivu Lolu Ribara. Eto, Ivo Lola bi bio idealan izbor – poginuo je mlad, deset godina mlađi od Chea, kao sekretar SKOJ i član VŠ, kao završeni pravnik, intelektualac i (a što da se lažemo, našim ljevičarima je i to važno, da ih netko ne bi optužio za manjak nacionalne svijesti i domoljublja) Hrvat. Ako ste faca. Ali naravno, lakše je nositi brand.
- 23:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

30.08.2006., srijeda

Vlast



Već duže vrijeme fascinira me strahopoštovanje koje naši ljudi osjećaju prema pojedincima i strankama na vlasti. Da budem posve precizan, fascinira me kako uopće doživljavaju tu vlast. Ako proučimo nazive pojmova i formulacije koje se vezuju uz državu i njene organe u priopćenjima tih istih organa, otkrivamo da su funkcije i aktivnosti državnih dužnosnika i tijela često mistificirani njihovim nazivima, poput: "zakonodavna vlast", "lokalne vlasti", "vlasti RH", "prosvjetna vlast", "osvajanje vlasti", "državna vlast", da citiram samo neke od uobičajenih sintagmi.

Mistifikacija se sastoji u nametanju slike vlasti kao moćnog političkog identiteta, krajnje nedobronamjernog, izvan i mimo nas, koji raspolaže silama vojske, policije, sudstva i tajnih agentura, u čijoj su službi poreznici, carinici, hiroviti liječnici i cinični nastavnici, koji s nama komunicira preko složenog, neljubaznog i tendenciozno neefikasnog labirinta administracije i čiji je primarni cilj da nam oduzme iluzije, ponizi nas i upregne za svoje ciljeve. Većina ljudi u nas stoički, takoreći kršćanski trpeljivo, prihvaća ovakvu podjelu uloga, jer "s vlašću se nije igrati". Tko smo mi da se miješamo u poslove vlasti, vlast najbolje zna, vlasti se ne treba zamjerati, protiv nje ne smiješ pričati preko telefona, pazi pred kime što pričaš, a najbolje - šuti, samo su neke od rečenica koje čuješ kad se povede razgovor o tome. S druge strane, postoji uzak sloj ljudi, i među blogerima, koji se tako temeljito razočarao u državu i njenu vlast, da se priklonio romantičnim anarhističkim učenjima o ukidanju države. A postoje i oni kojima je već davno pukao film.

Istina je, kao i obično, negdje u sredini. Organi državne "vlasti", kao i sama država trebali bi funkcionirati kao servis svih svojih građana, a sve državne zaposlenike, počevši od poštara, pa sve do predsjednika vlade i države treba tretirati kao službenike, čiji smo poslodavci MI, stanovnici Republike Hrvatske. Trebamo biti stalno svjesni da nema te vlasti, niti te države koja može i treba postojati ako su njeni poslodavci/stanovnici njome permanentno nezadovoljni. I da trebamo naći mehanizme kontrole, nadgledanja korištenja ovlasti, trošenja zajedničkog novca, kvalitete i kvantitete obavljenih poslova zaposlenika koji u naše ime upravljaju našom državom, na način kako je to uobičajeno u drugim zemljama.

Tada se ne bi moglo dogoditi da neki ministar zdravstva prozove nas, svoje poslodavce, kao razmažene gotovane, koji nemilice arče lijekove i uputnice, jer bi takav bezobrazluk stavio točku na njegovu ministarsku i političku karijeru. Niti bi se ikoji predsjednik države mogao drznuti da među glasačima prebrojava neprijatelje i "prodane hulje", jer bi dobio kolektivnu nogu u guzicu zbog elementarne gluposti i nekulture. Država treba postojati kao okvir u kojemu se na optimalan način svatko od nas može realizirati tako da ne ugrožava druge građane. Svi zakoni, sva državna tijela i svaki pojedinac u državnoj službi trebali bi služiti jedino toj svrsi. Sve počasti koje naši političari primaju u inozemstvu u biti su izrazi pažnje nama, građanima RH koje oni tamo službeno predstavljaju. Nemojmo zaboraviti tko je u ovom poduzeću šef, i još važnije, ne dajmo našim vlastima da to zaborave.
- 20:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.08.2006., srijeda

Preneseno sa foruma Puls demokratije (hvala kolegici danas)

Batteries included



Until now, electric cars have been slow, odd-looking and severely limited by their short battery life. But the Tesla Roadster - which can outrun a Ferrari - could change all that. Dan Glaister goes for a test drive

Tuesday August 22, 2006
The Guardian


Something very, very wrong is happening. I'm flying along the windy, cypress-lined roads of Pebble Beach in California being chased by a hairdryer. Or at least that's what it sounds like. "Do you drive many high-performance cars?" asks Mike Harrigan, an executive from Tesla motors. He sits in the passenger seat as I take the wheel of his $100,000 vehicle, and he watches over my progress as if the future of the planet depends on this car - which in a way, it just might do. For the Tesla is a vehicle like no other, an electric car that confounds expectations about enviro-friendly driving. I make reassuring noises, although I'm not sure my Toyota Corolla fits his definition of high performance.

Built by Lotus in England using components from around the world - the battery is from Thailand, the instrument panel from South Africa - and designed by a team of engineers holed up in Silicon Valley, the Tesla is a quiet and very fast riposte to the idea that all electric vehicles have to look like golf carts, move slowly and be recharged at every traffic light. That the Tesla suggests electric vehicles can now be driven by medallion-wearing, louche-living lotharios is progress, of a sort.

Judging by the manufacturer's claims, the Tesla holds its own against other, more traditional high-performance cars. It certainly has the classic looks and the pedigree: it is assembled on the Lotus Elise production line in Norwich. It accelerates more quickly than a Ferrari Spider and fast enough to leave a Mercedes SL550 standing, yet Tesla reckons it costs just one cent per mile in electricity to run and boasts twice the fuel efficiency of hybrid cars such as the Toyota Prius.

Unlike other electric cars, the Tesla has two gears: one a high-torque option to take the car from 0-60 at maximum speed, the second offering a gentler rate of acceleration, taking the car up to its top speed of 130mph. Like the Lotus, the Tesla has a carbon-fibre body, but it is heavier - 900lbs of its total weight of 2,500lbs comes from its battery, made up of 6,831 liquid-cooled, lithium ion cells of the kind used to power laptops. Tesla promises that the battery can be recharged in around three hours, gives a range of 250 miles and has a life of at least 100,000 miles, after which it can be recycled.

When Harrigan first hands me the key, I put it in the slot on the steering column, turn it and wait. Nothing happens. "You have to put your seat belt on, otherwise it won't drive," Harrigan tells me. I buckle up and turn the key. A series of symbols light up on the instrument panel. I turn the key a little more until I hear two faint clicks separated by a few seconds. Harrigan tells me I can go. I assume he must be joking. Where is the growl of the ferocious motor? Can't I at least rev it up a little before I attempt to better Tesla's claim that this car can move from 0-60mph in four seconds?

But there is no growl. In fact, there is no engine. And no exhaust. No clutch. No transmission. Very little of anything, really. Just a rear-mounted motor driven by one very large, very expensive battery pack.

I move the gear stick to first and press the pedal with my foot. For some reason the car moves smoothly forward. With no accompanying noise, other than the hairdryer thing, it is difficult to associate the movement with my action.

Shouldn't you mount a speaker with a recording of a sports car engine, I ask Harrigan. He laughs, unamused.

"You wouldn't believe how many people suggest that," he says. "But this is a zero-emission car and that includes noise. All of us have got used to the whirring noise and we like it."

I press the pedal further and the car moves more swiftly. We rejoin the road and my foot clumps down on the pedal, jabbing the car forward. My head is pushed back against the headrest of the small, hard seat, nausea wells in my stomach. The hairdryer noise is still there, whirring away at my ear, its pitch rising and falling as we speed and slow, like a bumper car. Inside, however, it has a fairly conventional interior and instrument panel. The speedometer is on a dial, the gear stick is on a central console, and it even comes with a Blaupunkt CD player and dash-mounted speakers.

"We worked very hard to make the car readable as a sports car," says Martin Eberhard, who set up Tesla motors with the millions he made from the Rocket eBook handheld device. "We looked at the efforts of the major car companies ... to make an electric vehicle over the past 40 years and my conclusion was that they were made by people who didn't really like to drive."

Eberhard and his team decided to go for the traditional attributes of the sports car: a sleek, stylish body, low, voluptuous lines, a leather interior and a lot of welly. The approach worked. Tesla has sold its first 100 cars before they have even been made.

"We kept getting requests from people saying, 'How do I get on the waiting list?' And we'd say, 'We don't have a list.' And they'd say, 'Look, I'll send you the money, just put me on the list.'"

Eberhard says he caved in, created a waiting list for the first 100 cars, and they sold in three weeks, for $100,000 each, with delivery due early next year.

"That's $10m in the bank," says Harrigan, watching as the crowd of onlookers at Pebble Beach admires the car.

The company was set up with $40m capital, more than half of it provided by another Silicon Valley entrepreneur, Elon Musk, the man who brought the world PayPal. Google's two founders also invested, with one of them, Sergey Brin, ordering two of the cars. George Clooney has paid for one (he also owns another electric vehicle, the Tango, a sort of four-wheeled motorcycle), and a host of other celebrity and industry types, whose names are apparently far too sensitive to be mentioned aloud.

"I have one on order," Chris Paine tells me. Although not a celebrity, Paine has made a film called Who Killed the Electric Car?, an impassioned and convincing tale of big-industry skulduggery, big-money politics and the downtrodden consumer. The film's star is the EV1, an electric car produced by General Motors to satisfy the stringent emission controls introduced by California in the late 1990s and withdrawn just a few years later. "I would never normally buy such an expensive car," says Paine, "but I wanted to be part of the wave. This is resurrecting the electric car."

Back at the Pebble Beach Lodge, a crowd gathers to look at the new arrival. "Wow," says a woman. "Is it Italian?" The bonnet is raised and is found to be disappointingly empty. No gleaming cylinders, no massive engine. Even the battery is hidden - the strip of power cells run across the back of the car and down each side panel, accounting for the hair dryer noise.

The crowd is full of questions and enthusiasm. It surely can't be long before the traditional behemoths of motor manufacturing start to notice the upstart.

"We have the big guys sniffing around, talking about buying technology, even hinting about buying the whole company," says Harrigan.

Ford, Chrysler and Nissan have all made the visit to Tesla's base in California and expressed an interest in the company. But for now, says Harrigan, the high-performance electric car market is probably going to remain in the hands of smaller, non-traditional companies.

"If we sold 2,000 cars in our second year that would be a huge success for us," he says. "For [the big companies] that would be a dismal failure."

Eberhard agrees. "If the cheque was big enough and meant a real commitment from them to build the company then I think that's a good thing," he says.

The bad news in all this is that the car is, for now, only being sold in the US, and even there, only in the few major cities that will host Tesla's service infrastructure. While the electric car requires very little maintenance - certainly nothing like the multibillion-dollar industry fostered by the major car manufacturers - it will require a periodic check. Tesla wants its own engineers to do this, and plans to collect customers' cars on a flat-bed truck, take them to a workshop, rotate the tyres and check the electrical system.

Meanwhile there is the future to be dealt with. Tesla is moving on, developing a four-door, all-electric sedan which, according to Eberhard, will be "big, fast and efficient - don't think Corolla, think BMW. I love to drive and I think cars have been a great source of freedom for people. So I thought what if we could make a car that is nice to drive, it looks nice and would be very efficient? Let's take the philosophy that we'll make the best possible car we can."

I manoeuvre myself out of the small cockpit of the car of the future and wonder how I can get the money to buy the most expensive electrical appliance I've ever seen.


http://www.guardian.co.uk/cars/story/0,,1855488,00.html
- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.08.2006., utorak

Prioriteti



Svi znamo ona trik - pitanja iz prve pomoći npr. na vozačkom ispitu, stila: "Ozlijeđeni je u nesvijesti i ima otvoreni prijelom noge. Što uraditi prvo, osigurati da se ne uguši jezikom, ili zaustavljati krvarenje? Evakuirati ga iz zapaljenog auta ili mu dati umjetno disanje?" Ustanoviti prioritete. Samo što je lako ustanoviti prioritete u školskim situacijama, koje smo naučili iz knjiga. Izgleda da je to malo teže u svakodnevnom životu, ili možda naš prosječni čovjek nije baš knjiški tip.

Meni se čini da su u Hrvatskoj prioriteti postavljeni potpuno pogrešno. Skupa s našim sposobnim političarima, izgleda, bavimo se uglavnom trivijalnostima: izmišljanjem razlika između nas i susjeda, sitnim petljanjima oko granica, lamentacijama oko naših general - bjegunaca, njegovanjem korupcije i općenito zadržavanjem statusa quo. Zašto to činimo nije baš jasno, jer korupcija i status quo velikoj većini građana, za razliku od spomenutih političara, najmanje odgovaraju. Na mala vrata ušli smo u veliki kapitalizam, ali onaj niskog, prilično sirovog tipa. Smiješi nam se devastacija i rasprodaja ostataka privrede koju su uz odricanja gradili naši roditelji, i koje smo se olako odrekli, nekretnina, prometnica, infrastrukture, sve do osnovnih resursa: prostora, izvora pitke vode, plodnog zemljišta, mora. Zanimljivo je da su naši osnovni resursi uglavnom preživjeli razdoblje socijalističke industrijalizacije i da ih ubrzano dokrajčujemo baš u trenutku kad postaju neprocjenjivi. Stanovištvo Zemlje prebrzo se povećava, pola tog stanovništva nema pristupa dovoljnim količinama pitke vode, a trećina je gladna; zbog klimatskih promjena, vele, sutrašnji ratovi vodit će se oko prostora i vode. U svemu tome, pogledaj nas - umjesto da proizvodimo ekološki prihvatljivu hranu (i skupo je prodajemo), naša je proizvodnja maslina npr. na 10% onoga iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a sva je prilika da ćemo uskoro nekontrolirano uzgajati GMO kulture. Umjesto da štitimo svoje izvore vode, uskoro će naši biseri prodavati strancima koncesije na njih (a da nas i ne pitaju), naime one koje u međuvremenu ne zagadimo nekontroliranim odlagajem otpada. Umjesto da čuvamo svoje prirodne prednosti i more, makar zbog turizma u koji se zaklinjemo, provodimo masovnu betonizaciju obale nekvalitetnim objetima, bez osnovnih sanitarnih uvjeta. Samo je pitanje dana kad ćemo postati uvoznici opasnog otpada. Prljavi smo, neobrazovani i nekulturni.

Zanimljivo je da se sve to radi u općoj klimi zaklinjanja u Hrvatsku i hrvatstvo, a koliko je to iskreno, vidi se po tome što se većina Velikih Hrvata ponaša kao da će sutra biti potop, pa bez obzira i obraza uglavnom jeftino krčmi ono što su drugi prije njih sticali i što je trebalo služiti i narednim generacijama.

Ono što je u svemu najmanje jasno jest otkud tolika apatija među običnim građanima Hrvatske, onima koji se ne mogu pohvaliti da imaju Hrvatsku, kojima je zacrtana perspektiva napornog i slabo plaćenog radnog vijeka neovisno o stručnoj spremi, općeg smanjenja prava i mizernih mirovina. Što ti ljudi očekuju od budućnosti za koju se ni ne žele boriti?

Na slici je grozno betonizirana obala u naselju Okrug Gornji, na južnoj obali Čiova, prostoru na kojem su u zadnjih nekoliko godina gusto nikle čitave stambene zgrade privatnih apartmana, sa septičkim jamama i uskim prilazima (pet kilometara ceste do Trogira prelazite za cca sat vremena, ako imate sreće). Tj. njen lanjski izgled. Ove je godine betoniran i taj komadić žala koji je lani izmakao pažnji vrijednih graditelja.
- 00:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.08.2006., petak

Some additional reading

Ima jedan bosanskohercegovački književnik, moj vršnjak, koji kolumnira u BH Danima, Aleksandar Hemon. Povremeno me smrzne kako dobro piše. Evo njegove kolumne "Hemonwood" iz BH Dana od 17.06.2005.



Banalnost zla

Nakon što je učestvovao u ubistvu 8.000 ljudi, Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem


Adolf Eichmann je bio nacista zadužen za logistiku holokausta, radini birokrata koji je koordinirao njemačke genocidne napore. Usred rata je nalazio vozove, tada neophodne za prebacivanje trupa, za transport jevrejske djece iz Francuske u Auschwitz; 1944. je lično išao u Budmipeštu da obezbijedi i ubrza likvidaciju mađarskih Jevreja - žurba mu je bila jer Rusi nisu bili daleko, pa je htio da svoj posao pošteno obavi prije nego što se rat završi. A kad se rat završio, Eichmann se ispalio u slobodarsku Argentinu, gdje se krio dok ga 1961. nisu spazili i spengali agenti izraelskog Mosada. Oni su ga onda lijepo i tajno prebacili u Izrael, gdje mu je suđeno.

Čitav svijet je gledao Eichmanna kako u kabini od pleksiglasa, sa slušalicama na ušima strpljivo i smireno sluša svjedočenja o nepatvorenim užasima holokausta. Svi svjetski mediji su izvještavali sa suđenja, a za The New Yorker je pisala Hannah Arendt, čuvena filozofica, koja je na osnovu tih izvještaja napisala knjigu. Njoj je posebno zanimljivo bilo to što Eichmann nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena: nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, nije bilo nikakvih znakova da je organizacija genocida u kojem je nestalo šest miliona ljudi bila izraz njegovog zvjerstva. Eichmann je bio i ponašao se kao birokrata kojemu je bilo stalo samo da dobro obavi svoj posao - što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa - iako je taj posao bio umorstvo nepojmljivog broja ljudskih bića. Teško je bilo vidjeti sitnog, dosadnog Eichmanna kao najveće oličenje zla u historiji, jer on nije došao sa tamne strane čovječnosti, nije bio gigantski monstrum, nego je, naprotiv, izgledao potpuno normalan. Otud se postavljalo pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi.

Knjiga koju je napisala Hannah Arendt zvala se Eichmann u Jerusalemu: Izvještaj o banalnosti zla. Da bi objasnila šta podrazumijeva pod banalnošću zla, Hannah Arendt je opisala sljedeću situaciju: tokom Eichmannovog ispitivanja u pripremi za suđenje, njegov glavni isljednik je bio jedan njemački Jevrej, kojem je gotovo čitava porodica nestala u holokaustu. On je međutim strpljivo i pristojno slušao Eichmanna, ničim ne iskazujući svoju mržnju ili bijes. Eichmann se stoga, tokom davanja svog iskaza, opustio i u svog isljednika razvio povjerenje. U jednom trenutku, pričajući mu o tome kako su ga nacistički autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti, Eichmann je od svog isljednika očekivao da sa stavi u njegovu poziciju i to razumije, da razumije njegovo nezadovoljstvo što nije bio unaprijeđen iako je svoj posao obavljao besprijekorno, iako je genocid išao da nije moglo bolje. I toj situaciji je sadržana suština banalnosti zla - u toj patološkoj, nevjerovatnoj nesposobnosti Eichmanna da se stavi u poziciju nekog drugog, da pokuša da shvati kako bi se neko drugi mogao osjećati - njegov isljednik, recimo, od kojeg se teško moglo očekivati da pozitivno ocijeni Eichmannovu genocidnu učinkovitost i nađe razumijevanje za učinjenu mu nepravdu. Eichmann nije bio u stanju da u svom isljedniku, a kamoli u nekoj od svojih šest miliona žrtava, vidi ljudsko biće, pri čemu je bez ikakvog skanjivanja, na ime svoje tričave žalbe, zahtijevao sućut prema sebi kao ljudskom biću. Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanetnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti.

Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti: hrabri Škorpion koji drži kameru i koji herojsko pucanje u leđa prestravljenim šesnastogodišnjacima smatra vrijednim bilježenja za buduća pokoljenja patriotskih Srba, neprestano se žali na slabu bateriju, tražeći razumijevanje za svoj banalni problem. Nakon što je učestovao u ubistvu 8.000 ljudi, taj Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem. To je, što se kaže, dno dna. Škorpionski video je tako, pored ostalog, dokument o patološkom kukavičluku najhrabrijih sinova srpskog naroda, o neljudskoj banalnosti srpskog nacionalnog projekta.

Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima, naročito trenutkom u kojem jedan od dječaka zadrhti od straha kad ispred njega Škorpioni likvidiraju jednog od njegovih sapatnika. Taj drhtaj je nešto najstrašnije što sam ikad u životu vidio, u tom drhtaju je sadržana sva jednostavna želja da se bude živ, sav užas pred ponorom beskonačnog bola i ništavila. U tom drhtaju je sadržana neprocjenljiva vrijednost pojedinačnog ljudskog života, a taj drhtaj je kratko trajao - mladić je sljedećeg trenutka ubijen. Strašnija čak i od tog drhtaja je nepokretnost posljednje žrtve, mladića koji pognutih ramena uopšte ne reaguje na pucnje, ne trza se, niti ičim pokazuje da se boji onoga što će se očigledno desiti. Da li se u tom trenutku pomirio sa sudbinom, mirno prihvatio dolazak smrti, možda se molio? Ili se radilo o smrti prije smrti - trenutku u kojem se mozak već strovalio u ponor i čekao da mu se tijelo i duša pridruže?

Nikad to nećemo znati, ali ako u nama ima imalo ljudskosti, moramo to pokušati zamisliti.

***

Prema pisanju Nacionala, supruga Branislava Medića, jednog od vođa Škorpiona, pričala je da je Branislav, nakon što je saznao da će se snimci prikazati na televiziji, ajhmanovski uskliknuo: "Ime mi je bilo na TV-u…Poludeću!" - kao da je u svemu tome njegovo ime na televiziji najveći problem. Tata i mama Medić su onda poslali dvije najmlađe kćerke na spavanje, dok su dvije starije (17 i 19 godina) ostale da to porodično odgledaju. Mlađa kćerka je zatvorila oči, mama je zatvorila oči ("Grozim se ubijanja. Ne volim misliti o ratu. To je prošlost. Imam puno briga, školovati decu."), tati su oči za patnje drugih zatvorene odavno, ali je starija kćerka sve gledala do kraja. Kaže mama: "Od tada nije progovorila ni reč. Samo je plakala." To dijete otvorenih i plačnih očiju je možda na toj videotraci, u svom ocu, prepoznala strahotnu banalnost zla. A možda je u sebi osjetila strašne drhtaje i strašniji mir tih srebreničkih dječaka. To dijete je naša nada.
- 02:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.08.2006., srijeda

Jedna kratka priča



The Theologian's Nightmare
by Bertrand Russell
from Fact and Fiction, 1961

The eminent theologian Dr. Thaddeus dreamt that he died and pursued his course toward heaven. His studies had prepared him and he had no difficulty in finding the way. He knocked at the door of heaven, and was met with a closer scrutiny than he expected. "I ask admission," he said, "because I was a good man and devoted my life to the glory of God." "Man?" said the janitor, "What is that? And how could such a funny creature as you do anything to promote the glory of God?" Dr. Thaddeus was astonished. "You surely cannot be ignorant of man. You must be aware that man is the supreme work of the Creator." "As to that," said the janitor, "I am sorry to hurt your feelings, but what you're saying is news to me. I doubt if anybody up here has ever heard of this thing you call 'man.' However, since you seem distressed, you shall have a chance of consulting our librarian."

The librarian, a globular being with a thousand eyes and one mouth, bent some of his eyes upon Dr. Thaddeus. "What is this?" he asked the janitor. "This," replied the janitor, "says that it is a member of a species called 'man,' which lives in a place called 'Earth.' It has some odd notion that the Creator takes a special interest in this place and this species. I thought perhaps you could enlighten it." "Well," said the librarian kindly to the theologian, "perhaps you can tall me where this place is that you call 'Earth.'" "Oh," said the theologian, "it's part of the Solar System." "And what is the Solar System?" asked the librarian. "Oh," said the theologian, somewhat disconcerted, "my province was Sacred Knowledge, but the question that you are asking belongs to profane knowledge. However, I have learnt enough from my astronomical friends to be able to tell you that the Solar System is part of the Milky Way." "And what is the Milky Way?" asked the librarian. "Oh, the Milky Way is one of the Galaxies, of which, I am told, there are some hundred million." "Well, well," said the librarian, "you could hardly expect me to remember one out of so many. But I do remember to have heard the word galaxy' before. In fact, I believe that one of our sub-librarians specializes in galaxies. Let us send for him and see whether he can help."

After no very long time, the galactic sub-librarian made his appearance. In shape, he was a dodecahedron. It was clear that at one time his surface had been bright, but the dust of the shelves had rendered him dim and opaque. The librarian explained to him that Dr. Thaddeus, in endeavoring to account for his origin, had mentioned galaxies, and it was hoped that information could be obtained from the galactic section of the library. "Well," said the sub-librarian, "I suppose it might become possible in time, but as there are a hundred million galaxies, and each has a volume to itself, it takes some time to find any particular volume. Which is it that this odd molecule desires?" "It is the one called 'The Milky Way,'" Dr. Thaddeus falteringly replied. "All right," said the sub- librarian, "I will find it if I can."

Some three weeks later, he returned, explaining that the extraordinarily efficient card index in the galactic section of the library had enabled him to locate the galaxy as number QX 321,762. "We have employed," he said, "all the five thousand clerks in the galactic section on this search. Perhaps you would like to see the clerk who is specially concerned with the galaxy in question?" The clerk was sent for and turned out to be an octahedron with an eye in each face and a mouth in one of them. He was surprised and dazed to find himself in such a glittering region, away from the shadowy limbo of his shelves. Pulling himself together, he asked, rather shyly, "What is it you wish to know about my galaxy?" Dr. Thaddeus spoke up: "What I want is to know about the Solar System, a collection of heavenly bodies revolving about one of the stars in your galaxy. The star about which they revolve is called 'the Sun.'" "Humph," said the librarian of the Milky Way, "it was hard enough to hit upon the right galaxy, but to hit upon the right star in the galaxy is far more difficult. I know that there are about three hundred billion stars in the galaxy, but I have no knowledge, myself, that would distinguish one of them from another. I believe, however, that at one time a list of the whole three hundred billion was demanded by the Administration and that it is still stored in the basement. If you think it worth while, I will engage special labor from the Other Place to search for this particular star."

It was agreed that, since the question had arisen and since Dr. Thaddeus was evidently suffering some distress, this might be the wisest course.

Several years later, a very weary and dispirited tetrahedron presented himself before the galactic sub-librarian. "I have," he said, "at last discovered the particular star concerning which inquiries have been made, but I am quite at a loss to imagine why it has aroused any special interest. It closely resembles a great many other stars in the same galaxy. It is of average size and temperature, and is surrounded by very much smaller bodies called 'planets.' After minute investigation, I discovered that some, at least, of these planets have parasites, and I think that this thing which has been making inquiries must be one of them."

At this point, Dr. Thaddeus burst out in a passionate and indignant lament: "Why, oh why, did the Creator conceal from us poor inhabitants of Earth that it was not we who prompted Him to create the Heavens? Throughout my long life, I have served Him diligently, believing that He would notice my service and reward me with Eternal Bliss. And now, it seems that He was not even aware that I existed. You tell me that I am an infinitesimal animalcule on a tiny body revolving round an insignificant member of a collection of three hundred billion stars, which is only one of many millions of such collections. I cannot bear it, and can no longer adore my Creator." "Very well," said the janitor, "then you can go to the Other Place."

Here the theologian awoke. "The power of Satan over our sleeping imagination is terrifying," he muttered.
- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Putovanja, putovanja



Malo sam apstinirao od interneta, pa tako i od vas, jer me nije bilo par tjedana (godišnji traje), a ja ipak nisam takav pacijent da nosim laptop sa sobom ili vam se javljam iz cyber cafea. Bili smo u dva navrata širom Bosne i nekoliko dana u Gorskom Kotaru. Posjetio neka mjesta gdje nisam bio dvadesetak godina. Dok sam bio klinac, moji i ja smo dosta putovali po tadašnjoj državi, a i šire. Kako smo u školi učili: "Putovati, putovati, zemlju svoju upoznati, i sa suncem drugovati". Što se tiče Jugoslavije, valjda nisam bio samo na Kosovu, a išli smo i u Italiju, Austriju, Njemačku, Rumuniju, Bugarsku, Grčku. Uglavnom poslovno, moji su starci posjetili Francusku, Veliku Britaniju, Švicarsku, Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku. U ta vremena, jugoslavenski crveni pasoš bio je dosta cijenjen, i putovalo se lako (na ovom mjestu moram napomenuti, perspektive radi, da moji nisu bili bogatuni, da su radili u tvornici "Jugovinil" u Kaštelima i da nisu bili članovi Partije). Putovati je dobro, upoznajete nove ljude i običaje, učite i stičete perspektivu. Razvijate toleranciju. Zanima me, koliko današnji klinci putuju. Uspostavljanjem novih država, lista stranih država koje mogu lako posjetiti proširuje se Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom, Slovenijom i Srbijom, a postaju bogatiji i za dva strana jezika, bosanski i srpski, čijim se solidnim poznavanjem mogu pohvaliti i bez učenja. Wow! Međutim, koliko oni zapravo putuju, koliko znaju o drugim narodima, koliko su spremni učiti? Koliko vi putujete?
- 03:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2021 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.


mosorov blog-brojač

blog counter
seedbox vpn norway

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.