Vlast
 Već duže vrijeme fascinira me strahopoštovanje koje naši ljudi osjećaju prema pojedincima i strankama na vlasti. Da budem posve precizan, fascinira me kako uopće doživljavaju tu vlast. Ako proučimo nazive pojmova i formulacije koje se vezuju uz državu i njene organe u priopćenjima tih istih organa, otkrivamo da su funkcije i aktivnosti državnih dužnosnika i tijela često mistificirani njihovim nazivima, poput: "zakonodavna vlast", "lokalne vlasti", "vlasti RH", "prosvjetna vlast", "osvajanje vlasti", "državna vlast", da citiram samo neke od uobičajenih sintagmi. Mistifikacija se sastoji u nametanju slike vlasti kao moćnog političkog identiteta, krajnje nedobronamjernog, izvan i mimo nas, koji raspolaže silama vojske, policije, sudstva i tajnih agentura, u čijoj su službi poreznici, carinici, hiroviti liječnici i cinični nastavnici, koji s nama komunicira preko složenog, neljubaznog i tendenciozno neefikasnog labirinta administracije i čiji je primarni cilj da nam oduzme iluzije, ponizi nas i upregne za svoje ciljeve. Većina ljudi u nas stoički, takoreći kršćanski trpeljivo, prihvaća ovakvu podjelu uloga, jer "s vlašću se nije igrati". Tko smo mi da se miješamo u poslove vlasti, vlast najbolje zna, vlasti se ne treba zamjerati, protiv nje ne smiješ pričati preko telefona, pazi pred kime što pričaš, a najbolje - šuti, samo su neke od rečenica koje čuješ kad se povede razgovor o tome. S druge strane, postoji uzak sloj ljudi, i među blogerima, koji se tako temeljito razočarao u državu i njenu vlast, da se priklonio romantičnim anarhističkim učenjima o ukidanju države. A postoje i oni kojima je već davno pukao film. Istina je, kao i obično, negdje u sredini. Organi državne "vlasti", kao i sama država trebali bi funkcionirati kao servis svih svojih građana, a sve državne zaposlenike, počevši od poštara, pa sve do predsjednika vlade i države treba tretirati kao službenike, čiji smo poslodavci MI, stanovnici Republike Hrvatske. Trebamo biti stalno svjesni da nema te vlasti, niti te države koja može i treba postojati ako su njeni poslodavci/stanovnici njome permanentno nezadovoljni. I da trebamo naći mehanizme kontrole, nadgledanja korištenja ovlasti, trošenja zajedničkog novca, kvalitete i kvantitete obavljenih poslova zaposlenika koji u naše ime upravljaju našom državom, na način kako je to uobičajeno u drugim zemljama. Tada se ne bi moglo dogoditi da neki ministar zdravstva prozove nas, svoje poslodavce, kao razmažene gotovane, koji nemilice arče lijekove i uputnice, jer bi takav bezobrazluk stavio točku na njegovu ministarsku i političku karijeru. Niti bi se ikoji predsjednik države mogao drznuti da među glasačima prebrojava neprijatelje i "prodane hulje", jer bi dobio kolektivnu nogu u guzicu zbog elementarne gluposti i nekulture. Država treba postojati kao okvir u kojemu se na optimalan način svatko od nas može realizirati tako da ne ugrožava druge građane. Svi zakoni, sva državna tijela i svaki pojedinac u državnoj službi trebali bi služiti jedino toj svrsi. Sve počasti koje naši političari primaju u inozemstvu u biti su izrazi pažnje nama, građanima RH koje oni tamo službeno predstavljaju. Nemojmo zaboraviti tko je u ovom poduzeću šef, i još važnije, ne dajmo našim vlastima da to zaborave. |
